Dvije male sobe povučene su malo na stranu, daleko od gomile koja prolazi kroz najpoznatiji francuski muzej u potrazi za Mona Lisom i Miloske Venere.
U početku je nejasno što ujedinjuje 31 slike koje su sada stalno postavljene u tim sobama - među njima su radovi iz renesansne Italije, nizozemskog zlatnog doba i pre-revolucionarne Francuske. Izvana, nikakav istaknuti znak ne objavljuje temu, a umjetnine su smještene u prostor na način koji više podsjeća na slučajno nabacane dvorane Louvrea iz 19. stoljeća, više nego na pažljivo aranžirane galerije današnjice.
Ipak, muzej je opisao skromnu izložbu kao važan događaj u svojoj povijesti. Po prvi puta od 1945. godine, Louvre je formalno posvetio prostor u kojem će predstaviti neka od djela što su ih nacisti opljačkali u Drugom svjetskom ratu. Zamisao je, prenosi Washington Post, potaknuti potomke izvornih vlasnika radova, od kojih su mnogi bili vjerojatno židovske žrtve nacističkih progona, da se jave i vraćaju ono što im s pravom pripada.
"Naš je cilj vrlo jasan - vratiti sve što možemo", izjavio je Sébastien Allard, glavni kustos za likovnu umjetnost Louvrea. "Vrlo je važno da predstavimo djela 'MNR' u zasebnom prostoru", dodao je, koristeći francuski akronim za "Musées Nationaux Récupération", otprilike 61.000 ukradenih djela koja su nakon Drugog svjetskog rata vraćena u Francusku. Od tih, vlada je ubrzo vratila oko 45.000 djela preživjelima i nasljednicima, ali prodala je tisuće umjetnina da zakrpa poslijeratni proračun.
Desetljećima su francuski muzeji - uključujući i Louvre - prikazivali preostalih 2.143 radova.
Prema Louvreovoj statistici, još uvijek ima 1.752 MNR djela, od čega 807 slika. Od tih slika, 296 smješteno je u pariškom sjedištu muzeja, a ostatak je izložen u povezanim muzejima diljem Francuske. Izvan dvije nove sobe, ostali fondovi MNR-a i dalje su rasuti po cijeloj muzejskoj stalnoj zbirci.
Odvjetnici i aktivisti za restituciju pozdravljaju novi prikaz, koji je otvoren u prosincu, ali osporavaju tvrdnju da je motiv zapravo restitucija. Od 1951. Louvre je iz svoje zbirke vratio samo oko 50 slika MNR-a, stoji u muzejskoj statistici. Neki kažu da sama činjenica što se sada pokreće ovaj projekt, više od 70 godina nakon rata, znači da će čak i manje potomaka vjerojatno doći i preuzeti svoje vlasništvo.
"Ovo je tek polovični uspjeh - žao mi je. Od Louvrea sam očekivao više", rekao je Christopher Marinello, odvjetnik za povrat oduzete imovine u Londonu, koji je nadzirao povratak nekih od najpoznatijih umjetnina ukradenih tijekom rata, uključujući i povratak djela Henrija Matissa iz 1937. godine ‘Profil bleu devant la cheminée’ iz Muzeja Henie Onstad u Oslu.
"To je trebalo uraditi krajem '90.-ih", rekao je Marinello. "Činjenica da smo čekali 20 godina nakon Washingtonske deklaracije potpuno je patetično, posebice za muzej s financijskim sredstvima i ugledom koji ima Louvre."
Washingtonska deklaracija - formalno Washingtonska načela o nacističkom oduzimanju umjetnina - uspostavila je međunarodne protokole za identifikaciju i povratak ukradenih umjetnina. Četrdeset i četiri vlade poslale su delegate na skup 1998. godine u Washington.
Posebno u Francuskoj, kasne devedesete godine predstavljale su prekretnicu u nacionalnoj svijesti koja je dugo izbjegavala priznavanje ratne suradnje s nacističkom Njemačkom. U srpnju 1995. tadašnji predsjednik Jacques Chirac javno se ispričao zbog uloge Francuske u holokaustu, a njegova vlada počela je ispitivati mračnu, složenu ostavštinu u kojoj je pitanje ukradene umjetnosti bilo ključno.
Dvije godine kasnije, vlada je pokrenula radnu skupinu poznatu kao Komisija Mattéoli koja je istraživala podrijetlo MNR-a u nacionalnim muzejima i potaknula stvaranje državne ustanove zadužene za istraživanje tvrdnji potencijalnih žrtava. No, neki kažu da je stvarni napredak bio spor.
"Iskreno, otvaranje ovih soba za MNR u Louvreu je premalo, prekasno", rekao je Marc Masurovsky, znanstvenik za restituciju u Washingtonu koji je 1997. utemeljio projekt restitucije umjetnina ukradenih tijekom holokausta. "Čini mi se da je to samo predstava za javnost, kojom se šalje poruka da francuska vlada ozbiljno shvaća rješavanje problema umjetnina bez vlasnika, ostatke iz Drugog svjetskog rata."
Stvarnost, kazao je Masurovsky, jest da Louvre i vladini dužnosnici, na sličan način kao i njihovi kolege diljem Europe, nikada nisu bili usredotočeni na najvažniju zadaću - proaktivno tražiti žrtve i njihove potomke koji možda čak i ne znaju što je njihovo.
