Kultura
167 prikaza

Plete mrežu kojom obuhvaća i ludilo i ljepotu i traume Japana 21. stoljeća

1/3
Usporedba Yokoyamina romana sa skandinavskim noirom jednostavno ne stoji, usporedba Yokoyame s najboljim svjetskim autorima krimića (među kojima su i neki Skandinavci) svakako stoji

Zastarjeli, ali nikad zaboravljeni slučaj otmice i ubojstva djevojčice koji peče sve policajce neimenovane japanske provincije. Detektiv kojega muči kćerin bijeg od kuće, ali i stavljen u poziciju izopćenika u društvu u kojem je pripadnost sve, a individualizam jako malo. Istančane igre moći u policiji, politici ali i među kolegama, prijateljima, bračnim partnerima... Sve to i još mnogo toga sadrži odličan roman Hidea Yokoyame “Slučaj 6-4”. Iako “Slučaj 6-4” uspoređuju sa skandinavskim krimićima, vjerojatno više iz prodajno propagandnih nego literarnih razloga, on je sličan s njima u tome što se odvija u visokorazvijenom društvu blagodati koje pažljivo krije svu svoju gnjilež. U svemu ostalom Yokoyamin roman je drugačiji - u ritmu, građenju napetosti i gradnji mikrokozmosa kojim oslikava čitavo japansko društvo 21. stoljeća čvrsto upirući u svaku neuralgičnu točku. Već odavno su kriminalistički romani, barem oni bolji, preuzeli ulogu socijalnih romana. Jer tko će bolje opisati društvo, njegove traume, krizne točke i skrivenu gnjilost nego oni koji imaju pristup svim slojevima - policajci i zločinci. Bolji kriminalistički romani, oni koje Amerikanci zovu literary crime, zadiru duboko u psihologiju društva, a idu i korak dalje, stilom, jezikom i karakterizacijom likova napuštaju stroge odrednica žanra, pa i socijalnog romana, i postaju čista literatura, kojoj su, eto, neki tamo zločini koje treba riješiti tek povod da se ispriča dublja i mnogoznačenjska priča. Hideo Yokoyama uspio je napraviti sve tri stvari odjednom, napisati napeti kriminalistički roman, dubinski isecirati japansko društvo i njegove traume, te stilom i jezikom u kojem je mnogo toga neizrečeno i naslućeno, ali materijalizirano u čitateljevim emocijama i mislima, uzdići se na razinu visoke književnosti.

 | Author: Znanje Znanje

Detektiv Mikumi bačen je u Odjel za odnose s javnošću i mora se pozabaviti nezadovoljnim novinarima uoči dolaska glavnog policijskog komesara iz Tokija na obljetnicu najgoreg neriješenog zločina koji je pogodio tu provinciju - otmice i ubojstva djevojčice Šoko. Istodobno i sam traga za kćeri koja je pobjegla od kuće. U igrama moći između upravnog i kriminalističkog odjela, između Tokija i provincije, između različitih politika i novinara, Mikumo se nalazi u poziciji osamljenika, osobe koja je između svih i nikome ne pripada, i rješavanje odnosa među odjelima i s javnošću pretvorit će se u traganje za rješenjem zločina zbog kojeg policija već više od deset godina osramoćena tapka u mjestu. Pozicija detektiva Mikume jest pozicija luzera, odbačenog, omege u vučjem čoporu, a ta pozicija podsjeća na najbolje junake kriminalističkog žanra, točnije onih djela koja prelaze okvire žanra i ulaze u visoku književnost - poput Chandlerova Phillipa Marlowea, Larssonove Lisbeth Salander, Martin Cruz Smithova inspektora Remka (odličan serijal o ruskom detektivu Remku koji de facto kroz njega prati rusko društvo od Brežnjevljove ere, preko glasnosti, raspada svih vrijednosti u doba Jeljcina i ponovno uzdizanje imperijalnog carstva pod Putinom, nažalost, kod nas je preveden tek poneki roman iz tog serijala), pa ako hoćete i Dostojevskovoga Raskoljnikova. S tom razlikom da pitanje pripadanja nekoj skupini, kodeksu časti te disciplini koju taj kodeks skupine nameće u Japanu ima puno veću dubinu, tradiciju i čvrsta pravila nego bilo gdje drugdje. Da se našalim, njima je Japan na prvome mjestu, dok je Muji i nama ostalima Japan tek na trećem mjestu.

 | Author:

Yokoyama svojim detektivom Mikumom plete mrežu kojom će obuhvatiti čitavo japansko društvo, neizrečene igre moći, složene kodekse i pravila ponašanje, komplicirani i frustrirajući, pa i psihopatološki, odnos pojedinca i skupine, individualne pravde i pravila. Sve što uhvati u tu mrežu Yokoyama pritišće dok ne pukne poput gnojnog čira ili se pokaže u svojem pravom svjetlu. Iako se, pretpostavljam, mnogo toga izgubilo u prijevodu prijevoda (roman je na hrvatski preveden s engleskog, a ne s japanskog), ono neizrečeno, smrtonosne borbe koje se vode tek pogledom ili blagom nijansom promjene tona glasa (kod nas bi se čakija već odavno vadila), vjerno je dočarano i poklapa nas svojom punom težinom, pa i ljepotom. Iako je roman izrazito japanski, uspijeva mu da bude potpuno razumljiv i nama okruglookim barbarima. Sav taj svijet finih nijansi brušenih stoljećima, nama koji smo navikli na sve i sad, na svijet koji se okreće samo zbog nas, ili bi se barem oko nas trebali okretati svi naši bliski, iznimno je egzotičan, ali za razliku od većine drugih djela koje predstavljaju neki, sa strane zapadne civilizacije, nerazumljiv i egzotičan svijet, Yokoyama nam ne podilazi, ne objašnjava, ne mistificira, nego nas praktički od prve rečenice uvlači u tu mrežu. Neću reći da će itko naučiti sve ili mnogo o japanskoj kulturi i običajima, ali sigurno će dobiti “feeling za osjećaj” što se iza nje krije te kako se sve ona manifestira i zašto je to važno. Pa i nama okruglookim barbarima. Ono što Yokoyami uspijeva jest da bude sve odjednom - i krimić, i socijalni roman, i buntovni rušitelj društvenih normi, i čuvar tradicije i njezine ljepote, i odličan stilist, i odličan pripovjedač. A pritom ne podliježe nijednom jeftinom triku. Usporedba Yokoyamina romana sa skandinavskim noirom ne stoji, usporedba Yokoyame s najboljim svjetskim autorima krimića (među kojima su i neki Skandinavci) svakako stoji. Iako je teško suditi po jednom romanu, pa makar i ovako opsežnom (više od 500 stranica) i dobrom, toplo se nadam da na sljedeći prijevod nećemo čekati nekoliko godina otkad roman postane, praktički, svjetski hit.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.