'Eichmann u Jeruzalemu' je dokumentaristička teatarska rekonstrukcija arhitekture zla temeljena na autentičnim svjedočanstvima procesa dehumanizacije i istrebljenja milijuna Židova. Predstava ne služi kako bismo došli do novih spoznaja od povijesnog značaja: razotkrivajući aktualnu desničarsku retoriku europskih društava kao istu onu koja je dovela do holokausta, ona služi kao opomena. Jesu li doista antidemokratske tendencije i desničarski populizam doprli do mjesta gdje mogu postati opasni po društvo? Gdje se nalazi to mjesto?
Ne znam gdje se nalazi to mjesto. Svugdje oko nas. Ali mislim da, ako slušamo povijest samo od svoje bake i djeda, ne možemo daleko doći – tako nikad nećemo čuti drugu stranu.
Koliko je na vas osobno utjecao proces rada na toj predstavi? Jeste li došli do nekih novih spoznaja o 'banalnosti zla' Hanne Arendt? Kako je moguće da, samo sedam desetljeća nakon holokausta, ponovno gubimo empatiju i osjećaj solidarnosti?
Hannah Arendt negdje pri kraju knjige govori o tome da zlo proizašlo iz Eichmannova djelovanja nije proizašlo iz njegove gluposti nego nepromišljenosti. Ta riječ – nepromišljenost – me se duboko dojmila. Čini mi se da danas često prevladava nekakav plemenski način razmišljanja, a u takvom načinu razmišljanja za promišljenost nema mjesta. To me plaši, zato što mislim da je nerazvijanje individualnosti opasno. Istodobno, plemenski način razmišljanja, unutar društva gdje se toliko ljudi rastaje, a odnosi ne traju dugo, taj plemenski dio čuva djecu. To je jedna bizarna činjenica ovog vremena. Ali nisam sigurna da gubimo empatiju – mladi ljudi koje susrećem to kompletno demantiraju. Ono što vidim je upravo suprotno, da se rađaju ljudi koji sami u sebi razvijaju osjećaj za različitosti, empatiju i to me oduševljava, nekako mi daje nadu.
U novoj Ulyssesovoj predstavi koja nastaje po motivima drame 'Tko se boji Virginije Woolf' igrate Martu. Svi likovi Albeejeve drame postoje isključivo unutar vlastitoga ega; svaki čini sve što može ne bi li onoga drugoga natjerao da ga razumije – no, kako je način na koji to čini neprirodan, tako je rezultat samo pojačana alijenacija. Žena nesposobna prihvatiti ljubav druge osobe, u drami iz 1962. Marta je simbol onodobne hladnoratovske Amerike u procjepu između stvarnosti i iluzije – tko je ona danas, transponirana u suvremenu Hrvatsku? Tko je ona vama?
Ne znam tko je ona danas, ne znam razmišljati u simbolima. Meni je ona – Marta. Možda će mi u drugom dijelu procesa rada na predstavi to postati jasnije, ali još nije. Međutim, ja ne mislim da njih dvoje jedan od drugoga traže razumijevanje; upravo suprotno, oni ni ne pokušavaju razumjeti jedan drugoga – oni se 'podrazumijevaju' i imaju sama očekivanja, i to je ono što im stvara takav vrtlog. Isto to očitavam u današnjim odnosima, to je ono po čemu taj komad vidim i u današnjem vremenu; mislim da se to u odnosima nije promijenilo, samo što su u ono vrijeme bili sputani brakom, odnosno, nisu u takvim okolnostima izlazili iz njega, dok danas izlaze.
To vam nije prva suradnja s Ulyssesom. Kako doživljavate to kazalište; kolika je njegova važnost za hrvatski teatar i kulturu? Je li ono tek 'ljetna zabava' za glumce ili ozbiljan rad na umjetnički vrijednim projektima?
