Kultura
1461 prikaza

'Ljevica se mora gurati u institucije, a ne ih prepustiti desničarima'

Sandra Šimunović/PIXSELL
Povodom predstave ‘Kafka na žalu’ razgovaramo s ravnateljem Drame HNK Zagreb i redateljem, koji kultni roman Harukija Murakamija postavlja u matičnoj kazališnoj kući

Okolnostima nasuprot i ususret dinamici teatra nakon korone, zagrebački HNK ima premijeru “Kafke na žalu” prema romanu sigurno najpoznatijeg suvremenog japanskog pisca Harukija Murakamija u režiji Ivice Buljana, ravnatelja Drame u toj kući. Zvuči gotovo perverzno, ali ispada da je Buljan za kraj kazališne sezone proročanski “planirao” ovaj komad, što točno pokazuje suvremenost globalnog problema: svijet je metafora, (ne)mogućnost bijega je ljekovita. 

Tu su edipovci, traume ratnih iskustava, radost i tuga ljubavništva, tajne jezika životinja, onirička putovanja i dvoznačnost svakog događaja. Ono, vrlo blizu buljanovske idejne i tematske perspektive teatra, kako kužimo. I prije nego što tematski načmemo aktualije teatra i svakodnevice, shvaćamo da je Buljanu (post)koronaški status života donio i dozu optimizma. Prema kazalištu, a i prema širem radijusu političkog života.

Express: Što želite naglasiti iz Murakamijeva svijeta? I je li vam se, kao redatelju, perspektiva tom tekstu mijenjala, sukladno zajedničkim (ne)realnostima?

Murakami je pripovjedač priča, a ‘Kafka na žalu’ je jungovska transpozicija teorije vjerojatnosti nadahnute kvantnom fizikom, na način Davida Lyncha. Za ljubitelje serija, sve jako sliči ‘Leftoversima’. Murakami vodi putanje tri junaka, mladoga Kafke, sina konceptualnog umjetnika koji je počinio izrežirano (samo)ubojstvo, starca Nakate, koji je doživio nezgodu u nerazjašnjenom vojnom eksperimentu krajem Drugog svjetskog rata, i gospođice Saeki, skladateljice čiji je mladi muž zabunom ubijen u studentskim nemirima. Murakamiju me najviše privukao borderland, svijet suprotstavljanja paralelnih razina. Perspektiva interpretacije danas je skroz drugačija, od larpurlartizma smo došli do jedne blagotvorne meditacije o životu i smrti.

Express: Ispada da je naivno bilo misliti da će prisilna samoća korone (i potresa) promijeniti neke fundamente? Nešto se, ipak, promijenilo. U spleenu grada? U anksioznosti prema budućem? Ili ništa od toga, građanstvo čuva habitus nepromjenjivosti? 

Zagreb je ranije bio samo zapušteni grad, a nakon potresa je rasturen. Kao Havana istočne Europe, koja je lijepa u svojoj tuzi. Na društvenim mrežama se sad odvija borba oko mladih koji svake večeri zaposjedaju stubišta i travnjake oko HNK. Jedni su, poput mene, oduševljeni. Stanujem blizu i dosad sam vidio fantastične performanse, neku slobodu koju mogu pomalo, iako netočno, usporediti s onim druženjima na potezu oko Kavkaza, Zvečke i Blata u osamdesetima. Ok, mogu razumjeti da se stanari u blizini žale na buku i nehigijensko uriniranje po grmlju, ali s obzirom na tisuće mladih koji se tu zabavljaju, ujutro je vrlo uredno. Grad bi mogao brzo i diskretno postaviti higijenske točke, a tim mladima, čiju budućnost ne mogu ni zamisliti, mogao ponuditi mnoge svoje prostore koji zjape prazni, a mogli bi postati kreativne radionice.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Svi pitaju što će biti s medijem kazališta, a čini se da će prisila na nove modele socijalizacije riješiti problem kreativne lijenosti? 

