Kultura Nagrada Fric
2582 prikaza

'Isto govore i popovi pedofili, ludi generali. Ali ja ne lažem'

Selvedin Avdić
Marko Prpić/PIXSELL
Guardian je njegovih 'Sedam strahova' proglasio među najboljim paperback izdanjima u 2014.

Selvedin Avdić (Zenica, 1969.) je novinar, radi kao urednik online magazina Žurnal. Za ovu priliku važnija nam je činjenica da je Avdić i autor izuzetne proze - zbirke priče "Podstanari i drugi fantomi", "intimne monografije" (prepisujemo iz njegove biografije) "Moja fabrika" i romana "Sedam strahova", koji je najprije u dva izdanja objavljen u BiH, a zatim preveden na nekoliko jezika, od čega mu je veliki uspjeh donio engleski prijevod.

Zavrtjelo se nekoliko užih izbora uglednih nagrada (IMPAC Dublin Award, Science Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji), a zatim je britanski Guardian "Sedam strahova" uvrstio među najbolja paperback izdanja za 2014. godinu. Povod razgovoru je Avdićeva nova proza "Kap veselja". Savršeno pogođene ekonomije, bujna i delikatna istodobno - čitatelje osvaja odmah.

*Roman je nominiran za ovogodišnju Nagradu Fric za fikcijsku prozu u organizaciji tjednika Express.

Počnimo od naslova. ‘Kap veselja’, duboko tužna pjesma u izvedbi jedne od velikih dama jugoslavenske zabavne muzike Lole Novaković (1935. - 2016.) kao da budi duh utopije, ali i distopije ovih naših prostora. I ljubavi? ‘Neću laž/neću večnost/nemoj hteti lažnom nadom/ da me kupiš sjajnim zlatom...’. Čitatelje vodite kroz duhovno-emotivni prostor protagonista Mirana, kojemu je pjesma sjećanje na pokojnog oca. A tu pjesmu ne možeš čitati, a da ne čuješ Lolin glas. Što vas je pokrenulo u tim stihovima?

Selvedin Avdić | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

Osnova za roman ‘Kap veselja’ bila mi je fotografija hotela Metalurg tijekom rekonstrukcije. Novi vlasnik mu je ogulio fasadu i izvadio prozore, pripremajući ga za tranziciju u kojoj će on postati hotel Dubrovnik. Počeo sam pisati zato što sam pokušao sebi objasniti zašto me je toliko fascinirala ta fotografija. Znao sam i na koji način želim pisati. Želio sam da novi roman ima atmosferu koju u sebi nosi pjesma ‘Kap veselja’ kad je pjeva Lola Novaković.

U početku mi nije bio važan tekst, želio sam da bilježim trag koji u podrumskoj radionici ostavlja ta melodija, violine, trube... Možda je ovo pretenciozno - ali ne znam bolji način da ukratko objasnim namjeru. Napisao sam čitav roman kako bih je objasnio. Tek poslije, prvobitnu namjeru je proširio tekst pjesme koji se može tumačiti na mnogo zanimljivih načina - kao što ste uočili.

Nije slučajno da je Lolina ‘Kap veselja’ - u muzičkom smislu - iznikla iz ‘meksičkih’ korijena? Kao i u vašoj prozi, likovi neobičnih imena (Kralj Banana, Honda, braća Pegaz, Verena) smještaju nas u ‘unikatno naš’, balkanski Macondo. Dok su vaša (borgesovska) fantastična bića tako logično nalegla na naš balkanski prostor - zašto su zvijeri važni elementi vaše proze?

Zato što je zlo fascinantno. Zato što ga ne razumijem niti mogu prepoznati sve dok se ono samo ne manifestira. Na moju nesreću, imao sam nekoliko puta priliku sresti zlo koje nisam mogao prepoznati niti razumjeti. Epizoda u romanu govori o jednom takvom iskustvu. U ratu sam pitao čovjeka zašto je ubijao ljude u logoru iako je i sam bio zarobljenik, logoraš. Mislio sam da je bio ucijenjen, da je podlegao strahu, ne znam ni ja što sam mislio.

