"Bio je to tjednik, a u zlatno doba prodavali smo i 1,200.000 primjeraka na tjedan. Trebao sam isporučiti pet karikatura po broju i nije to uvijek bilo jednostavno jer trebao sam ispuniti kvotu, a inspiracija nikako da proradi. Volio sam se šaliti kako sam se kao Mediteranac rodio umoran, da bih se u životu odmarao. Ja sam živio isključivo u traženju najsmješnijeg da bih to pretvorio u crtež. Nedostaje mi i danas taj naboj i entuzijazam da svaki tjedan ispunim svoje obaveze."
Nikad nije radio karikature s političkim konotacijama. Sam je sebe ograničio na najveće ljubavi - žene, vino i hranu. "Mediteranac sam i hrana mi je oduvijek bila velika ljubav. Što se tiče pića, u Europi postoje oni koje vole vino i oni koje vole pivo. Tako ih barem ja dijelim, koji sam više sklon vinu", rekao je nastavio:
"Tih godina, kad sam se počeo ozbiljnije baviti karikaturom, bila je seksualna revolucija, ali kako one jedu svoju djecu, u to doba pojavila se sida, koja je pokopala sve velika ratnike te revolucije. No inspiracija je ipak ostala. Općenito su to bila divna vremena, a ja se šalim da sam bio dragovoljac te revolucije. Mislim da su muško-ženski odnosi najkompliciraniji, teško je to dokučiti, zato sam ih ja odlučio 'objašnjavati' kroz duhovite karikature", rekao je Štambuk.
Naravno, i u Parizu Hajduk je ostao tema, ni tamo nije mogao bez svoga kluba. "Išao sam na sve europske utakmice koje je Hajduk tad igrao, putovao sam iz Pariza. Najteže mi je bilo protiv St. Etiennea. Bio sam i u Splitu na utakmici, pobijedili smo 4-1, a u uzvratu izgubili 5-1. To je bilo nevjerojatno. Ali evo, objašnjenje je možda došlo sad, 43 godine kasnije, navodno su igrači francuskoga kluba bili dopingirani", rekao je Štambuk i ispričao kako ga je dužnosnik Hajduka spasio zatvora u Jugoslaviji:
"Tajnik kluba Burazin bio je ujedno načelnik policije, odnosno tad milicije. Ja sam se vratio iz Pariza i odmah su mi na aerodromu oduzeli putovnicu i odveli me u postaju. Tad je došao taj Burazin, koji je znao da sam nekad pisao o Hajduku i da sam veliki navijač kluba, te mi odmah vratio putovnicu i samo kratko rekao: 'ajde više ne piz...'. Naime, ja sam bio simpatizer Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar, predvodnika Hrvatskog proljeća. Očito im je to netko dojavio iz Francuske. Hrvati s kojima sam se družio u Parizu ujedno su bili cinkaroši. Kako sam ja imao perfektan sluh, imam ga još i danas, šalio sam se da 'čujem' za Udbu i još tri strane službe", rekao je Štambuk i ubrzo je dodao:
"Nikad me niti jedan političar nije impresionirao, pa niti Tito. Nisam se nikad njima želio baviti, jednostavno me ne zanimaju baš niti malo." Zbog Francuskinje je otišao u Pariz, gdje je upoznao Hrvaticu i živio na relaciji Pariz - Zagreb do mirovine, kad se vratio u metropolu. Uspomene je nemoguće izbrisati, iako nije uvijek bilo bajno, kako sam kaže, bilo je razdoblja u kojima je doslovno bio na rubu, u vrlo teškoj situaciji.
"Pa prvo sam počeo kao prodavač u umjetničkoj galeriji na Montmartreu. To mi je ubrzo dosadilo pa sam počeo crtati karikature. No krajem šezdesetih neko vrijeme nisu izlazile novine i novac koji sam uspio skupiti, brzo se istrošio. Uskoro sam prešao u Ici Paris, potpisao ugovor koji mi je osigurao financijsku sigurnost." Zbog posla se puno družio sa slavnima i poznatima.
"Gledajte, njima uvijek treba publicitet, a ja sam radio u novinama. No, oduvijek sam se družio sa svima jer sam po prirodi takav. Što se tiče naših ljudi, mnogo sam vremena proveo kod Tereze Kesovije i Mire Ungara, u Parizu smo stanovali relativno blizu i često smo tamo imali neke večere. Da se krivo ne shvati, njihov sin Alan bio je tad malen i nisu to bile nikakve razuzdane večere, samo lijepa i ugodna druženja ljudi s našeg područja. Bio sam dobar s velikom pjevačicom Terezom Kesovijom, no moram istaknuti da je moja najbolja prijateljica bila Lepa Smoje. Često su mi zbog toga prijateljstva znali reći da sam jugonostalgičar. Ona je bila divna žena koja mi je davala prve ljubavne savjete", dodao je Štambuk.
Ni danas se slavni karikaturist nije odrekao dobrog vina i dobre hrane, to je neizostavan dio njega. Kuhao je francuskim prijateljima u Parizu, a tvrdi da voli kuhati i danas. "Leksikograf Bruno Kragić otvorio je moju zagrebačku izložbu i sjajno opisao moj hedonizam. Rekao je: 'A koji to stari Splićanin nije takav?!' Jesam, to je dio mene. U Francuskoj sam naučio i kuhati, njima je dobra hrana dio kulture, pa sam se i ja uhvatio u koštac s kuhanjem. U mojemu malom stanu u 16. okrugu, u zgradi na 10. katu, znalo se skupiti i po više od 15 prijatelja. Sam bih kuhao za sve, a bazirao sam se na dalmatinskoj kuhinji", kaže Štambuk.
