Onda sam spremio svoje stvari, ugasio svjetlo, zaključao za sobom pustu redakcijsku sobu, pozdravio se usput s nekim tko je upravo izlazio iz Slobodne, otišao sam do obližnje papirnice i tamo neko vrijeme isprobavao flomastere. Planirao sam kupiti onaj koji najtanje piše, ali na kraju sam, ipak, odabarao pisaljku malo debljeg vrha. Kupio sam crni, plavi i zeleni. Sutra ću, odlučio sam, odabrati boju i tim flomasterom prepisati pismo Josipu Vaništi.
Smirio sam se, iako i dalje nisam znao kako da rukopisom koji nije moj, ili s kojim nisam srođen kao što sam srođen bio s rukopisom čiji sam nestanak primijetio u dane kada je JNA u istočnoj Hercegovini razarala maleno hrvatsko selo Ravno, prepišem svoje pismo Vaništi. Pomislio sam da bih nekoga od ljudi s kojima sam se u to vrijeme družio - nekima imena više ne želim spominjati, pa je možda bolje da ga onda ne spominjem nikome! - mogao zamoliti da mi prepiše pismo. Od toga sam odmah odustao, ali odustajanje nije razlog da u sebi ne nastavim priču, priča smiruje, od priče mi uvijek bude bolje. Tako mi, dok pješačim gradom prema Kranjčevićevoj ulici, jer tamo stanujem s trenutnom partnericom, koja se voli seliti i mijenjati podstanarske stanove, kroz priču prolaze oni koji bi mogli prepisati pismo. Smušeni i plašljivi muževi s malom djecom i ženama
s kojima će se nekoliko godina kasnije razići, uvjereni ljevičari, koji će prije Tuđmanove smrti postati liberali, što će svojim sredovječnim uvjerenjima jamčiti pouzdanost svojim budućim poslodavcima, pa će od novinara i pisaca postajati stručnjaci za marketing, autori dokumentarnih filmova, pouzdanici tajnih službi, redom imaju lijepe i precizne rukopise, kao da je svaki pohađao tehničku ili građevinsku školu, ili je apsolvent arhitekture. Svaki od njih piše po savršeno ravnoj, premda nevidljivoj crti, kao da piše po horizontu, i svako mu je slovo svaki put na jednak način napisano. Bez obzira na to u kojoj je riječi, kakvog je raspoloženja, što mu se događa u životu. Njihovi rukopisi nevidljivi su i neprepoznatljivi, poput lica špijuna i pouzdanika različitih carstava. Oni za života mogu promijeniti više uvjerenja, a da nitko od njih to i ne primijeti. Mogu se nekoliko puta ženiti, mogu izdati svaki po stotinu prijatelja, mogu sahraniti vlastitu djecu o kojoj nisu vodili brigu, mogu nadživjeti po nekoliko država, a da im se u rukopisu ništa ne promijeni. Ili, bolje rečeno, da im rukopis ne stekne nikakvu osobnu karakteristiku. U njihovom pisanju nema bola i straha, koje vidim na njihovim licima i u njihovim oznojenim dlanovima, dok ih tješim, jer meni je svakako lakše nego njima. Njih je, koliko ih s vremenskog odmaka uspijevam nabrojati, u tu jesen 1997. petorica. Svaki bi mi rado učinio tu uslugu i prepisao pismo za Vaništu, ali dok pješačim prema Frankopanskoj, trudeći se da mi hod do Kranjčevićeve što duže potraje, pokušavam zamisliti zgranutost njegovu, kada bi dobio pismo i kada bi vidio rukopis onog s kime se zaželio upoznati. Pa mi se čini da bi Josip Vaništa odmah prepoznao prevaru. Čini mi se da bi on morao znati da to nikako ne može biti moj rukopis. Onda mi na um pada jedna od mladih novinarki, zgodna plavokosa cura, koja skoro nikad ne progovara, a zapazio sam je po nečemu vrlo neobičnom. Prije nego što počne pisati, iz torbe vadi školsku bilježnicu i piše koncept. Što to radiš?, pitao sam je. Koncept, rekla je kratko. Ima vrlo sitan i pomalo starinski rukopis. Ako bih doista morao izabrati nekoga tko će mi prepisati pismo, izabrao bih nju. Bi li ona to za mene učinila?
Stan je mali, jednoiposobni, s pogledom na Zagrebovo igralište. Tu je stanovao mladi i daroviti crtač stripova, sve dok se jednog dana nije vinuo u bezdan. Proučavam ponekad gdje je to mogao učiniti. Stan nije na dovoljnoj visini, i svi bezdani oko njega su plitki. Grdan morao je biti njegov očaj.
Žena s kojom živim umije samo da se ljuti i da stanuje. To je razlog zašto moram do sutra sačekati s prepisivanjem pisma. Njoj ne bih mogao objasniti što radim. Ili bi u takvom objašnjenju nestalo razloga da to radim. Kad smo se useljavali u ovaj stan mislio sam kako ću s prozora gledati utakmice. Taj pogled na nogometni teren i na precizno iscrtanu zelenu livadu s mrežama i golovima stvarao je u meni osjećaj da sam imao sreće u životu. Većim dijelom dana, od buđenja pa do ponovnog padanja u san, nisam se osjećao dobro. Srođen sa svojom tjeskobom, za koju sam vjerovao da se pojavila kada je počeo rat, premda je bila od rata starija, mogao sam tako živjeti na nekoj nepristojnoj distanci prema onoj koja se neprestano ljutila na mene. Dok je još trajao rat, do kraja 1995, u središtu je tjeskobe bila misao kako ću reagirati kada ih Sarajeva dođe vijest da mi je poginula majka. Ili da nije poginula, nego ju je netko izbacio iz stana ne Sepetarevcu. Što ću tada učiniti, kome ću telefonirati? Doista, upitat ću se trideset godina kasnije, kome sam telefonirao kada mi je iz Sarajeva javljeno za majčinu pogibiju? Ili za to da nam je netko u stanu, a ona je sva izbezumljena kod komšinice? To se nije dogodilo, ali je tjeskoba ostala. A ostala je i priča koju bih, vjerujem, ispripovijedao psihijatru, pa bi mi onda bilo lakše. Ali kako bi mi moglo biti lakše ako bih u tom slučaju ostao bez svoje priče?
