A Sava koja teče u blizini kuće ima, nažalost, privatnu simboliku. Severova oca kao partizana ubili su 1942. godine i Sever ga nije upoznao. Nedugo nakon ubojstva oca ubili su Severovu majku jer joj je suprug bio u partizanima. Kao šestogodišnjak Sever je s bakom tražio majčino tijelo po krvavoj Savi.
"To je sve čega se sjećao", nastavlja Bauer.
"O tom traumatičnom događaju koji je obilježio njegov život nije često govorio. Kojiput bi rekao da voli ući u Savu, da bi osjetio fizički dodir s majkom. Može se to uzeti kao pjesnička preosjetljivost, ali je on to zaista tako doživljavao", govori Bauer.
Djetinjstvo je, uglavnom, Sever proveo u toj kući s bakom. Bio je izuzetan đak, u gimnaziji je preveo Majakovskog, što je na studiju posebno cijenio profesor rusistike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Aleksandar Flaker. Studijsko putovanje zagrebačkih rusista u Moskvu 1964., gdje je Sever bio cimer Ludwigu Baueru, bilo je za njega prijelomno.
"Nakon zatopljenja odnosa Jugoslavije i SSSR-a ukazala se mogućnost za to studijsko putovanje i Sever je bio među nama izabranim studentima, iako tad više nije bio redovan student. Boemski život ga je češće odvodio u kavane nego na fakultet. Ali profesor Flaker se za njega založio, što je Severu otvorilo horizonte. U vrijeme boravka u Moskvi počeo je pisati stihove na ruskom jeziku. U jednom danu znao bi napisati i tri pjesme, koje su i Rusi i domaći stručnjaci za književnost smatrali iznimno dobrima. Ondje je upoznao i posljednjeg preživjelog futurista, Alekseja Kručoniha, koji mu je postao 'brat po poeziji' jer su obojica pisali na ruskom", kaže Bauer, koji je sa Severom u Moskvi proveo vedre studentske dane, iako je Severa relativno rijetko viđao.
"On je imao svoj put. Kavane, krčme. I usprkos svom golemom znanju Sever je bio veoma naivan u komunikaciji s ljudima", veli Bauer, na što na pamet pada Severov stih: "Volim ljude/ne volim sebe".
Kao ključ za razumijevanje Severova karaktera?
"Možda je ključ, možda je doista bilo tako. Ali njegova poezija je očaravala i one koju je nisu razumjeli. I znao je biti vrlo ugodan sugovornik, šarmantan čovjek. Bio je lijevih političkih uvjerenja, ali nikad se nije politički angažirao niti pripadao partiji. Lijepo je pripovijedao, krasno pjevao. U neskladu s njegovom fizičkom krhkošću, imao je ugodan bariton. Pjevao je klasične ruske balade i šansone Okudžave, koji je bio prijatelj Arsena Dedića… I da, snimali smo ga na kasetofon kad bi zapjevao u društvu. Snimali smo ga i kako pripovijeda: uvijek razložno, tečno, ugodno. Nažalost, medij kasete je nastao, ništa od toga", sjeća se Bauer, koji nikad neće prežaliti što zbog vlastitog životnog puta nije više vremena mogao posvetiti "prijatelju Joži".
"Dvadesetak godina sam živio između gradova, izvan Zagreba. Bratislava, Prag, Pariz, London, Washington. Zbog toga nisam imao prilike malo više na njega utjecati. Volio bih da jesam, ali je teško reći koliki bi bio uspjeh mojih nastojanja. A kod njega sam uvijek inzistirao da se poezija prepiše i sačuva. Zvonimir Mrkonjić je, recimo, poput mene prepisivao Severovu poeziju na pisaćem stroju. Jer, znate, Sever je pisao u malim bilježnicama i blokovima Lipa Mill, važan mu je bio džepni format. Kad bi blok ispisao, često bi ga negdje ostavio i tako zagubio. Onda bi ispisao drugi i sljedeći, pa je sva sreća što je od Društva književnika Sever u Zagrebu dobio stan, gdje smo mogli pronaći njegov opus, u tim malim formatima. Neke je bilježnice i knjige ostavljao i u Blinjskom Kutu, u kući u kojoj je živjela njegova baka. Ta je, pak, imala dosta žestok odnos prema njegovim lošim navikama. Baki je bilo stalo da Jožu dobro nahrani i da se na njega izviče. Na Severa su, zapravo, pozitivno utjecale jedino žene koje je volio. Najprije Grozdana, koja je bila njegova učenica iz petrinjske gimnazije, gdje je predavao ruski neko vrijeme. Dok je bio s Grozdanom, prestao je piti, zabranjivala mu je i odlazak u krčmu, morao se uredno odijevati. Da, bio je ženama zavodljiv… Bio je, naime, posvećen čovjek. U svemu što je radio posvećivao se maksimalno: a to djeluje atraktivno, magnetično. Druga žena važna u njegovom životu bila je Sunčana Škrinjarić, s kojom je ljubovao i živio godinama", govori Bauer dok listamo "Knjigu o Sunčani i Severu" (Aura, Sisak, 2010.), koju je Bauer napisao s Lidijom Dujić i na temelju koje je nastala i kazališna predstava "Sunčana i Sever" u režiji Jasmina Novljakovića.
