Arapa na svijetu ima gotovo pola milijarde, a njega Zapad slavi kao najboljeg živućeg arapskog pisca. Već nekoliko godina posebno je legendarna njegova putešestvija od Iraka do Finske, od 2000. do 2004. godine, pješice. A opet, nije teško shvatiti zašto Hassan Blasim nevoljko govori o svojem ilegalnom putovanju, svojem trpljenju diktature i rata, posebno ako se pročita ulomak iz njegove kratke priče "Alijeva torba", o susretu njegova lika s mladim njemačkim romanopiscem:
"Povjerio mi se da nikad nije napisao nešto značajno, a neuspjeh je pripisao tome što je mlad i nema dovoljno iskustva. Imao sam osjećaj da mi želi reći kako mi zavidi na neobičnim i bolnim iskustvima koja sam doživio. No umjesto da se osjećam počašćenim zbog njegovih riječi, istinski sam se posramio. Podsjetio me je još jednom koliko sam slomljeno i nevažno biće.
Preplavio me je sram, poput onoga čovjeka o kojem govori ruski redatalj Andrej Tarkovski: čovjek doživi nesreću na cesti i izgubi ruku, a dok okupljeno mnoštvo čeka da dođe hitna, čovjek uzme maramicu i stavi je preko ruke kako je prolaznici ne bi gledali". Blasim je neopisivo blag čovjek. Sugovorniku će potvrđivati s: "Yes, man!", oslovljavati ga prijateljem i pritom ostavljati dojam da tako i misli.
Čisto nevjerojatno da je takav čovjek napisao "Irački Krist", halucinatorni niz kratkih priča doslovno poput horor iskustva pod teškim drogama. Džihadistički samoubojice, klanje prema kojima je i satrap poput Sadama Huseina na izvitopereni način podnošljiva vijest, Blasimov svijet je ples po rubu grotesknog festivala smrti Bliskog istoka. Ne zato da bi se dobro prodavao, da bi se svidio, nego zato što si želi objasniti besmisao žrtve, ubijanja i smrti. Blasimu čak sedam godina u Finskoj nitko nije htio objaviti ništa.
No danas je on svjetska faca, preveli su ga na više od 20 jezika i u takvom svojstvu dolazi na Festival kratke priče od 28. svibnja do 2. lipnja u Rijeci i Zagrebu. "Često me pitaju koliko u mojim pričama ima stvarnog, a koliko je toga fikcija. A naprosto je neizbježno da u svojim pričama koristim i iskustvo putovanja od Iraka do Finske. Svi književnici tako funkcioniraju, pa i ja." U četiri godine sve te granice prešao je ilegalno, onako kako to čine današnji izbjeglice i imigranti.
"Samo, u to vrijeme sve je to bilo još i teže. Iz Iraka, preko Irana, Turske i Istanbula, preko Bugarske, Srbije, Mađarske, na kraju preko Njemačke do Finske. Danas se zafrkavam kad me pitaju: 'Hej, Hasane. Kako si doputovao u Finsku?', pa im odgovaram: 'Hodao sam od Bagdada do Helsinkija, trebale su mi samo četiri godine'. Nisam imao novca i često sam morao putem ilegalno raditi, primjerice u Istanbulu, kako bih platio krijumčarima. Događalo se da nemam gdje spavati, da prespavam u parku, da si tražim nešto za pojesti u smeću", mirno je ispričao.
Naravno da nije bilo lako, ali od toga ne pravi veliku stvar, što se njega tiče nema ništa egzotičnog u tome da pisac piše o onome što poznaje. Kao, svi to rade. Ne pravi on veliku stvar ni kad opisuje kako je u Bagdadu kao student snimao kratke dokumentarce - o propagandi diktature Sadama Huseina, o njegovim ratovima, o siromaštvu... Čak ni kad spomene da ga je progonila tajna policija.
"Siromaštva u Iraku službeno nije bilo. Počeli su me gnjaviti, zastrašivati, ispitivati...", i tako je pobjegao iz zemlje tri godine prije napada SAD-a. A što je sve proživio na tom putu... U prošlom intervjuu za Express opisao je kako su nosili djevojku iz Nigerije preko bugarske granice jer nije mogla hodati, kad su ih uhvatili graničari. Njih nekoliko su pretukli, a nju odveli i silovali. Bila je noć, slušali su njezino vrištanje iz druge prostorije i plakali u tišini od očaja.
