"Hribar nije zaslužio to što mu rade"

Prvakinja Drame HNK u Zagrebu, Lana Barić, jedna je od najzaposlenijih i najnagrađivanijih kazališnih i filmskih glumica. Ovih dana obilazi lokacije za snimanje filma "Tereza 33" u rodnom Splitu. Film će, prema njezinu scenariju, režirati Danilo Šerbedžija, koji je toliko oduševljen predloškom da ga predstavlja kao modernu studiju ženskoga lika, inače posve zanemarenu u domaćoj kinematografiji. U razgovoru za Express Lana Barić objašnjava ideju novog filma, ali i komentira situaciju aktualnog statusa domaćeg filma, tektonski potresenog dinamikom događaja u HAVC-u te ostavkom njegova ravnatelja Hrvoja Hribara.

Kao članica Inicijative Puk'o nam je film, koja je nedavno sakupila oko tisuću popisa potpore, izrazili ste ogorčenje razinom javnog razgovora o HAVC-u, filmskoj industriji i njezinim autorima.

Važne su dvije stvari. Prvo, kriminalne radnje u HAVC-u nisu dokazane iako se u javnosti uporno i neargumentirano tvrdi suprotno. Drugo, filmska industrija u Hrvatskoj donosi profit. U zemlji koja je sve svoje industrije ugasila, koja grca u dugovima, postoji filmska industrija koja donosi profit, koja je uspješna i funkcionalna. Zašto to nije dovoljno?

Dojam nerazmrsivog paradoksa oko HAVC-a otvoreno proizvodi domaća desnica i dio filmskih radnika nezadovoljnih radom Hribara, o čemu se odredila vaša inicijativa…

Kao insajderici, smeta mi atmosfera destrukcije svega funkcionalnog. HAVC je uzor svim kinematografijama u regiji, a u Hrvatskoj se snima jako puno filmova. Prema podacima HAVC-a, u ovoj maloj zemlji prošle godine snimljeno je čak 138 filmova, od kojih ne može, podrazumijeva se, svaki biti uspješan. Dovoljno je da industrija profitira, što se događa isključivom zaslugom institucije HAVC-a i, po mome skromnom sudu, zaslugom Hrvoja Hribara.

To što je bivši ministar Zlatko Hasanbegović napravio direktno Hrvoju Hribaru je nepojmljivo. Da neki ljudi, gomila njih, godinu dana brišu cipele o Hribarovo ime, i da on to usput dostojanstveno izdrži? Je li se netko upitao: kako je Hrvoje Hribar? Je li ga itko pitao: kako uspijevaš izdržati? Uzlazna progresija domaćeg filma sad je zaustavljena i nadam se da će se sistem odblokirati što prije, da može nastaviti gdje je stao.

Jedna od najglasnijih protivnica navodnog Hribarova klijentelizma je Ivona Juka, nagrađivana redateljica, koju prati zao glas u radu s filmskom ekipom. Vaša uloga Ives iz Jukina filma "Ti mene nosiš" nedvojbeno je jedna od najdojmljivijih u suvremenoj domaćoj produkciji. Kakve radne dojmove nosite?

Ulogu Ives dobila sam na audiciji, za koju sam se puno pripremala, jako mi je bilo stalo. I mislim da sam tijekom snimanja, u komunikaciji s redateljicom, pokazala da sam ulogu dobro razumjela. Naša je komunikacija doista bila dobra, imala sam veliku umjetničku slobodu i u konačnici sam umjetničkim rezultatom filma jako zadovoljna.

Ono što mi je nejasno tiče se Ivonine uloge u javnom slučaju HAVC-a, gdje ona konstantno iznosi optužbe na račun te ustanove i ravnatelja Hribara, ne potkrepljujući to dokazima. Također ne razumijem zašto se u obračunima s filmskom zajednicom i javnosti koristi Facebook platformom filma 'Ti mene nosiš'. Nije mi jasno zašto to Ivona radi i žao mi je što to radi. Ne znam je li svjesna koliku štetu nanosi hrvatskom filmu i cijeloj filmskoj zajednici: to mi je, u ljudskom smislu, najbolnije.

S rada na Jukinu filmu ipak vučete konkretne zamjerke?

Problem koji imam povezan je s ugovorom koji sam potpisala s tvrtkom Četiri film, na čijem je čelu Ivonina sestra Anita Juka, za jako nizak honorar u sklopu HAVC-va debitantskog budžeta od 2,2 milijuna kuna. Iz istog filmskog materijala, koji je naplaćen sredstvima HAVC-a, kasnije je napravljena serija od sedam nastavaka. Za taj je filmski materijal utrženo mnogo novca: mislim da je riječ o 4,2 milijuna kuna, dobivenih od HTV-a. I to sam saznala iz kuloarskih priča, a ne neposredno.

Kao i drugi radnici na filmu 'Ti mene nosiš', potpisala sam ugovor za film i seriju, kojim se odričem autorskih prava, zbog čega nitko od nas nije vidio niti kune od novca koji je dobiven od HTV-a. U pravnom smislu vjerojatno postoji objašnjenje koje štiti poslodavca u ovom slučaju, ali je takav, u najmanju ruku netransparentan postupak, duboko nepravedan prema svima nama koji smo talentom, neplaćenim prekovremenim radom, željom i velikim trudom sufinancirali taj film. Činjenica da nismo dobili niti kune od velikog iznosa koji je dobila serija naprosto je nemoralna.