Nikada ženi s kojom sam godinama živio nisam pokušao reći kako izgleda i od čega je sve sačinjena moja tjeskoba. To uostalom nije ni bilo moguće, jer ona nije ni znala da je to tjeskoba. Nisam joj to mogao ispričati iz još jednog razloga. Na pitanje, a kome da ja telefoniram kad stigne takva vijest, ona bi vjerojatno odgovorila: pa meni!
Sutradan, odmah po dolasku u redakciju započinjem s prepisivanjem. Najprije zelenim flomasterom, ali već nakon prvog reda odustajem od zelene. Mislit će Vaništa da nisam normalan. Da sam kič- osoba, da ne postojim. Pa sam prešao na crni flomaster. Prepisivao sam, pa gužvao prepisano, jer sam stalno nečim bio nezadovoljan. Izlazili su i ulazili novinari, urednik mi je prišao s leđa, spustio mi ruku na rame, pitao me: što to radiš? Pokušavam nešto, rekao sam mu. On se začudio da najednom pokušavam rukom po papiru, premda inače po cijeli dan kuckam po kompjutoru i pisaćoj mašini. Pišeš ljubavno pismo?, nasmijao se.
Nakon mnogo pokušaja konačno sam završio. Ustvari, umorio sam se od pokušavanja, pa sam pismo prepisao onako kako sam u tom trenutku mogao, ružno i neravno, slovima koja su se najprije smanjivala, pa su opet rasla, i na kraju se potpisao imenom i prezimenom, kao na nekom
dokumentu. U pismu prihvaćam Vaništin poziv da se u prvi sljedeći petak - da ne dođe do nesporazuma naveo sam i koji je to datum - u deset sati izjutra pojavim u njegovom ateljeu.
Imao sam navršenih trideset i jednu. Slikaru bile su sedamdeset i tri. Tri je već godine umirovljenik, u biografiji mu piše da je na Arhitektonskom, prethodno Tehničkom fakultetu predavao između 1951. i 1994. Dugo povijesno vrijeme, koje još dužim biva u čovjekovu životu. Malo prije nego što će poći u mirovinu postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Vaništin ugled jednim se dijelom tiče njegova umjetničkog djela. Ali zar bi u ratnom i poslijeratnom Zagrebu, pod vrhovnikom Tuđmanom, umjetnost čovjeka mogla učiniti uglednim? Crta izvanredne portrete olovkom, uglavnom pisaca i umjetnika koje cijeni, što, može biti, ljudima bez prošlosti škaklja maštu. On ih neće portretirati, ali uvijek ostaje nada. S Vaništinim portretom, da vas nacrta kao Krležu na umoru ili kao Kafku s onim čudnim polucilindrom, ustvari da vas nacrta upravo onakvima kakvim biste se željeli sjećati, vaša bi biografija bila dovršena. Kao što bi i Hrvatska bila dovršena, kad bi je Josip Vaništa olovkama nacrtao na grubom hamer papiru, kao zemlju sjena i rastera, dok blijedi, nesretnica, u očima onoga koji gubi vid. Vaništin je vid, međutim, izvanredan. Njegove slike, ispunjene neke monumentalne pustoši i praznine, kao da slika zrak, a ne predmete, kao da slika metafizičke pojave, a ne fizičke činjenice, ali pritom neku ljubeznu i nepreuzetnu metafiziku, te njegove slike savršeno su dekorativne, kao da su iz svijeta nekoga čudnog likovnog akademizma. Recimo, ta “Kremšnita”, koju je slika 1958, kad su mu bile trideset i četiri, i bio je tek malo stariji nego što sam sad ja, ulje na platnu, malih dimenzija, 27x33 centimentra, ima u sebi nešto trajno zbunjujuće. Žuta sredina tog kolača, ustvari blijedo-žuta, životno je umirujuća. U kremšnitu sam prvi put gledao jednoga kasnoljetnog dana u Samoboru 1993. Bio sam tamo na nedjeljnom ručku, kod obitelji tadašnje moje partnerice, na koji bismo odlazili po nekoliko puta mjesečno. Pamtim da mi je zaprška iz juhe teško pala na želudac, preko radija su stizale uznemirujuće vijesti iz opsađenog Sarajeva, na odlasku iz Samomora provezli smo se pokraj izloga slastičarnice, u kojem se, na zraci kasnog zapadnog sunca, ogledala kremšnita na tanjuriću za kavu. Prizor je potrajao jedva djelić sekunde, ali me iznutra obasjao. Pomislio sam da negdje još ima života - recimo u tom slastičarskom izlogu, u tom neobjašnjivom slučaju da se jedan jedini kolač zatekao usred pustog izloga, sam. Pomislio sam da je, ipak, sve samo stvar snage volje, da je sve samo stvar čovjekove hrabrosti, i da bih svakako trebao otići. Pomislio sam da bih trebao napustiti ženu s kojom živim, da više ne bih trebao dolaziti na nedjeljne ručkove u Samobor, nego da bih, umjesto toga, trebao naći načina da uđem u onaj svijet koji ima razložan odgovor na pitanje otud kremšnita na kavenom tanjuriću, u pustom izlogu slastičarne.