Eto, upravo u takvom ključu je i radikalni prijedlog francuskog teatrologa i izdavača Jean-Marca Adolphea, koji je pak na tragu onoga što su Rooseveltovi savjetnici za kulturu učinili tijekom New Deala, kad su angažirali umjetnike u raznim državnim projektima. Adolphe nas zapravo potiče da, umjesto reproduktivnih akata, radimo festivale čovječnosti. Da, baš tako, čovječnosti. Kazališni čin može biti čišćenje ispred teatra, sađenje cvijeća, biljaka, povrća, poezija na javnim površinama, klasici koji se izvode na javnim površinama, čitanje poezije i drame umirovljenicima, telefonom ili uživo ako je moguće. U HNK smo organizirali pozivni natječaj za drame na koji je prijavljeno čak 166 radova koje još čitamo. Nevjerojatna energija bukti kod pisaca, a tako je malo mogućnosti da im se izvedu tekstovi.

Express: Tko zna zašto je to dobro: kao u onoj bosanskoj poslovici. Tako je korona iznijela HNK na cestu.

Doslovno tako. Iza HNK je uzbudljivo razdoblje, pokrenuli smo svoje prve rezervne projekte, mislim na sva tri ansambla koja su nastupala po zagrebačkim kvartovima i ispred kazališta. S ansamblom sam razmjenjivao pisma u kojima smo preporučivali jedni drugima predstave, knjige za lektiru, filmove, ideje... Gotovo smo zaboravili što može značiti kad glumac onako baš srčano, po svoje, govori poeziju. Način kako je Milan Pleština govorio ‘Rodoljubnu pjesmu’ Arsena Dedića za mene će ostati jedan od najsnažnijih doživljaja uopće. Ili Ksenija Marinković ‘Tramvaj broj 11’ Vesne Parun ili Alma Prica s ‘Pametnu našu djecu’ Olje Savićević Ivančević. Pa Filip Vidović s dijalektalnim pjesmama. Poezija je skoro nestala iz javnog života i ovi mali činovi su, nadam se, put njezina povratka na kojem želimo raditi. Naučili smo valjda jedni druge da kazalište nisu samo velike premijere, ili produkcije kako ih nazivamo. ‘Karaoke-lektira’ Nine Violić je iskaz umjetnice koja je sama odabrala suradnike, pripremila sve elemente i izvela akciju u kojoj je publika s njom, na glazbu iz naših predstava, izvodila najpoznatije pjesme domaćih pjesnika. Ninin Cesarić i Gundulić u rapu ili Ujević na trapu su baš genijalni.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: I ode u zastaru ‘problem publike’ koji se forsirao EU politikama. A što je s gabaritima autentičnog kazališta, Drame u sljedećoj sezoni, ako bude dopušten život kakav trenutačno imamo? Najavljujete, primjerice, adaptaciju ‘Genijalne prijateljice’ Elene Ferrante u režiji Paola Magellija, čini se kao nepogrešiv izbor?

Što god se dogodilo najesen, epidemija ostavlja tragove na umjetnicima i kod publike. Možda ćemo smisliti nove forme i prikazivati ih na otvorenom, možda ćemo raditi i na novoj sceni. Ne mora teatar biti samo prikazivanje izmišljenih svjetova. Ako nas je pandemija osvijestila da budućnost planeta koji naseljavamo nije izvjesna, da nas brzo može uništiti neka nova bolest, onda trebamo razmišljati o tome kako se možemo suočiti sa sigurnim informacijama da će za dvadeset godina na našim prostorima temperature biti od četrdeset do pedeset Celzijevih. Možda od nas mogu poteći nove vrste umjetničkog angažmana prema ekološkom osvješćenju. Uz tekstove dramskih autora, možemo možda inscenirati znanstvene, medicinske, agrikulturne: naravno, ne kao stručnjaci, nego kao promotori svježe demokracije, kad je ova koju imamo tako u opasnosti. Kazalište je političko ne zato što pruža eksplicitne ideološke poruke, nego zato što je kazališna situacija sama po sebi politička, u mjeri u kojoj se igra na raznolikost glasova i različitost njihovih gledišta. Važni su čak raspored i položaj govorećih tijela u prostoru. Vidim snažnu analogiju između kazališta i povijesti. Pozornica je mjesto koje može podijeliti emocije i prenijeti znanje. Tekstovi Haruki Murakamija i Elene Ferrante, čiju ‘Genijanu prijateljicu’ ćemo igrati sljedeće sezone, odličan su primjer te mješavina stvarnosti, čuda i ekstravagancije.