Gorko i otrovno je zaključio da je ispalo da su nosili ženu kroz hladnu, divlju noć kako bi je vojnici jedne moderne zemlje mogli silovati. Takvim duhom odišu i njegove priče. Bilo da piše o kultu umjetnika-ubojica koji iskasapljena trupla slažu u skulpture, bilo da opisuje kako džihadisti rafalima invalidu otkidaju ruke, kako se djeca utapaju u septičkim jamama... Ilegalnim imigrantima i danas je užasno, samo, tad je bilo još opasnije jer ih mediji uopće nisu pokrivali.
"Postati ilegalni migrant bio mi je takav šok, iskusiti takvu razinu osobne degradacije. Posebno je grozno bilo u istočnoj Europi. Graničari, vojnici, ponašali su se poput divljaka. Ne možete zamisliti kakve su stvari činili srbijanski, mađarski i bugarski vojnici ljudima koje bi uhvatili usred noći, na granici, u šumi, daleko od kamera i medija. Mlatili su ljude i mučili ih do besvijesti", naravno da su se i tad ljudi utapali po Mediteranu, samo tad to gotovo nitko nije znao. I na kraju Finska u kojoj je dobio azil, o kojoj nije imao pojma kako se živi.
"Nakon nekoliko mjeseci upoznao sam nekog tipa iz Maroka koji je u Finskoj živio već 15 godina. Pitao sam ga: 'Hej, prijatelju, kakvo je zapravo finsko društvo?'. A on je odgovorio: 'Oni previše piju, pate od depresija, nisu nešto razgovorljivi'. Ja sam tad rekao: 'Isto kao u Iraku! I ja sam tamo previše pio, stalno bio depresivan, nije se smjelo svašta pričati. Pa, ovdje će mi onda biti kao kod kuće!'", smijao se.
Jedna od stvari za koje je jasno da mu smetaju jest kad zapadni novinari ne znaju da je počeo piskarati još kad je imao 12 godina, da nije tek neki arapski izbjeglica koji je proživio svoj pakao, koji ga je ponukao da piše o tome. Bilo mu je jasno da će se u Finskoj, zemlji od pet milijuna ljudi, teško afirmirati arapski pisac kratkih priča. Sedam godina su mu kratke priče, koje danas diljem svijeta slove za šokantnu, ali prvoklasnu književnost, odbijale sve novine redom.
No kad je objavio prvu zbirku u Velikoj Britaniji, pa još kad ga je nahvalio Guardian i kad je New York Times njegovu zbirku uvrstio među apsolutno najbolje ratne priče, u Finskoj su mu se otvorila sva vrata. Piše članke o filmu, posebno mu je drago pisati o Larsu von Trieru, Oliveru Stoneu i Quentinu Tarantinu. Piše i komade za kazalište, upravo radi i na romanu. Samo, arapski svijet se za njega zatvorio istodobno kad mu se Zapad otvorio.
"Nakon što je SAD ušao u Irak, moj jezik su nazivali 'prljavim', svetogrdnim. Počeo sam pisati na internetu, na svojem blogu, na internetskom magazinu iraqistory.com. Istog trenutka našao sam se na meti radikalnih islamističkih milicija iz Iraka, iz zemlje za koju kaže da ne postoji mjesto na svijetu s gorim nasiljem. Iz raznih arapskih zemalja slali su mi prijeteće e-mailove", bilo je to i objašnjenje zašto mu prijatelji u Iraku još poručuju neka se ne vraća.
Politički nešto svakako jest bolje, sve ga manje cenzuriraju u arapskim zemljama, ali je i dalje preopasno za proslavljenog tipa koji s generacijom mladih arapskih pisaca i novinara napada vjerske i seks tabue. S druge strane, i zapadnjacima ima štošta objasniti jer ih, kaže, mainstream mediji kljukaju stvarima koje nemaju veze s onim što se i zašto događa na Bliskom istoku.
"Kad me prijatelji u Europi pitaju: 'Hasane, u čemu su glavni problemi s Bliskim istokom?', odgovaram im da Bliski istok u prvom redu nije zaboravio razaranja koja je pretrpio zbog Europe. Ono što su ti narodi, nažalost, počeli zaboravljati jesu 60. i 70. godine, kad se ta regija jako približila Europi, kad je u mnogočemu slijedila europske studentske prosvjede i pokrete, kad je na isti način kao i Europa razvila i svoju ljevicu, pokrete koji su tražili slobodu.
No u tom trenutku je Zapad naprosto razbio kompletnu ljevicu na Bliskom istoku i počeo pružati podršku diktatorima. A nakon desetljeća i desetljeća pod diktaturama, nakon ponegdje i stotinu godina ratova, nakon sveopćeg uništenja ljevice, lako je razumjeti zašto se netko odlučuje okrenuti vjeri, postati radikalan", ispričao je.
