Mijamoto Musaši, znan i po budističkom imenu Niten Dōraku (1584. - 1645.) bio je samouki japanski ratnik, filozof i ronin koji je između 14. i 30. godine života imao šezdesetak dvoboja iz kojih je izišao kao pobjednik. Iskustvo stečeno u smrtonosnim duelima polazišna je osnova nauka koji je nazvao “Škola dva mača”, a koji se temelji na ideji ratničkog umijeća kao pragmatičnog načina života. Svoje učenje sažeo je u rukopis “Knjiga pet prstenova”, pisan od 10. 10. 1643. do 12. 5. 1645., podijelivši ga u pet svitaka naslovljenih prema pet po njemu egzistencijalno fundamentalnih termina: zemlji, vodi, vatri, vjetru i praznini. “Svitak zemlje” čitatelja upoznaje s naukom i kratkim pregledom ratničkih vještina, “Svitak vode” govori o željenom stanju ratnikova uma i borbenim tehnikama te položajima, “Svitak vatre” o borbi, “Svitak vjetra” o manjkavostima drugih škola, a “Svitak praznine” o spontanom ulasku u istinski Put ili spoznaji. Prevoditeljica Mirna Čubranić u predgovoru upućuje na Musašijevu stilsku nespretnost koja, ne čitamo li dovoljno koncentrirano, gdjegdje zbunjuje: jezik je ujedno lišen profanosti protkanih referencijama, što nalazimo u drugom uknjiženom spisu, onom Jagjua Munenorija naslovljenom “Knjiga obiteljskih tradicija umijeća ratovanja”. Munenori (1571. - 1646.) je također bio samuraj, ali i šef tajne službe tijekom vladavine Tokugave Hidetade (1579. - 1632.), drugog šoguna Tokugava ili Edo ere. Takav je privilegij Munenori zavrijedio kao Hidetadin učitelj. Njegov spis, podijeljen u tri svitka (“Ubilački mač”, “Životodajni mač” i “Bez mača”) pisan je pod snažnim utjecajem zen-budističkog te konfucijanističkog učenja; stoga ne čudi što je spis nastao 1632. obogaćen izrekama i anegdotama kakve u Musašijevu djelu ne nalazimo. Munenori se tako referira na taoistički klasik “Tao Te Ching” nastao oko 400. pr. Kr., drevnu kinesku raspravu “Veliko učenje”, jednu od četiriju knjiga neokonfucijanističkog nauka nastalu oko 300. pr. Kr., na učitelja čan budizma Džungfenga Mingbena (1263. - 1323.) ili Sajgjoa Hošija (1118. - 1190.), japanskog pjesnika na prijelazu iz razdoblja Heian u Kamakura eru, kojom su otpočela stoljeća šogunata. Potonje ističem zbog vremenske pripadnosti Musašija i Munenorija spomenutoj trećoj eri, znanoj i kao “vrijeme treće vlade pod šatorom” (početak 17. st. – sredina 19. st.), tijekom koje, što je posebno važno u Musašijevu slučaju, mnogi samuraji ostaju “bez posla” zadobivši status ronina (u doslovnom prijevodu: lutalice), a zbog čega se neki od njih udružuju i u kriminalne organizacije ili djeluju samostalno.
