Top News
4173 prikaza

Jergović: Ljeto kad su u Sarajevu posljednji put sudili pjesnicima

Koliko god pokušavali ozloglasiti Džemaludina i Meliku, u čemu im je od pomoći bila i sarajevska književna čaršija, za svijet to su dvoje bili samo pjesnici

Suđenje započinje u ponedjeljak, 18. srpnja. Ljeto se bliži vrhuncu, grad se prazni, radni se narod spušta prema jugu, pune se radnička odmarališta po Dalmaciji, vrve ljudski mravinjaci po plažama Makarske rivijere, Sarajevo je u Trpnju, Sarajevu je u Orebiću, Sarajevo je na Stradunu. Sarajevo je posvuda, osim tamo gdje bi trebalo biti. U gradu je žega, koju na čas, na samo nekoliko trenutaka, razblaži vjetrić s planine, što puhne u dah-dva, svjež, i leden u slutnji, naježi kožu, dozove vazda istu pomisao kako je dobro da smo još uvijek tu, a ne na moru. Taj vjetar, koji i nije vjetar, svake godine se javlja u mjesecu julu, nema ga ni u jednoj prognozi vremena niti meteorološkom izvještaju, puhne dva-tri puta u danu, a mi ga dočekujemo u bašči Pozorišne kafane ili ispred Hotel Pošte, tu on mora proći, gdje po vas dan sjedimo, usitno razgovaramo, prepiremo se i tiho, svatko za sebe, strahujemo oko budućnosti. Posljednje nam je ljeto pred vojsku, jednima posljednje, drugima u društvu pretposljednje, i započinje sezona neponovljivih stvari. Ovo vrijeme koje nam je još preostalo trebali bismo u nešto vrijedno uložiti. Trebali bismo ga provoditi na najbolji mogući način, tako da imamo poslije što pamtiti. Ali nam se snedalo, pa samo čekamo i čekamo, premještamo se iz bašče u bašču, iz birtije u birtiju, i lovimo taj dah-dva, što duhne odozgor s planina, od Jahorine, Treskavice, Igmana, Bjelašnice, na čas rastvori ljetnu vrućinu, razmakne je kao tešku plišanu zavjesu, pa nam zaledi krv u žilama.

A noću, jer mi ni noću ne idemo kući, nego naokolo tumaramo po kafićima, od Čenge do Bugattija, pa po studentskim klubovima koji i usred ljeta rade, mjerkaju nas s pustih uličnih raskrsnica milicioneri u paru, virkaju iz memljivih austrougarskih haustora genteri u svojim smiješnim civilkama. I jednih, i drugih više je nego inače. Znamo zašto ih je više, u ponedjeljak počinje suđenje, ali ne bi se reklo da nas je briga. Naše društvo, gimnazijsko, pankersko, kafansko, čine mladići i djevojke iz građanskih obitelji, redom je to ona besmrtna srednja klasa, visokoobrazovanih roditelja, što su se rađali neposredno pred Drugi svjetski rat ili tokom rata, gotovo u pravilu članovi partije. Ima nas od sve tri nacije, pa i od poneke četvrte, smiješani smo onako kako se u godinama mira, ekonomskog prosperiteta i jednopartijskoga bosanskog ravnovjesja ispremiješalo sve sa svačim, ali tako da u tom miješanju svejedno ostaje prepoznatljivo što je od čega poteklo. Među nama je dvoje, možda i troje, koji imaju nenu i dedu, stariji tradicionalni svijet, dedo u pravilu ateist, možda stari partizan, a nena vjernica, svakodnevno klanja, posti Ramazan. Ali ne čini to neku naročitu razliku: ni njih se, kao ni nas ostale, suđenje ni na koji način ne tiče. I njima je komičan taj noćni višak drotova u paru, komični su im genteri, a na kraju krajeva, i te dobre i drage nene, koje suču najbolje pite i bureke u gradu, i vjeruju u kojekakve natprirodne pojave, i one su, skupa s dedinom partizanijom, dio nekoga komičnog jučerašnjeg svijeta. Budućnost je nešto drugo! I mi smo definitivno nešto drugo.

