Kultura
149 prikaza

Idiot: Poetično, ironično i magično čitanje Dostojevskog

Sandra Šimunović/PIXSELL
Senjin je ‘Idiota’ postavio na inovativan način, kao dinamično i misaono poticajno kazališno djelo, u kojemu je iskazao perfekcionizam kroz sve kazališne elemente

Postavljanjem “Idiota” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, jednog od najvećih romana ruske i svjetske literature, na scenu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, taj je teatar dobio odličnu predstavu, kojom je ruski redatelj Vasilij Senjin, ujedno i autor adaptacije te scenograf, pokazao kako se postavljaju klasici u teatru. 

Naime, Senjin je “Idiota” postavio na inovativan način, kao dinamično i misaono poticajno kazališno djelo, u kojem je iskazao perfekcionizam kroz sve kazališne elemente te sposobnost da iz glumačkog ansambla izvuče maksimum. Rezultat takvog pristupa je književni klasik insceniran iz današnjeg konteksta, u kojemu se prožimaju i nadopunjuju poetično i ironično te magično i vizualno atraktivno, te koji uvjerljivim i srčanim glumačkim interpretacijama cijelog ansambla na čelu s izvanrednom Jadrankom Đokić korespondira s današnjim vremenom.    

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
U predstavi je vrlo dojmljiva scenografija koja s jedne strane svojim shabby šik stilom djeluje oronulo, a s druge upućuje na klaustrofobičnost sanatorija i općenito ustajalost društvene zajednice, koju Senjin kao autor scenografije rastvara u drugom dijelu, stvarajući magične prizore u kojima dominiraju slika punog Mjeseca i nizovi visećih prozora/vrata. 

Crno-bijele videosnimke Tome Zidića, koje prikazuju ljepote Sankta Peterburga, jurećeg vlaka te fizionomije glavnih junaka, vrlo su efektne i funkcioniraju kao poveznica između prošlosti i sadašnjosti, odnosno svijeta koji je nestao i ovoga u kojem živimo. Kostimi Doris Kristić su visoko estetizirani, posebno ženski, a glazba (Ozren K. Glaser, Vladimir Bjičkovskij, Igor Esipovič) predstavi donosi poseban ugođaj, posebno u dijelovima gdje je korišten ruski etno. 

Također, posebno su izražajni zadnji prizori predstave u kojima se Knez Miškin, u interpretaciji Luke Dragića, ispred mrtvog tijela Nastasje Filipovne doslovno slama, a Bojan Navojec kao Ganja proročanski izjavljuje: “Sad je gotovo”. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Senjin je poznat kao redatelj koji donosi svoju viziju ruskih klasika, a taj glas u potpunosti je opravdao i ovim suvremenim čitanjem, koje će sigurno naići na oponente i nezadovoljnike. On u ovoj verziji “Idiota”, uz asistenciju dramaturginje Mirne Rustemović, naglasak nije stavio na moralne dvojbe glavnog junaka - dobrodušnog kneza Miškina, nego na temu ljubavi i lik Nastasje Filipovne, iznimno lijepe, ali siromašne žene, koja je spletom otegotnih okolnosti, kao siroče, postala ljubavnica svojega mecene, dakle prezrena žena, i time izazvala sablazan tzv. društvenog establišmenta. 

U tom kontekstu njegov se “Idiot” može doživjeti i kao komad koji na krilima feminističke misli kritizira patrijarhat vremena F. M. Dostojevskog, a i ovog sadašnjeg, pokazujući da se zapravo u odnosu prema ženama malo toga promijenilo. 

Iz te ideje na sceni oživljuje začudni svijet izvrsno profiliranih likova čije se dileme vrte oko vječno aktualne teme ljubavi, a tek potom i pitanja pohlepe, novca i društvene hipokrizije, zatim slobode i osjećaja krivnje te pitanja bolesti (epilepsija) kao diskriminatornog faktora te katoličanstva, koje je, kako kaže Miškin, čak “gore od samog ateizma jer propovijeda izopačenje Krista”. 

U prvom planu su emocije, odnosno suočavanje gledatelja s pitanjima na koja smo zaboravili: koga i kako voljeti, može li se voljeti samo jednu osobu ili dvije istodobno, te u konačnici možemo li se osloboditi patnje, što potvrđuje i podnaslov Senjinove adaptacije “Umjetnost patnje”. Jadranka Đokić je svoj lik nekonvencionalne i neposredne Nastasje Filipovne, žene koja je itekako svjesna svoje loše sudbine koju nije sama izabrala, interpretirala vrlo životno, kao osobu koja ruši društvenu etikeciju te s lakoćom prokazuje hipokriziju društva i njegovih istaknutih članova. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Luka Dragić nije proturječan lik kneza Lava Nikolajeviča Miškina izgradio kao oličenje dobrote i dobrodušnosti te kršćanskog ideala u surovom svijetu, nego kao smiješnog i brbljavog slabića i pozera, koji živi u svojem svijetu ideja i ne razumije odnose i vrijednosti u realnom svijetu te na kraju, logično, završava u potpunom rastrojstvu. 

Bojan Navojec je svojeg Parfjona Semjonoviča Rogožina, trgovačkog sina, interpretirao kao strastvenog, sirovog i nerafiniranoga grubijana, koji ispod rogobatne vanjštine i teške bunde krije sposobnost da voli i u toj ljubavi ide do kraja. Lik Gavrila Ardalionoviča Ivolgina Ganje u interpretaciji Dušana Bućana prokazuje se kao pohlepni slabić, koji smatra da mu novac donosi originalnost i koji zapravo sublimira materijalizam ondašnjeg i današnjeg društva. 

Milan Pleština je likom Ardaliona Aleksandroviča Ivolgina ostvario vrlo efektnu minijaturu, a Luca Anić kao tobože moderna, emancipirana Aglaja zapravo je tom krinkom samo prekrila jad i ljubomoru. 

Zbog svega nabrojenog predstava “Idiot” djeluje vrlo suvremeno i aktualno, ponajviše zato što u današnjem vremenu koje stalno ekvilibrira na granici spektakla i ironije, u kojemu se traže nove definicije ljevice i desnice, u kojemu se inzistira na užitku i gdje sposobnost zgrtanja novca postaje mjerilo uspješnosti, pokušava tragati za smislom i istinom te vratiti čovjeka 21. stoljeća onom unutarnjem i zaboravljenom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.