Musašijeva “Škola dva mača”, međutim, uvažava i implementira budizam kao način pomaganja ljudima te konfucijanizam kao način preobrazbe kulture. Istodobno, Musaši upozorava na “trgovački problem” popularizacije ratničkih/borilačkih vještina, koji ne odgovara njihovoj temeljnoj svrsi - korisnosti uvijek i svugdje. Detekciju očito vijekovima starog problema s iskrivljavanjem japanskog (ili sino-japanskog) ratničkog nauka, na temelju iskustva proživljenog 20. stoljeća, možemo shvatiti i kao proročanstvo holivudizacije vještine koja iziskuje cjeloživotnu posvećenost i nije ostvariva, baš kao što i Munenori daje naslutiti, bez usmene predaje: tajnovitost i rigorozna ograničenost pri dijeljenju znanja nimalo se ne razlikuju od poznatije nam prakse ondašnje kršćanske Europe, čijim je popovima srednjovjekovna tama služila kao dobrodošlo sredstvo manipulacije kritički neosviještenom većinom. Valja imati na umu da šogunati podrazumijevaju militantnu, katkad beskrupuloznu vladavinu koja je naposljetku svrhu nalazila i u općem dobru - barem kad je posrijedi obuzdavanje građanskih ratova (doba zaraćenih država u 15. i 16. vijeku) te povezivanje barunija u kompaktnu državotvornu cjelinu. Musašijev i Munenorijev spis nisu samo u stilskoj nego dijelom i u semantičkoj opreci: sažmemo li njihova izlaganja u samu esenciju pristupa borbi, uvidjet ćemo dijametralnu suprotnost. Naime, Musaši zagovara agresivni pristup, a Munenori, ilustrirajući viziju borbe slikom Mjeseca i njegova odraza u vodi, odabire prividnu pasivnost i čekanje da protivnik prvi udari. Pristupi se u oba slučaja odnose kako na dvoboje tako i na okršaje manjih ili većih ratničkih skupina ili vojski. Oprečnost njihova pristupa možemo ilustrirati dobro nam poznatim primjerom iz kulture/sporta zapadnog civilizacijskoga kruga, boksačkim mečom između Georgea Foremana i Muhammada Alija za naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji u Kinšasi (tadašnji Zair) 30. 10. 1974., koji je u anale ušao pod nazivom “The Rumble in the Jungle” (“Grmljavina u džungli”). Drugim riječima, prototip Musašijeva savršenog borca odgovarao bi Georgeu Foremanu, a Munenorijeva Aliju. Time, naravno, ne aludiram da bi Munenorijev ratnik pobijedio Musašijeva: Alijeva do tada neviđena taktika “rope-a-dope” pokazala se korisnom protiv Foremanovih krošea i direkata, što ne znači da bi upalila pod naletom sablje i katane. A tu nalazimo i jednu od dodirnih točaka Musašijeva i Munenorijeva učenja: oba učitelja smatraju ispravnim korištenje obaju mačeva, nauštrb onih škola koje su preferirale korištenje jednog mača (obično velikog) ili jednoga komada oružja (koplja, helebarde, luka i sl.).
Usprkos temeljnoj namjeni ovih spisa koja ne može odgovarati ijednom uvjereno pacifističkom samosvjesnom biću, oba učenja upućuju na ravnotežu duha (uma) i tijela kao ideal primjenjiv u svim, ne samo ratničkim aspektima života. Samim tim spise je moguće čitati i kao savjetodavna štiva, ne samo kao prijevod fragmenta pisane baštine japanske kulture koji nam može olakšati nastojanje da razumijemo civilizaciju čiji progres počiva na zapadnom čovjeku teško pojmljivoj disciplini koja nerijetko graniči sa samoprijegorom. Isprepletenost njihova nauka i zena, doduše, može ostaviti pogrešan dojam u odnosu na izvornu prirodu budističkog društva: stoljeća militantnih vladavina dopustila su interpretacije koje počivaju na “presloženim” društvenim klasama, pri čemu je ratnička pretpostavljena ostalima. Sve to, uostalom, manje je važno od ideala izvornog uma, kojem napose teži Munenori, kao stanja svijesti nekontaminiranog ikakvim vanjskim, napose društvenim čimbenicima, što uvelike odgovara budističkom nauku, koji odbacuje prianjanje i zagovara napuštanje svega, pa i same prethodno spoznate istine. Obojica, valja dodati, pišu o praznini koju možemo opisati kao, prema Musašiju, istodobno poznavanje postojanja i nepostojanja. Munenori tu misao potanko obrazlaže i ilustrira primjerima iz svakodnevnog života (patka koja zaroni i sl.). Te ilustracije, poslužimo li se nama bližom terminologijom, mogu podsjetiti na misaoni pokus/paradoks znan kao Schrödingerova mačka.
