Rad na animiranim filmovima je timski rad, osobito dugometražnima, to nije nešto što jedan čovjek može sam izvesti. Čak i da pokuša, teško da će ga završiti. Mnogo je ljepše biti autor toga svega, dati svoj autorski pečat i podijeliti svoju kreativnu viziju sa svijetom, objašnjava.
To je najljepši dio animacije, svojevrsni 'efekt boga’, iz ničega stvoriti nešto.
Na pitanje kako se odmara i puni baterije, odgovara: Radom, crtanjem. Na taj način i punim i praznim baterije, kaže.
Kroz njegove radove provlači se tema mjesta čovjeka u društvu, u svijetu oko nas kojom se na različite načine bavi tijekom cijele karijere.
Za diplomski rad napravio je animirani film "Mehaničko srce", u kojem će urarski pripravnik shvatiti da je savršeni satni mehanizma moguće pokrenuti samo ako u potpunosti žrtvuje sebe i u sat ugradi vlastitu životnu energiju.
"To je svojevrsna alegorija kreativnog razvoja u umjetnosti, jer na početku moraš slušati druge, raditi stvari koje ti se možda ne sviđaju i sve to proći i savladati, a tek nakon toga možeš početi razvijati sebe kao autora. To je ono što nastojim usaditi studentima", priča.
Naime, Šumberac studentima prve godine Akademije likovne umjetnosti drži nastavu na predmetu Uvod u klasičnu animaciju 1 i 2.
"Uživam u predavanjima, u samom tom činu prenošenja znanja. Mnogo njih danas na Akademiju dolazi iz gimnazije, a ne iz Škole primijenjenih umjetnosti. Naravno, svi imaju neku žicu za to, nešto su vidjeli, nešto im se sviđa. Ali jedna od uloga predavača u tom smislu je ne samo tehničko ovladavanje poslom nego navesti ih da razmišljaju o onome što rade. Zato ih ja tjeram da mnogo razmišljaju o svojem radu, da sami sebi budu kritičari, da se ne vežu za svoj rad. Ne želim da ostanu na tome - 'ja sam to napravio, pomaknuto je i gotovo’. To na kraju krajevi ni nije animacija, to može svatko", ističe.
"Poanta je da postanu profesionalci koji će kreirati sadržaj koji je dobar, kvalitetan i zanimljiv ljudima", kaže.
Danas smo sa svih strana izbombardirani različitim sadržajima, društvenim mrežama, teško je stvoriti nešto originalno. Baš je zato važno razmišljati o tome što radiš. Ako vidiš nešto što ti se sviđa, razmišljaj o tome, pokušaj dokučiti zašto ti se to točno sviđa i kako to prikazati na svoj način. Tek razmišljanjem, proučavanjem, čitanjem, propitkivanjem možeš dobiti nešto. Umjetnički put nije linearan, kreneš u jednom smjeru, završiš negdje drugdje, vraćaš se na nešto...
Ipak, animatora ima malo, ali od tradicionalne ili klasične do 3D animacije može see živjeti. Većina stručnjaka za animaciju u Hrvatskoj radi reklame i spotove. Kada dobiješ priliku raditi na filmu, to je nešto što onda radiš iz ljubavi i prilika je koja se ne propušta - kaže Vlado Dostal.
Dostal je na filmu radio veći dio specijalnih efekata i to su stvari o kojima većina ne razmišlja kad gleda neki film.
"U tehničkom smislu moj je zadatak bio stvaranje 3D objekata i modela i računalno stvaranje rasvjete i nekih elemenata u filmu. Drugim riječima, ono za što su se nekad radile fizičke makete sad se modelira na računalu. Tu je i postupak tzv. compositinga, postupka kojim se živa slika spaja s računalno generiranom animacijom", kaže.
Kao i Manuel, koji primarno živi od ilustracija i naslovnica knjiga koje radi za SAD, Veliku Britaniju, Australiju i druge zemlje, Dostalu je glavni biznis rad na reklamama i videospotovima. Radio je film "Comic Sans" Nevija Marasovića, film u kojem nakon smrti bake s Visa počinju se ispreplitati životi članova obitelji, a sve kulminira brodolomom na otoku Jabuka. Dostal je radio i na dokumentarnom filmu o Nori, surađivao je sa Zdenkom Bašićem na dva spota, 2Cellos "Show Must Go On" te na Gibonnijevu videospotu "Udica".
"Uživali smo radeći na filmu 'Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, no taj film ne shvaća sebe pretjerano ozbiljno. Pravi zahtjevni specijalni efekti i animacije traže znatno veće budžete i mnogo više ljudi, a kod nas tih ljudi nema, a nema ni novca", kaže.
"Jedino što se sad mijenja je sve veći interes mladih za rad na stvaranju videoigara, koji je zapravo dosta srodan tome što mi radimo. Međutim i dalje je malo ljudi koji su se u Hrvatskom time spremni ozbiljno baviti", kaže Dostal.
Vlado Dostal je prije deset godina bio predavač 3D i 2D grafike u Algebri.
"Napustio sam faks i počeo zarađivati od svojeg hobija, kojeg guram od petnaeste godine. Nije bilo interneta niti video tutorijala kao danas, nego se čitalo neke debele knjige i ostatak nadoknađivao upornošću i ljubavi prema zanatu", prisjeća se Dostal.
Da postoji neka formalna i opširna edukacija za 3D i 2D računalnu animaciju, to bi sasvim sigurno bilo interesantno mladoj ekipi, samo prave edukacije nema puno, dosta koštaju i svode se na tečajeve od par tjedana - mislim da je to primarno problem, a ne to što je to jako čudan posao koji nitko neće raditi, zaključuje.