Ono o čemu u tom trenutku ne razmišljam, ali o čemu ću vrlo intenzivno misliti četrdeset godina kasnije, jest da se posve razlikuju i dva moja doživljaja istoga povijesnog događaja: dok ovako gluvarim po Sarajevu, pa se premještam iz jedne u drugu kafansku baštu loveći dah planinskog vjetra, i noću pijan tumaram niz Titovu bezglasno se podsmjehujući narodnoj miliciji, suđenje me se baš nimalo ne tiče, doživljavam ga kao scenu iz crtanog filma, ali dok sam na Sepetarevcu, svejedno je li taj dan teta Almasa navratila ili nije navratila, suđenje osjetim u vlastitom želudcu, tiču me se ti nepoznati ljudi, znam da ću njihovu sudbinu skupo plaćati i da sam nekom još uvijek neopisanom vezom trajno povezan s njima. Razlika između ta dva doživljaja na neki je način i razlika između dvije strane kućnog praga. S jedne sam strane ovo što jesam, a s druge sam netko sasvim drugi. U tom će opasnom procjepu jednom započeti rat.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Top News Jergović: Sarajevski proces - Bog u službi bratoubilaštva

Nedžada Latića u ljeto 1983. nisam poznavao. Ustvari, nisam poznavao nikoga iz tog svijeta, koji se nije dodirivao s našim svijetom. Oni su išli u vjerske škole, stanovali su po nekim đačkim domovima, internatima, sjemeništima, ili kao podstanari u nekim podtrebevićkim kućercima i stanovima do kojih naša noga nikad nije doprla. Stigli su iz provincije, sa sela i s planine. Čitali su drukčije knjige nego mi, slušali su neku drugu muziku, u kino nisu išli na iste projekcije kao mi, nije ih bilo u kinoteci… Te ljude ću, pa tako i Nedžada Latića, upoznavati godinu dvije pred rat. S nekima od njih družit ću se u ratu.

Džemaludin Latić, Nedžadov stariji brat, onaj je dvanaesti, naknadno uhapšeni, kojem će se suditi u ovom procesu. Autor jedne pjesničke knjige iz 1980, naslova "Mejtaš i vodica", koju imam na Sepetarevcu, i među je nekoliko, po mom doživljaju stvari, najdojmljivijih pjesničkih knjiga objavljenih u Sarajevu posljednjih nekoliko godina. I sam sam pjesnik u nastajanju, ili mi se barem čini da ću biti pjesnik, pišem i u tom što napišem skoro da nalazim ispunjenje, čini mi se da nisam romanopisac ni pripovjedač, mislim da to nikada neću biti. Možda ću, tako mi se tad čini, pisati

dramske komade na Beckettovom tragu. Ustvari, mogu to sad reći, nije me više sram o tome govoriti, htio bih - mislim to sa sedamnaest godina - pisati dramske komade koji će istovremeno biti paradoksalni, beznadni i slobodni od forme kao Beckett, i intenzivno životni i svakodnevni kao Čehov. Hoću li ja to moći? Vjerojatno neću! Ali pjesme već pišem, i važan mi je Džemaludin Latić, važna mi je ta njegova mala knjižica…

Nedžad, pak, on je prolazio iste vjerske škole kao i Džemaludin. Uskoro će postati novinar, a nakon rata i vrlo zanimljiv prozni pisac, ali uvijek u sjeni starijeg brata. Trajno neprihvaćen, neshvaćen i nepročitan od obje strane u svim unutarnjim društvenim sukobima i previranjima. Nevoljen od desnih i lijevih, primitivaca i građana, obrazovanih i neobrazovanih, Nedžad Latić zanimljiv je, meni i danas drag, svoj čovjek. Bez njega ova bi povijest bila nepotpuna, ovi bi romaneskni manevri o 1983. mjestimično bili neodrživi, jer Nedžadu Latiću dugujemo saznanje o onom što se iznutra zbivalo, i kako je, zapravo, izgledao montirani politički proces tim ljudima i njihovim obiteljima. O tome, naime, nitko više neće pisati: jedni neće zato što ne znaju, drugi neće zato što će ih biti sram, dok će treći lagati, a četvrti će se lažno predstavljati.