Express: Prije korone ste bili nadomak premijere predstave ‘Povijest bestijalnosti’ norveškog anarhista Jensa Bjoerneboea. Riječ je o žestokom komadu koji ste namjeravali jednako tako eksplicitno pokazati, fizičkim kontaktima bez ograda. Kako ćete sad? Anarhistička aseptičnost na pozornici? Ima li to smisla?

Trilogiju ‘Povijest bestijalnosti’ Jensa Bjørneboea čine romani ‘Trenutak slobode’, ‘Barutana’ i ‘Tišina’, sva tri u nas je objavio DAF Zorana Sente. Priče su ubojito ilustrativne za današnje vrijeme iako su nastale krajem šezdesetih. Prvu otvara slučaj visoko pozicioniranog suca kojega narator, sudski poslužitelj, razotkriva kao pedofila i bludnika. Bjørneboe je važna kazališna figura koji je u Norveškoj žestoko kritizirao liniju građanske dramaturgije te je u mnogim aspektima blizak Thomasu Bernhardu, Malaparteu i Celineu. ‘Barutana’, koju sam uzeo za osnovu predstava, jedna je od najžešćih kritika suvremenih političkih elita, diktatura poput staljinizma i zapadnih ’demokratskih’ sistema, koji su isto tako ogrezli u krvi. U predstavi se bavimo patologijom zapadnog društvenog koncepta i terorom tog društva nad pojedincem. Sva zbivanja se odigravaju u ograđenom i dobro čuvanom prostoru u čijem središtu se nalazi ludnica ‘La poudrière, koja je nekad služila kao barutana, a sad je neka vrsta azila za bogate pacijente, uglavnom teške kriminalce s ozbiljnim mentalnim poremećajima. Glavni junak s doktorima i pacijentima uzima LSD i hašiš te kroz tu kaotičnu vizuru marljivo bilježi životno delo: povijest bestijalnosti ljudskog roda. Probe smo prekinuli zbog epidemije, a odabir teksta se pokazao proročanski, ispitivali smo što znači život u izolaciji i kako se olako sloboda predaje državnom represivnom aparatu u zamjenu za lažnu ili barem neizvjesnu zdravstvenu sigurnost. Naš rad, uglavnom, ovdje podsjeća na nedavni Labrovićev performans u Puli koji se pita smije li umjetnik sa svojom publikom lizati žličicu ili je bliski kontakt dopušten samo političarima u predizborne svrhe. I želim vjerovati da ćemo moći dovršiti divlju, rušilačku predstavu koja će se s publikom zapitati na koji način funkcionira svijet sa svojim hijerarhijama, nasiljem i nejednakostima.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Pa smije li umjetnik sa svojom publikom ikad više lizati istu žličicu?

Na koji način je u teatru moguće prihvatiti ograničenja? Koliko nam publika smije biti blizu, smijemo li se na pozornici dodirivati, ljubiti, grliti? A svijet nikad nije bio sigurno mjesto. Kad smo se iz pećina spremali u lov na velike životinje, bili smo u velikoj opasnosti za život, mogli su nas rastrgati. Kad smo iz zemunica namjerili krenuti u divlja polja koja smo obrađivali, mogle su nas napasti zmije, divlje svinje ili spržiti gromovi. Kad smo prljavih ruku čupali komadiće slabo pečenog mesa, mogli su nas zaskočiti virusi. Sve smo te napasti savladali hrabrošću, znali smo da smo jači od svih velikih i nevidljivih boraca. A od njih smo se razlikovali i glavom koja je izmislila ‘Mahabharatu’, ‘Odiseju’, ‘Romea i Juliju’, ‘Glembajeve’... Ne bih volio zamisliti svijet kao onaj u filmu ‘Brazil’ Terryja Gilliama, a te nam se scene opasno primiču svijesti. Orwellovu ‘1984.’ smo u školama učili kao kafkijanski zaplet o strašnom društvu gdje birokracija preuzima moć. Pitanje je što je s nama sad, kad smo se tako lako prepustili birokraciji, a da nismo istražili kako je ta velika moć preuzeta bez našeg znanja.

Express: Na terenu političke svakodnevice trpimo nasilje. Centar desničarske retorike u predizbornoj kampanji smjestio se, agresivnije nego ranije, u borbu za degradaciju reproduktivnih prava žene, odnosno pokušaj degradacije temeljnih ljudskih prava. Na kojem su planu kapaciteti ljevice?