Obavljate pripreme za film "Tereza 33", za koji ste napisali scenarij, režira ga Danilo Šerbedžija…

Danilo je, inače, vjerojatno rekorder po broju 'palih projekata' na HAVC-u, a ranije i na Ministarstvu kulture. Njegov je debitantski film pao na natječaju čak sedam puta, a projekt 'Tereze' pao je četiri puta: toliko o navodnom klijentelizmu nekih autora u HAVC-u. Ali da, sretni smo što počinjemo rad na filmu.

Koja je priča filma?

Priča je temeljena na stvarnoj osobi, jednoj poznanici koja nikako nije mogla zadržati trudnoću pa joj je ginekolog, budući da je razlog njenih spontanih pobačaja bio nekompatibilnost partnera, savjetovao da promijeni partnera ako želi dijete. Ja, ipak, ne razvijam doslovnu priču nego je transponiram u paraleli jedne prostitutke, čime sugeriram drukčiji razvoj, drugi mogući put toj ženi.

Za razliku od stvarne protagonistice, filmski lik upušta se u seksualni 'road trip', pri čemu je želja za djetetom tek alibi. Događa se to u konzervativnoj sredini, a to je Split i to je Dalmacija, koja je otvoreno neprijateljska prema ženama. Ondje je gotovo genetski upisan scenarij osude svakoj drugačijosti. Takav realizam situacije me se itekako tiče: iako se radi o mom rodnom gradu, kada dođem u Split, kao da mi fali kisika... 

Zbog statusa dalmatinske žene "povišću pritrujene"…

Zbog svih uloga koje žene u Dalmaciji preuzimaju i zbog kojih se ne uspijevaju izboriti za sebe, niti sastaviti s vlastitom istinom. U filmu nastojim pokazati borbu jedne žene da se, u pokušaju da savlada fatalnu stepenicu svoga života, suoči s vlastitom istinom, koja je u matičnoj sredini gotovo nemoralna. Žena je u potenciji kurve, što je u Dalmaciji poželjno - osim ako se ne radi o vašoj supruzi.

U filmu pokušavam legitimirati istinu, bez obzira na njezin društveni predznak, jer je riječ o beskompromisnoj, privatnoj stvari. Danas u Splitu gomila ljudi živi nekakve vlastite paralelizme, mimo realnosti života, bez doticanja vlastite istine i potrebe da se do njih dođe. Dalmacija ima jednako djelovanje na ljude kao što imaju antidepresivi: odgoda rješenja je tek zakašnjela reakcija, životni promašaj, eksplozija na nepripremljenom terenu.

Kako se odigrava taj seksualni "road trip"?

Tako što je prva osoba s kojom Tereza krene u seksualni 'road trip' Srbin, igrat će ga srpski glumac Dragan Mićanović. Shvatila sam, kroz lik Tereze, da se u zadrtoj sredini možeš upustiti u 'trip' jedino ako te osvoji netko ili nešto izvan matičnog mentaliteta.

Film se snima na lokacijama Splita 3, gdje želite pokazati propadanje arhitekture socijalističkog modernizma usporedno s 'propadanjem u mentalitetu'?

Da, snimat ćemo u ulici moga djetinjstva, Ulici Šime Ljubića na Trsteniku, gdje uz milijun grafita vezanih uz Hajduk danas stoji ogroman grafit 'Mi Hrvati'. U Dalmaciji je polarizacija općeniti stil života: ne postoji nikakav oblik zajedništva. Nastojat ćemo to pokazati arhitekturom. Kako se, naime, urušavala socijalistička arhitektura rađena po mjeri i potrebama vlastitih građana, tako su se urušavale i ljudske sudbine. Otkad je psihologija pašnjaka i vašara zauzela Split, otkad se selo u tolikoj količini spustilo u taj grad, traje tihi napor grada da se odupre svojim građanima. Arhitektura to bolno pokazuje.

Split je, stereotipno, grad juga i Hajduka, jake antifaštističke tradicije i bučne aktualne desnice. Pomaci se možda dogode na političkom planu, zbog čega se i vaš suprug, povjesničar Dragan Markovina, osnivač Nove ljevice, uskoro kandidira za gradonačenika Splita?

Ilustracija je u tom smislu možda najbolja u omjeru broja navijača Radničkog nogometnog kluba Split, u kojem je nekada igrao moj otac, a za njega sad navija moj suprug, i navijača Hajduka. Nekoliko stotina ljudi na utakmici Splita i deseci tisuća na Hajdukovoj. Moj se suprug politički angažirao u Novoj ljevici iz vlastite istine, potrebe i strasti. I nevjerojatna je količina mržnje koju zbog toga mora trpjeti na dnevnoj bazi u obliku poruka, mailova, poziva…

Teško je nositi se s tim. Iako će se njegov angažman definitivno reflektirati na naš život, ja ga u svakom smislu i trenutku podržavam. Ne mislim da je njegova kandidatura za gradonačelnika Splita najpametnija stvar u životu, ali nije niti nepromišljena, i u ovoj je situaciji politički logična i potrebna. A sigurna sam da, bez obzira na izglede, u tu kampanju treba ući pobjednički. Uvijek treba ići naprijed s idejom pobjede i nadam da će Dragan pobijediti. Možda i Split napokon prodiše.