Knjiga je posveta tom neobičnom boemskom paru, prepuna faksimila Severovih pjesama i fotografija koje je (uglavnom) snimila Sanja Pilić, kći Sunčane Škrinjarić. Par je živio u Sunčaninu stanu, u kojemu je jedna soba, neuredna i puna cigaretnog dima, bila Severova. Druga, posve suprotna, topla i uredna, bila je radna soba Sunčane Škrinjarić.
"Sunčana i Sever su jednom čak pokušali živjeti u Blinjskom Kutu kod bake, ali su se brzo posvađali, nije išlo", uz osmijeh će Bauer nastavljajući pripovijest o Severu anegdotom što svjedoči o njegovu fantastičnom pamćenju.
"Zlatko Crnković, urednik biblioteke HIT u Znanju, naručio je od Severa prijevod romana 'Poziv na smaknuće' Vladimira Nabokova, s ruskog jezika. Najveći dio posla Sever je napravio kod mene u stanu u Trnskom. Imao sam već prevoditeljskog iskustva u prozi, a imao sam i pisaći stroj. Bila mi je čast što mu pomažem. Unatoč njegovu poročnom karakteru, imao sam poštovanje prema njegovu talentu, znanju, a posebno prema njegovoj plemenitoj ličnosti. Dakle, Sever je jedan dan otišao predati rukopis gotova prijevoda. Naravno, zapio se u kavani i negdje ostavio prijevod. Vratio se posve očajan, ali je uzeo knjigu i listajući počeo meni diktirati u pisaći stroj. Nije to bilo učenje novog teksta, ali je svejedno bilo fascinantno kako je napamet znao prijevod svake rečenice. I tako smo za pet dana spasili prijevod", govori Bauer, svjestan da je u međuvremenu Severov prijevod Nabokova postao izuzetno cijenjena "roba".
Ipak, Severov pjesnički opus, nastao u desetogodišnjem kreativnom razdoblju, bio je isprekidan njegovim pokušajima da se otrgne problemima s alkoholom. Dvaput se liječio u klinici, ali...
"Bilo je to kratkog daha. Neuspješno", kaže Bauer, koji je mnogo puta svjedočio kako je teško Joži Severu bilo oduprijeti se zovu birtije.
Tako je, nekako, i umro. Sam.
"Jednostavnije mi je reći kako je umro nego se sjetiti posljednjeg susreta sa Severom. Mnogo naših susreta bilo je stihijski, slučajno, izvan konteksta ili kad mu je trebala neka pomoć. A umro je kad sam, prije trideset godina, boravio u Americi. Nazvao me zajednički prijatelj, Stijepo Mijović Kočan, i rekao: 'Lujo, umro nam je Joža. Izgleda da se smrzao'.To je bila jedna verzija njegove smrti. Ali ni kasnije, kad sam se vratio u Zagreb, nisam uspio saznati što se točno dogodilo. Umro je u Zagrebu, negdje u blizini Autobusnoga kolodvora, vjerojatno u ranim jutarnjim satima. Bila je veljača, našli su ga mrtvog. I kad je Stijepo nazvao, jedan od nas dvojice je rekao: 'Morat ćemo pisati o njemu. Govoriti o njemu'. I još osjećam tu potrebu", kaže Ludwig Bauer, Severov prijatelj.