Živimo u kaotičnom i heterogenom svijetu u kojem djeluju nedosljedne logike. Svaka se borba suočava s određenim moćima koje mogu biti kapitalistička ili imperijalistička država, represija, neoliberalizam, a one su povezane u cijelom svijetu. Glasanje je za mene strateški čin. Pitam se koja će pobjeda stvoriti uvjete da se ljevičarska logika smjesti na političko polje? Oko ljevice uvijek vidim mnogo zanimljivih ljudi koji je podržavaju, puno vrlo dobrih ljudi...

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Pa kako vidite Hrvatsku, kroz eventualnu lijevu političku optiku?

Za razliku od dijela radikalne ljevice, Hrvatsku vidim čvrsto u Europskoj uniji kao internacionalnom, civilizacijskom i kulturnom projektu. Naravno da sam svjestan negativne birokratske strane, čvrstog saveza bankara i države, poslovne buržoazije i tehnokracije. Epidemija korone, ekološka i ekonomska kriza očito mijenjaju svijet. Volio bih vjerovati ne zbog njegova očuvanja. Rođeni smo u svijetu u kojemu su uloge unaprijed definirane. Često živimo osakaćene živote zacrtane nečijim željama. Poslužimo se kazališnom metaforom: ostvarimo svoj autorski život i ne odustanimo od brojnih životnih mogućnosti koje nam se nude. Divim se kolegama koji su se uključili u političko polje. I inače mislim da se ljevica mora gurati u nacionalne institucije, a ne ih olako isporučivati desnim radikalistima. Stoput sam bio u iskušenju, a i moje kolege koji su na udaru dnevne politike, da se prestanemo baviti vođenjem teatra, ali činjenica je da bismo prepuštanjem institucija reakcionarnim snagama spriječili korištenje emancipatorske upotrebe institucija - i tako, nažalost, pomogli ostaviti svijet nepromijenjen.

Express: Često boravite i radite u Ljubljani pa vam je dobro poznat puls slovenske Levice. Ima li sad smisla usporedba domaće i slovenske verzije lijeve politike?

Levicu u Sloveniji i naš Možemo podsjetio bih na zamisao o zajedničkom radu vlade ljevice i kritičke ljevice, kao što je to Michael Foucault predložio nakon Mitterandove pobjede 1981. godine. Vidimo što čine konzervativni intelektualci. Svaku moguću predizbornu diskusiju o društvenim rascjepima i socijalnim nejednakostima oni odmah pretvaraju u diskurs o naciji i nacionalnom jedinstvu. Moguću kreativnu raspravu o spolnoj i rodnoj jednakosti oni besramno pretvaraju u manipulaciju ženskim tijelom. U trenutku kad je ljevica propustila ratificirati Istanbulski sporazum i prosvijetiti zemlju, dala je konzervativcima dar koji razvlače godinama kao žvaku. Mnogi birači na ljevici bili su razočarani nedostatkom jedinstva. Žele pobijediti desnicu, ali ne i glasati za SDP

Express: Jer je povijest SDP-a jednaka zbroju propuštenih prilika...

Sad vidimo i znamo: da je SDP slušao društvene pokrete, umjesto da ih vrijeđa, kao što je to činio godinama, situacija bi bila vrlo drugačija. A da su komponente radikalne ljevice na trenutak zaboravile svoje interese kako bi se ujedinile, oni bi bili u stanju nametnuti socijaldemokratima bržu transformaciju.

  • Avatar tafi
    tafi 13:41 27.Kolovoz 2020.

    Posje︆︆tite no︆︆v︆︆u st︆︆︆︆︆︆ra︆︆n︆︆︆︆icu za upo︆︆︆︆znavanje odr︆︆a︆︆slih ..... g︆︆e︆︆t︆︆m︆︆e︆︆︆︆ets︆︆︆︆.︆︆︆︆c︆︆o︆︆m

  • Garew66944 10:31 20.Kolovoz 2020.

    Moj prijatelj zarađuje 80 dolara na satu na laptopu. Otpušten je s posla prije 5 mjeseci, ali prošlog je mjeseca zaradio 17485 dolara upravo radeći od kuće s programom koji je pronašao na mreži. Ovo radi ... Isprobajte sami ... Selfcash5.com

  • Rvat 00:21 27.Srpanj 2020.

    Ovaj buzorant ne zna koliko su nam dekada ljevicari gurali.