On me je pogledao i rekao da je to učinio zbog konzerve - dok su ostali dobivali hljeb, on je uz njega dobivao i meso u konzervi. Mislim da živimo sa zvijerima, svaki dan, jednako kao i s ljubiteljima mačaka, stručnjacima za računala, pekarima... Zlo nije banalno, komplicirano je i sofisticirano, istim intenzitetom izbija na stočnim pijacama i u veganskim restoranima, u mraku i tijekom najsunčanijih dana jula. Pišem i o dobrim ljudima iako ih je danas teže pronaći nego zvijeri. Ali ima ih, još dovoljno, nasreću.

Čitatelje vaša ‘Kap’ okreće prema boljem dijelu sjećanja na zajedničko vrijeme u Jugoslaviji. Nostalgija je prezrena u suvremenom političkom diskursu kao ‘nazadnjačka’, da ne spominjemo problem bilo kakvog medijskog spomena na socijalističku prtošlost: zašto?

Oni koji govore da preziru prošlost ne raduju se ni budućnosti. Sve čine kako bi održali postojeće stanje, zamrznuli ga. Gledao sam na televiziji kako se dva političara hvale koliko godina zaustavljaju određene zakone, i to jako važne, koji bi život učinili funkcionalnijim. Oni ne žele da se išta mijenja jer samo u ovakvom međuprostoru, međuvremenu, oni mogu funkcionirati. Nama se stalno najavljuju neke promjene, novi entiteti, referendumi, odvajanja, ali nikad se ništa uistinu ne dešava. Iako nam se čini da se nešto dešava, kreće, godinama stojimo u mjestu. To je iluzija slična onoj kad sjedite u autobusu na peronu pa kad susjedni autobus krene, vama se učini da se i vaše vozilo pokrenulo iako stoji u mjestu.

Oni koji navodno preziru prošlost s istom snagom, siguran sam, preziru i budućnost. Sve što ih zanima jeste da sebi i svojima osiguraju ugodan život. Ideologije, religije, samo su dimna zavjesa, pirotehnika...

U vašoj (i Lolinoj, smatrajmo da dijelite sentiment) verziji ‘Kapi veselja’, glavni junak vraća se kući, mjestu nekadašnjeg duhovnog mira. U mikroprostor zgrade gdje su stanovnici toliko povezani, da jamče bezvremenu ljudskost. Iako u tuzi deindustrijalizacije (Zenice ili bilo kojeg prostora slične sudbe u bivšoj Jugoslaviji), poput postapokaliptičnih prizora iz ‘Stalkera’ Tarkovskog, uz postratnu rezignaciju. A ako je ovdje ‘velika tema’ samoća - gdje je ‘princip nade’? Jer ovu vašu proznu fikciju istodobno vidimo i kao suvremeni dokumentarizam...

Selvedin Avdić | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

Princip je u tome da se moramo nadati, makar nazor. Što nam drugo preostaje? Dosadi svakodnevna borba. Ali nije neko rješenje ni potpuna predaja.

‘Ja sam sveznajući pripovjedač, a to nije neobična pojava ni u životu ni u literaturi. Može se učiniti da je to velika moć...’, govori u romanu šef sale hotela Metalurg koji je u stvarnom životu promijenio ime u hotel Dubrovnik. Kakva ironija za sveznajućeg pripovjedača, nije mogao predvidjeti tako kolosalnu zamjenu teza! A vi ste svjedok: kako vas se dojmila ta promjena?

Meni je taj hotel, naročito njegov vrt, ostao u pamćenju kao kičasta razglednica sretnijih vremena - ljetna večer, bijele košulje, orkestar, elegantni konobari, zveckanje stakla... Ništa pretjerano originalno, vjerojatno sam komadiće ove slike pokupio iz nekih filmova, spotova, ko zna čega. Sigurno je ta razglednica imala i pukotina i masnih mrlja, ali tako ju je moje sjećanje izglancalo.

Pretvaranje hotela Metalurg u hotel Dubrovnik" dobra je ilustracija bizarne tranzicije kroz koju prolaze ovi prostori. Postoji bijeg od stvarnih identiteta, a lažni se traže na najneobičnijim mjestima. U slučaju Zenice vlasti traže identitete u trešnjama, prvom Danu proljeća, anegdotama iz života bosanske kraljice i prave se da ne vide stvarni identitet koji im bode oči dimnjacima s periferije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.