Iz toga se otvara prostor za neka druga iščitavanja, da nam je potrebna vremenska distanca kako bismo nekoga jasno sagledali", kazao nam je Albaneže. Sam Ljubičić naglašava da je to tapiserija, da to više nije djelo poput neke slike na zidu nego ima primjenjivost. Zapravo je njegov tepih vrlo duhovit.
"Da, riječ je o izrazito duhovitom rješenju. Analogijom s gledanjem s neke vremenske distance daleko od toga da bi se time iscrpljivalo sva moguća tumačenja. Možemo ga komentirati i asocijacijama s uporabnošću, trajnošću, trošivošću predmeta tijekom uporabe." Albaneže je, rekao je, tijekom priprema za Salon kontaktirao nekoliko autora za koje je znao da mogu inteligentno odgovoriti na zadatak koji im se postavlja. Jedan od njih je bio i Ljubičić.
"On, kad je čuo moju temu, dosjetio se da ima taj rad, da ga je napravio prije dvije ili tri godine, ali ga nije imao priliku predstaviti. I pokazalo se da se to u potpunosti uklapa u ovogodišnji Salon. Savršeno se uklopio i u našu političku situaciju, pa i lokacijski zato što je tu upravo taj trg", kazao je, referirajući se na trg koji više nije maršala Tita nego Republike Hrvatske.
Albaneže je u najavi ovogodišnjeg Salona, među ostalim, napisao da je jedan od prvih dizajniranih proizvoda bio par krila najvještijeg mitskog obrtnika i umjetnika Dedala. "Pretpostavimo da je to djelo sačuvano, ono bi zacijelo bilo tretirano kao umjetničko djelo, ako promatrate iz pozicije onog trenutka. Naravno da je to mit. Ali to bi bio posebno dizajniran uporabni predmet. S ove distance, mi bismo ga danas tretirali sasvim drukčije", objasnio je.
Nakratko smo se zafrkavali idejom komercijalnosti, kroz verziju mitske anegdote kakvu je u jednoj epizodi "Alana Forda" ispričao Broj 1. Po običaju kao povijesni svjedok. U njoj je Ikar stradao zato što je perje zamijenio voskom, koji je bio puno jeftiniji, pa je tako htio ostvariti ekstraprofit. Može li, znači, komercijalnost uništiti umjetnost?
Tako je govorio Broj 1
"Naravno da sam nekoć čitao Alana Forda. Što se komercijalnosti u umjetnosti tiče, nju se može primijetiti i u onom umjetničkom i u uporabnom dijelu. S jedne strane primijenjena umjetnost ovisi izravno o komercijalnom plasmanu. A i umjetnine same po sebi mogu postići vrlo visoke cijene", kazao je Albaneže. To znači da komercijalan može biti i primjerak čiste umjetnosti. Ostaje pitanje, ako je neko umjetničko djelo izrazito primjenjivo, koliko mu to umanjuje umjetničku komponentu.
U tom dijelu Albaneže je posegnuo za primjerom "Crnoga kvadrata" Kazimira Maljeviča iz 1913. "Relativno je slabo poznato da je on to izvorno radio kao dio jedne predstave, kao dio scenografije za kubofuturističku operu ‘Pobjeda nad suncem’. A što je scenografija nego primijenjena umjetnost?" Istodobno, kao način da opiše povijesnu i umjetničku vrijednost "Crnoga kvadrata", Albaneže je istaknuo da je to djelo u najužem krugu onih koja definiraju cijelu umjetnost 20. stoljeća.
"On bi ušao među deset najznačajnijih djela", kazao je. Iako izvorno dio scenografije, napisao je u najavi ovogodišnjeg Salona, "Crni kvadrat" slavu je stekao tek kao slika. Uglavnom, "Crni kvadrat" imamo, a da su postojala i da još i danas imamo i Dedalova krila, te da su njihovi tvorci još živi, kako bismo ih doživljavali? Uzvisuje li naše poimanje takve umjetnosti, pita se autor izložbe, do statusa koji im oduzima funkciju? Bi li se oni danas prijavili na Zagrebački salon u organizaciji HDLU-a ili ULUPUH-a?
I dok smo od ravnateljice ovogodišnjeg Salona jedva nekako uspjeli dobiti ime njezina favorita Salona, rekla je "Popcorn generation" Pauline Jazvić, Albaneže je bio direktan. "Jeste li prošli na izložbi kroz onu crnu sobu sa svjetlećim objektom Hame Čavrka? E! Imao sam prilike prije tri-četiri godine u HDLU-u raditi s tim umjetnikom. Svojim minimalizmom, svojom geometrijskom estetikom, to je primjer čiste umjetnosti. Nema tu nikakvog prikaza, to je elementarna umjetnost.
No Hamo je dobio poziv i vlasnika jedne poliklinike u Novome Mestu, potom vlasnika još nekih ustanova da im osmisli znak. To možete vidjeti na onim fotografijama s vanjske strane. Ovdje imamo suprotno od onoga kako je išao Ljubičić. On je krenuo od uporabnog predmeta kojem je dao konceptualni značaj. A ovdje imamo čistu umjetnost koja, zahvaljujući narudžbi, dobiva funkciju oglašavanja, identiteta ustanove ili tvrtke. Tako se spajaju umjetničko i komercijalno."
