HDZ nam otima film kao komunisti mom didu vinograde

Nedavno je HAVC kolektivno napustilo petoro vanjskih suradnika. Zapravo "vaših ljudi", stručnjaka koji su gradili sistem. Raspisan je natječaj za nove suradnike, a javnosti je poručeno kako odlasci "Hribarovih ljudi" nemaju veze s natječajem za nove kadrove. Pa što u ozbiljnoj AV-industriji znači izgubiti čovjeka koji je adresar s kontaktima svjetske industrije punio godinama?

U roku od 12 mjeseci, iz tima HAVC-a od trinaest operativaca, najureno je ili otišlo devet ljudi, ako smijem uračunati i sebe. Četiri diplomirana i jedan neškolovani ali uspješni producent, zatim jedan od najboljih europskih filmskih kustosa, jedan diplomirani redatelj, rekao bih poznat, naime ja, i tako dalje. Sad će partija zaposliti provjerene kadrove. Kladio bih se kritičare.

Kako ocjenjujete vlastiti mandat u HAVC-u? Za čime žalite, što niste uspjeli?

Bilo je zabavno, volio sam taj posao. Reforma hrvatske kinematografije je vjerojatno najuspješnije što mi je u životu pošlo za rukom. Moj djed HSS-ovac kojemu su snovi o nacionalnom napretku potonuli 1941., bio bi ponosan da me vidi. Jesam li mogao raditi nešto pametnije sve to vrijeme? Sasvim sigurno da.

Kako biste laiku ili strancu opisali što je to "hrvatski filmski model"? Je li uspješan i primjenjiv ili je riječ o oholoj sintagmi?

Grgur Zucko (PIXSELL)

Hrvatski filmski model bio je križanac francuske ideje društvene odgovornosti svih dionika industrije i skandinavske ideje individualne odgovornosti brižljivo izabranih kreativnih povjerenika. Kao takav, ujedno je bio prilagođen maloj frustriranoj balkanskoj državi s emocionalnom politikom, gdje se ministri kulture mijenjaju stihijski i češće nego izbornici reprezentacije. Izmaknuvši kinematografiju politici, iznenadili smo sami sebe, koliko smo uspjeli. Ako je to mogla kinematografija, koja je stvarno bila bijedna, koliko bi tek mogli neki drugi sektori! Ali mi Hrvati političku klasu i njezinu ludost vučemo na leđima kao grbu. 
U ovom trenutku, HDZ nam otima film kao što su komunisti mom didi uzeli vinograde ili kao što je hercegovska mafija hrvatskim filmašima devedesetih uzela Studio u Dubravi.

Zašto vam je digitalizacija tako važna rabota? Za vrijeme vašega mandata digitaliziralo se, bome… Kojim se sad "digitalnim vradžbinama" bavite?

Sudjelujem u upravnom vijeću Europske federacije redatelja, govorim po Bruxellesu, Strasbourgu i drugdje. Europska industrija pokušava dijalog s digitalnom stihijom i europskim političkim panoptikumom, u procesu u kojemu se donosi niz vrlo neugodnih regulativnih dokumenata. Hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu, bez obzira na stranku, kao da nisu odavde, funkcioniraju iznimno dobro, a sa mnom razgovaraju kao da nisam na crnoj listi, gotovo kao s čovjekom.

Kao "bivši iz HAVC-a" nestali ste iz medijskog prostora iako vaš duh još uvijek luta kuloarima i profesionalnim sokacima. Rijetko tko od filmskih profesionalaca u posljednje vrijeme govori o statusu industrije, smanjivanju budžeta, bilo kakvoj prognozi domaćeg filma. Je li riječ o dojmu ili je efekt javnog linča u "slučaju Hribar" donio posljedice iznimne profesionalne diskrecije? Možda pretjerujemo, ali nam se čini da filmaši šapću kad govore što se "događa" s budžetiranjem i sličnim profesionalnim aktivnostima…

O strahu, ljudskoj emociji, već sam govorio. Moji kolege se ponašaju svatko prema svojoj konstituciji. Neki konformistički, neki autistički, a većina, rekao bih najvredniji ljudi Hrvatskog filma, jednostavno nastoje upravljati svojom karijerom europskih filmaša. Od Hrvatske su digli ruke, pa zašto da se bave javnom debatom. Ne bih sad o tome iznosio mišljenje, jer nisam siguran da dobro postupaju. Filmaši kao da uživaju okretati drugi obraz, pa ih se onda doista i ponižava.

Kažu, u kuloarima, da u Hrvatskoj ne uspijevate režirati niti reklamu, kamoli da uskoro snimate film: kako to? Zašto? Kad ćete i gdje snimiti film? Planovi? Ili, kako kažu u Modroj lasti: što radite kad ne radite?

Robert Anić (PIXSELL)

Reklame? Niti jedan klijent ne želi domoljubne prosvjede pred svojim dućanom, to mi je razumljivo. Dulje vrijeme radim na priči o '71., zanima me specifično hrvatsko pizdunstvo i kukavičluk, što je o tema o kojoj smo već govorili. Zatim jedna velika dokumentarna, maritimna serija koja nas veže s drugim mediteranskim zemljama i Latinskom Amerikom. E sad, da li sam zabranjeni autor? Cedulju na kojoj to piše sigurno bi mi odbila izdati Nina Obuljen i njeni dečki na HRT-u. Ako stavimo na stranu da sam žrtva političkog progona u najdoslovnijem smislu, živ sam, i kad to velim, ne mislim na minimum, nego na maksimum te fraze. Postepeno, moj život opet postaje moj vlastiti, a ne više svačiji. Uspjesi ravnatelja HAVC-a, uvijek na kraju budu uspjesi nekoga drugog, dok se problemi pripisuju isključivo vama. Prilika da govorim što mislim, a ne ono što mi nalaže dužnost, već je svečanost po sebi.

Nedavno ste javno protestirali radi prestanka financiranja izuzetnog časopisa "Gordogan" kojemu je Ministarstvo kulture uskratilo financiranje. Ukidanje takvog časopisa gledamo kao metaforu kulturne politike ministrice Obuljen Koržinek koja je, usput rečeno, bila članica Upravnog odbora HAVC-a prije svog ministarskog mandata. Možemo li na temelju primjera "Gordogana" procijeniti trend ministričine politike?

Gordogan ima nesreću da je građansko, umjereno intelektualno glasilo. Da je desni, činovnice u ministarstvu bi ga se bojale. Da je lijevi, bojale bi ga se na drugi način. Ovako ga se ne boje, pa se junače, kao smaknut će ga. Kao Mussolinijevi vojnici, znate oni s kabanicama i perima na glavi, brutalnost strašljivaca. Za Gordogan ćemo skupiti neke novce, to su bagatelna sredstva, a neprocjenjiva kulturna vrijednost.