Sva djeca trebaju junake. Poznato je to svim roditeljima, posebno onim umjetnički nastrojenima. Potrebu za stvaranjem novih, vlastitih junaka najsnažnije osjećaju oni roditelji čije su priče malo drugačije, posebnije, oni čija boja iskače iz spektra koje je društvo spremno vidjeti i prihvatiti. Tako je, primjerice, švedski pisac Carl Johan Vallgren stvorio lik židovskog istražitelja Dannyja Katza kako bi se, odrastajući, i njegova djeca imala s kime poistovjetiti.
Carl Johan je stvorio Dannyja, a Ivo Šegota Roka i Anu, dvoje hrvatskih četverogodišnjaka. Iako se Roko i Ana međusobno ne poznaju, podijelili su, svaki sa svojeg kraja, mjesto u hrvatskoj slikovnici koja je ove godine zapalila duhove. Doslovno i nažalost. Roko i Lucija su, naime, protagonisti slikovnice "Moja dugina obitelj", koju ju je ove godine izdala zagrebačka udruga Dugine obitelji. O njezinu smo uspjehu, kao i o položaju i vidljivosti duginih obitelji u njihovim užim i širim zajednicama, razgovarali s autorom Ivom Šegotom, koji je još poprilično iznenađen njezinim uspjehom.
Ono što je za njih svakodnevica podiglo je mnogo prašine u društvu. "Nismo to očekivali, ali kad vrtimo film unatrag, jasno nam je da je postojala cijela jedna golema niša koja nije bila popunjena ni s čime sličnim te je stoga postojala i potreba za ovakvom slikovnicom", kaže Šegota.
Na ideju o stvaranju slikovnice članovi udruge registrirane lanjskog ljeta došli su shvativši, nakon provođenja analize, da se na policama knjižara može pronaći vrlo malo dječjih knjiga ili slikovnica u čijem se središtu nalaze dugine obitelji. "Nekoliko se slikovnica udruga ADOPTA i RODA te manjih izdavača doticalo duginih obitelji, ali ni jedna nije govorila samo o njima. Iako u inozemstvu postoji veća količina literature o duginim obiteljima, odlučili smo napraviti vlastiti, hrvatski proizvod."
U slikovnici Roko i Ana žive okruženi ljubavlju mame Ines i mame Lucije, odnosno tate Tomislava i tate Darka, imaju omiljenu vrstu voća i najdraže godišnje doba, u vrtiću uživaju u društvu svojih najboljih prijatelja, a navečer najradije tonu u san uz priče za laku noć. Kao i sva ostala djeca, reći će neki. I bit će u pravu, premda smo, kao društvo, skloni slavljenju uniformnosti i zaziranju od različitosti, život u duginoj obitelji nimalo se ne razlikuje od života u tradicionalnoj obitelji sačinjenoj od oca, majke i, najčešće, dvoje djece.
Naš nas sugovornik upozorava tek na povremeno prisutnu povećanu razinu stresa u takvim obiteljima prouzrokovanu nerazumijevanjem uže i šire okoline. Na to nerazumijevanje ipak, s ponosom ističe, ne nailaze i njihovi članovi. "Kao udruga smo bazirani u Zagrebu, no imali smo predstavljanja i u drugim krajevima Hrvatske, pa znamo da i u drugim krajevima, pa čak i manjim mjestima, postoje, primjerice, lezbijski parovi s djecom, koji nam govore da vode sasvim uobičajen život, ne skrivaju se, susjedi znaju za njih i sve funkcionira bez problema.
Takve su priče dokaz da nisu samo gradovi, kao nešto progresivniji u našoj svijesti, otvoreniji prema duginim obiteljima. I mala mjesta mogu biti ugodno okruženje za dugine obitelji", govori nam sugovornik te nastavlja ističući kako dugine obitelji u Hrvatskoj nisu nova pojava. One ne postoje tek zadnjih nekoliko godina, koliko se o njima govori, nego su u svojim mikrosredinama prisutne godinama, pa i desetljećima. Neka od djece odrasle u duginim obiteljima danas su mladi i odrasli ljudi na pragu zasnivanja vlastite obitelji. Samo o tome prije nitko nije govorio.
Nije bilo, kaže, tolike potrebe za isticanjem. Sad kad smo već debelo zagazili i u 21. stoljeće i u članstvo u Europskoj uniji, strasti su se rasplamsale i čini se kako smo, kao društvo, postali netolerantni više nego ikad prije. Ivo Šegota upravo završetak pristupnih pregovora vidi kao jedan od otponaca općoj i društveno razdirućoj netoleranciji.
"Društvo je prije 10 ili 15 godina zasigurno bilo otvorenije, ali mislim da je to i stvar percepcije budući da su danas organizacije i udruge desnog svjetonazora medijima mnogo zanimljivije, a samim time i prisutnije. Također, tijekom pristupnih pregovora naša se politika usredotočila na stišavanje strasti u državi. Sad je ponovno sve dopušteno, kočnice su popustile i vidimo što se događa. Zbog banalnih se tema vode rovovski ratovi, a pitanje ljudskih prava nije pitanje političke orijentacije nego zdravog razuma i na tim se pitanjima ne zauzimaju lijeve ili desne pozicije", govori Šegota.
To potvrđuje i podatak kako su mnoge europske zemlje, primjerice Velika Britanija, Danska ili Njemačka, upravo tijekom vladavine konzervativne struje izglasale neke od svojih najprogresivnijih zakona koji se dotiču bračne jednakosti kao jednog od temeljnih ljudskih prava. Je li to i kako unazadilo njihova društva? Odgovor se, zbrojimo li sve što o tim zemljama znamo, nameće sam od sebe. Ako išta, pridonio je društvenoj pluralnosti i stvaranju socijalno i ekonomski stabilnije države.
Naravno, postavlja se pitanje kad ćemo, i hoćemo li moći, reći da smo se, namjesto što je svakodnevno živimo, sa sličnom situacijom nosili. Ivu Šegotu začuđuje što naše društvo kroz promjenu uvijek prolazi jednakom dinamikom kojom su to činila društva prije njega. "Zašto ne bismo vidjeli kako stvari funkcioniraju i ubrzali postupak? Imamo od koga naučiti. Da smo prvi, bilo bi to razumljivo, ali ovako..."
Nastavak na sljedećoj stranici...
