"Dok su oni promovirali sotonizam i suprotnost biblijskih načela, tabloidi su dan za danom raspaljivali moralnu paniku od "sotonske glazbe" kakvu su desetljeće ranije izazivali Judas Priest i Black Sabath. Samo, bio je to djetinjast, neiskren sotonizam. Paljenje crkava, primjerice... lako je spaliti crkvu od drveta."
Vikernes je tvrdio da je paljevina protest protiv religija s Bliskog istoka koje su zamijenile poganske nordijske bogove njegovih predaka. Čini se da je njegov sustav vjerovanja bio bliskiji fašizmu nego sotonizmu. I nije bio jedini. U dokumentarcu "Until the light takes us" Arona Aitesa i Audrey Ewell upečatljivo je kako su često ti intervjui koristili rasističku i homofobnu retoriku. Niti njihova homofobija nije bila ograničena samo na govor mržnje.
U kolovozu 1992. jedan od Aarsethovih prijatelja Bar Eithun ili "Faust" ubio je Magnea Andreassena, gay muškarca koji mu je prišao u parku u Lillehammeru. Vikernes je bio toliko sretan zbog toga da je novinarima Bergens Tidendea rekao da zna tko je odgovoran za paljevine i ubojstvo. Naslovnica "Mi podmećemo požare" objavljena je u siječnju 1993. Dva mjeseca poslije o istim stvarima glavnu priču objavio je i britanski vodeći heavy metal magazin "Kerrang!".
Napisao ju je Jason Arnopp, sada scenarist i autor "The last days od Jack Sparks". On se pojavljuje i u "Lords of chaos", igrajući mlađeg sebe.
"Kada sam u to vrijeme intervjuirao Euronymousa preko telefona, pričao je u hladnim tihim tonovima, kao da se želi prikazati mračnim, tajnovitim likom. Ta opsesija imidžom prikazana je u 'Lords of chaos'; bili su to tinejdžeri koji su htjeli kontrolirati način na koji ih vidi svijet i steći ozloglašenost", kaže Arnopp.
Uspjeli su. Pojavljivanje u "Kerrangu!" omogućilo im je da rockeri odasvud čuju za norveški black metal, prisjeća se Ruskell.
"O njima sam čitao kad sam imao 12 godina. Glazbena scena u kojoj ljudi spaljuju crkve i ubijaju ljude i žele biti u istom rangu sa Sotonom, bila je doista jezovita. Dok sam odrastao u obitelji Anglikanske crkve, doista sam želio doznati kako te grupe zvuče."
Ozloglašenost Vikernesa i Aarsetha dosegla je novu užasavajuću razinu 1993. u kolovozu. Uvjerivši sam sebe da ga Aarseth planira ubiti, Vikernes se odvezao u Aarsethovog stana u Oslu usred noći i ubio ga. U svibnju 1994. osudili su ga na 21 godinu zatvora, skupa i za ubojstvo i za paljevine crkava. Imao je 21 godinu. Tog istog mjeseca napokon je objavljen Mayhemov prvi album.
Uključivao je stihove Ohlina na gitaru koju je svirao Aarseth i bas što ga je svirao Vikernes, što je činilo grotesknu rijetkost: album na kojem je jedan od autora počinio samoubojstvo, drugi je ubijen, a treći je ubojica drugoga. Priča o tzv black-metal ubojstvima toliko je zapanjujuća da ju je teško i danas shvatiti. Je li povezana s psihom zemlje koja je izrodila Edvarda Muncha i groznih nordijskih noir romana?
"Ne mislim da je priča baš tako nevjerojatna kako se čini", kaže Kee.
"Ako uzmete malu skupinu mladih muškaraca, jednog s očitim mentalnim problemima, drugog karizmatičnog vođu, a sve takve da za nečim tragaju i nezadovoljne životom, pa ako ih ubacite u okultizam, neku razinu slave i dodate unutarnje sukobe oko moći... dobit ćete Gospodara muha."
Najznačajniji faktor u tome nije sotonizam, nego nezrelost. Na fotografijama iz ranih 90-ih mršavi glazbenici, bliješteći u svojim kožnim jaknama i svom Halloween make-upu, djeluju kao da su kopirali Kiss i Alice Cooper, ali nemaju novca niti smisla za humor. Mogli bi ići na audiciju za Spinal Tap: The Next Generation. I ikonoklastični kao što su tvrdili da jesu, slijedili su običaje norveškog društva kad im je to odgovaralo.
Vikernesove Burzumove snimke financirala je njegova majka, dok su Aarsethovi roditelji upravljali njegovom trgovinom ploča. Akerlund je opisao "Lords of chaos" kao "film o idiotima" i "mladim momcima koji čine glupe stvari". Arnopp vjeruje da se "cijela žalosna afera svodi na kombinaciju vršnjačkog pritiska, maloljetničkog rivalstva i poriva da se pobuni protiv organizirane religije". Hoffin ubojstva i požare vidi kao "užasno natjecanje koje je izmaklo kontroli".
No, koliko god utješno bilo otpisati Aarsetha i njegovu škvadru kao privilegirana derišta uhvaćena u jezovitu glumu i jednoumlje, njihovi su zločini bili dovoljno stvarni. A za one koje to zanima, njihove su ploče još uvijek dostupne.
"Tragično je bilo i to da ti ljudi zapravo nisu imali nedostatak talenata", kaže Arnopp.
"Ako su doista bili motivirani potrebom da skrenu pozornost na sebe na svjetskoj pozornici, onda bi njihova glazba to postigla vlastitim zaslugama."
Preuzeto s BBC Culture.