Njemu se ne mogu prodavati nikakve priče. Pobjegao je pred Sadamom Huseinom, prošao pakao izbjegličkog ilegalca, postao azilant, uklopio se na Zapadu, postao metom prijetnji vjerskih radikala... Iskusio je sve i kaže da smatra da zna podrijetlo očaja koji pokreće milijune izbjeglica.
"Predugo su bivali žrtvama kapitalizma, posebno SAD-a, zemlje koja je uništila mnoštvo zemalja diljem svijeta. To se sad pretvorilo u moralno pitanje. Naprosto ne možeš očekivati da ćeš se baviti biznisom u kojem otimaš bogatstvo iz tih zemalja, da ćeš pokretati ratove, postavljati i smjenjivati diktatore, recimo u Iraku, i još pritom pobiti kakvih pola milijuna ljudi, a da se nešto neće dogoditi. Sjećam se kad sam išao u Englesku pomagati izbjeglicama koji su tamo stizali, govorili su: 'U redu, uzmite slobodno našu naftu, ali onda uzmite i ljude skupa s njom'", ispričao nam je.
Danas 44-godišnji Hassan Blasim ima što s čime usporediti. Iskusio je i mladost u kojoj se zafrkavao s prijateljima, djevojkama, uz alkohol, hašiš, pop-glazbu i djetinjstvo u kojemu su od vješala na kojima je režim ostavljao dezertere pravili branke za nogomet. Danas živi u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, ali je iskusio i puno gore od onoga kako EU živi i zato ga nije strah priznati si da će u budućnosti izbjeglica biti sve više; i zbog ratova u zemljama poput Sirije i zbog klimatskih promjena.
"Morali bismo si već danas odgovoriti kako ćemo postupiti ako se u izbjeglištvo pokrene cijela jedna nacija od recimo pet milijuna ljudi", kazao je. Tijekom razgovora smo primijetili da vješto i uporno izbjegava spominjati osobne tragedije izbjeglica, u prvom redu detalje o vlastitu mrcvarenju, ali i o pojedinim stradanjima uopće.
"Zapravo, mislim da smo u Europi čuli i više nego dovoljno priča o osobnim tragedijama. Primjerice, o pogibiji Ajlana Kurdija. Svi su tad bili zgroženi, ali su i dalje puno zabrinutiji za svoj standard, za ekonomiju. Europljani naprosto ne znaju što bi s tim tragedijama", objasnio je.
Za pretpostaviti je da nijednom normalnom ljudskom biću nije teško dokučiti koliko mora biti neopisiv očaj koji čovjeka pokreće da s djetetom kreće u tako grozno prelaženje granice. "Odjednom se nalaze u stranom okruženju, moraju misliti na opasnost od divljih životinja, brinu se o onome što su ostavili iza sebe, kod kuće, o tome da će možda umrijeti, da mogu stradati od kriminalaca koji su često vrlo nasilni..."
Nema kod njega nikakve posebne gorčine kad konstatira da se u Europi ništa nije promijenili ni nakon svih tih užasnih slika, utopljene djece u Mediteranu, bijede koja se kotrljala preko kopnenh granica... "Očito je potrebno puno više aktivistički djelovati. Europljanima treba objasniti da tim ljudima mogu pomoći tako da vrše pritisak na svoje vlade da tim ljudima ne zatvaraju granice, pa neće biti krijumčara, da se mora mijenjati kapitalistički sustav..."
Ne treba nam više priča o tragedijama na moru, to nam je svima poznato. Ljude treba učiti o povijesti, o podrijetlu problema, objašnjavati im odakle dolazi svaki pojedini proizvod koji kupuju u trgovini, koliko su siromašni bili ljudi koji su ih proizveli i u kakvim strašnim uvjetima - rekao nam je Blasim.
On je danas, pored svega, i aktivist. Jedan je od pet milijuna Iračana koji živi u egzilu, a Irak, osim u vijestima, nije vidio već 17 godina. No stalno se čuje s prijateljima i rodbinom, zna što Iračani proživljavaju i kaže da svaki Iračanin ima barem pet gadnih osobnih priča. Iračana je 30 milijuna, a on je taj koji objavljuje njihove priče na Zapadu na kojem je to groteska i magijski realizam, iako su te priče nekad možda i neugodno stvarnije nego što bismo to mogli podnijeti kad bismo znali.
