Hrvatski nakladnici u posljednje se vrijeme sve češće vraćaju književnim klasicima koje smo ili malo zapostavili, a neke i temeljito zaboravili. Dobar primjer za to je prijevod knjižice ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog "Kako se prave stihovi?" koju je objavio zagrebački Sandorf.
Knjigu je s ruskog preveo Ivo Alebić dajući si oduška u prijeko potrebnim i informativnim opaskama (stihove Majakovskog, ali i Jesenjina iz ove knjižice za neka je druga izdanja svojedobno preveo nedavno preminuli Vladimir Gerić), a uredio Matko Abramić. Riječ je o knjižici koju je Vladimir Vladimirovič Majakovski napisao još 1926. godine, dakle prije domalo stotinjak godina, kad je SSSR-om hujala Oktobarska revolucija na čijem je čelu tad već bio komunistički car Josif Visarionovič Staljin.
Iako naslov knjižice sugerira da je tu riječ o nekoj vrsti štiva koje će nas podučiti kako se to pišu stihovi, ovdje je ipak riječ o konceptualnom eseju u kojemu Majakovski vatreno zaljubljen u revoluciju i revolucionarnu umjetnost vlastitim primjerom svjedoči kakvu poeziju treba pisati u točno određenom povijesnom trenutku.
Majakovski ističe gnušanje prema sentimentalnoj malograđanštini koja je, uvjeren je, prevladavala ruskom umjetnošću u carističko doba i zalaže se za novu umjetnost i novu poeziju koja će ići u korak s vremenom i društvenim, ali i gospodarskim promjenama. Pri tome dobar pisac, kakav je pjesnik i dramatičar Majakovski, doista daje niz konkretnih savjeta i uputa koje i nemaju bitne veze niti s komunističkom ideologijom ni uštogljenim socrealizmom, ali svakako imaju veze s pjesničkim talentom i umjetničkom vizijom.
Svaki pjesnik sam stvara pravila o pisanju poezije
Majakovski ističe da ne stvara univerzalna pravila o pisanju poezije jer da takva pravila i ne postoje, tj. stvara ih svaki pjesnik sam za sebe i ona nisu kolektivno dobro ni kolektivni nauk.
"Želim pisati o svom poslu ne kao knjiški crv, nego kao praktičar", podcrtava s pravom Majakovski.
Stoga on iz prve ruke portretira samoga sebe i objašnjava svoje pjesničke principe i načine pisanja, koristeći se pri tome brojnim zornim primjerima. Pun je savjeta od kojih je dio, mora se priznati, postao žrtvom proteka vremena i danas nam služi samo kao literarni spomen na vrijeme kad je poezija pretvorena u prodorni bič revolucije čije su plemenite proklamacije o jednakosti i bratstvu svih živih bića bile svjetlosnim godinama udaljene od pragmatične i diktatorske zbilje. Ipak, i u takvim vremenima pisala se dobra poezija i stvarali su se dobri pjesnici poput Majakovskog.
Meni osobno najinteresantniji dio ove nevelike knjige jest onaj u kojem se Majakovski brižno i s poštovanjem bavi Sergejem Aleksandrovičem Jesenjinom, ruskim pjesnikom koji je ostao legenda za ljubitelje poezije diljem svijeta, i to sve do današnjeg, itekako ciničnog vremena. Jesenjin je za mnoge bog ruske, i ne samo ruske poezije.
Majakovski opisuje Jesenjina sočnim proznim rečenicama, potvrđujući tako da je bio i vrsni pripovjedač, ali ga i pokušava obraniti od patetičnog i nekritičkog obožavanja koje se vrlo često graničilo s dobrim ukusom. Ne krije svoje simpatije prema ovom razbarušenom piscu koji se u rusku kulturu došetao kao iz bajke postavši njezin univerzalni i bolećivi simbol. Svoj ushit Jesenjinom samim, njegovom poezijom, ali i njegovim djelom, Majakovski potvrđuje i opsežnom pjesmom Jesenjinu u čast na čijem kraju reinterpretira i poznate stihove iz amblematske pjesme "Doviđenja, druže doviđenja".
Majakovski pomalo proročki piše "Na svijetu umirati nije teško. Stvoriti život daleko je teže". Zanimljivo, i Jesenjin i Majakovski svoj su si ovozemaljski život oduzeli vlastitom voljom. Ili je i to samo mit.