Svaka predstava je ozbiljan posao, pa makar bila i najbanalnija na svijetu. Ono što je lijepo u tome teatru je, prvo, to što to nije repertoarni teatar. U repertoarnom teatru si tako strašno limitiran vremenom i obavezama, tako da se zapravo malo novoga može razviti. Doduše, i u Ulyssesu si na neki način stisnut terminima ali si izoliran na jednom mjestu, a uvijek je najljepše raditi tamo gdje se možeš potpuno posvetiti tome što radiš. Festivalski teatri su važni jer se tamo sreću ljudi koji se nikada nisu sreli a, da bismo se razvijali, jako je bitno sretati drugačije ljude, drugačije svjetove, senzibilitete. Takvo je jedno mjesto i Ulysses.
Naslov 'Tko se boji?' je igra riječi: slavna pjesma 'Tko se boji vuka još?' iz Disneyeva crtića 'Tri prašćića' pretvorena je u 'Tko se boji Virginije Woolf?'. Kako je sam Albee rekao u jednom intervjuu, pjesmica-rugalica tom promjenom pretvara se u - 'tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija(?)'. Likovi u romanima Virginije Woolf podjednako su ustrašeni životom, nesposobni izlaziti na kraj s izazovima. Vrijedi li još Albeejeva, pa i Virginijina, slika svijeta kao strašnog mjesta totalne propasti ljudske komunikacije?
Ne vjerujem da postoji totalna propast. Mislim da uvijek postoji neka biljčica koja će se razviti, ako ne na onaj način koji očekujemo, onda na neki drugi način, ali uvijek postoji neko malo svjetlo. Gajim iluzije da je moguće međusobno razumijevanje među ljudima, da je moguće odgojiti ljude koji će htjeti razumjeti druge i razumjeti drugog iz njegove perspektive.
U predstavi vam je partner Rade Šerbedžija, koji igra Georgea, Martina partnera u igri bračnoga nadmetanja - igri u kojoj su oboje poraženi. Što očekujete od tog glumačkog partnerstva s tim vjerojatno najvećim hrvatskim glumcem? Koji će vam biti najveći izazov u ulozi Marte?
Izazov je Marta sama, ona je neobičan lik – alkohol i iluzije. Ono što mi je kod nje neuhvatljivo, što mi je nevjerojatno, situacija je u kojoj je moguće da dvoje ljudi izmisle dijete koje ne postoji. To mi je potpuno neshvatljivo, izgleda mi kao neki san o idealnoj ljubavi. Taj ključni dio još uvijek ne razumijem. Ako se želiš igrati – a mi se 'igramo' tih uloga – trebaš biti slobodan, u smislu da ti je potrebno puno mentalnog prostora kako bi se stvorila uloga, i najmanja i najveća. A Rade voli tuđu kreativnost – uživa u njoj. To je ljepota prave suigre, kad uživaš u partnerovu stvaranju.
Čini li vam se da su današnje mlade generacije glumaca na neki način drugačije, da s Akademije izlaze neki novi, drugačiji ljudi novoga doba?
Ponekad mi se čini da postoji velika razlika, ali na kraju krajeva, sve dođe na isto. Tko je zainteresiran, bit će i vrijedan. Koga nešto kopka, taj će i kopati. Ako netko želi biti slavan, bit će. Možda se prije više išlo ka stvaranju, a danas ka preživljavanju. Možda.
Kakav odnos imate prema svojim ulogama nakon što one 'zažive'; kada prođu premijere, nakon što završi sav hype oko rada na predstavi, gubite li interes za njih? Mora li vam uloga odgovarati – svjetonazorski, senzibilitetom; koliko ste spremni pristati na kompromis?
Ne mora mi lik odgovarati svjetonazorom, ili senzibilitetom. Izazov je veći ako otkrivaš nešto novo u sebi istražujući ono što ne poznaješ. 'Kompromis' je dio suradnje pisca, lika, glumca i režisera... u toj se komunikaciji stvara novi svijet. I ne bih to nazvala kompromisom nego zajedničkim stvaranjem. A i to ponekad umara. Lijepo je biti slobodan, slobodno se igrati.