U jednome novinskom feljtonu - negdje ga imam izrezanog, spremljenog pa zagubljenog… - koji je zatim naokolo citiran i prenošen, pa ga u dijelovima nalazimo i po internetu, Nedžad Latić precizno opisuje atmosferu i raspoloženje u Sarajevu, među vjerujućim muslimanima, te učenicima i profesorima medrese. Njemu dugujemo i jedine opise procedure suđenja, započetog u ta gluha ljetna doba. Suđenje je bilo javno, u sudnicu se ulazilo s propusnicama - bio je to papirić ovjeren potpisom predsjednika Suda - a svaka od trinaest obitelji trinaestero optuženika mogla je dobiti najviše tri propusnice. Otpočetka pristigli su strani novinari, uglavnom dopisnici velikih zapadnih novina i agencija, koji će na određeni način činiti protutežu domaćoj propagandnoj mašineriji. Kao zastupnici obrane pojavili su se advokati iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Prištine, različitih nacionalnosti, a među njima i neka od najmarkantnijih društvenopolitičkih i jurističkih imena epohe poput Rajka Danilovića, bivšeg političara i partijskog radnika, smijenjenog za sječe srpskih liberala 1972, koji će o ovom suđenju napisati i knjigu.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Top News Jergović: Teta Almasa i Josip Broz Tito, koji nasmijan gleda prema crnom kamenu u Meki

Cilj obrane bio je da se suđenje učini što vidljivijim i prisutnijim u javnosti, dok je cilj bosanske države i Partije, predstavljene u Tužiteljstvu i Sudu, bio da se spektakl izbjegne pod svaku cijenu. Bližile su se Zimske olimpijske igre, i Jugoslaviji, a naročito bosanskim komunistima, nisu trebali belaji sa svijetom. Važno je bilo predstaviti se u najljepšem svjetlu, kao zemlja bratstva i jednakosti. A Sarajevo, ta ubava Planinska metropola, u kojoj su izmiješani otomanski i habsburški graditeljski stilovi i tradicije, sa socijalističkim modernizmom Titova doba, kao začudan europski grad u kojemu će ljudi sa Zapada i Istoka vidjeti ono što se u kulturološkim, zemljopisnim i turističkim stereotipima ne viđa: snijeg po kupolama džamija, pahuljice koje se strmoglavljuju niz k nebu upravljene olovke minareta, i neki pitom, drag i gostoljubiv svijet koji slobodno, u zemlji socijalizma s ljudskim licem, ulazi u svoj hram na molitvu. I kako to onda pomiriti s montiranim političkim procesom, kakvih te 1983. nije više bilo ni u zemljama iza željezne zavjese?

Nedžad Latić opisuje kako u taj ponedjeljak, 18. srpnja, čeka pred ulazom u sudnicu. Svi drugi su već ušli, njega ne pušta sudski policajac Ratko, koji na tom mjestu redovno stražari, kaže mu neka čeka, i on sad čeka. Pusto je, nema nikoga i nikoga zapravo nije briga za ono što se događa. Radni je narod na moru, blagodati socijalizma pri svojim su vrhuncima, uživaju Sarajlije u hladu svojih dubrovačkih, peljeških, makarskih vikendica. Sirotinja i komunarci kod sebe su, u Neumu. I koliko god će već za pet-šest godina, pa za deset, dvadeset i četrdeset, biti gužve oko ovog procesa, u ovoj sudnici i ispred nje, pa će tisuće i desetine tisuća njih po sportskim dvoranama, trgovima i stadionima slušati govore prvooptuženoga, danas nikoga nema i nikoga nije briga. Osim njega, kojemu su u uze bacili brata, i sad će mu suditi. A kako je brat u pitanju, odjednom je i njega briga za sve koje su isto tako zatvorili, pa će im isto tako suditi. To je logika socijalizma. A to je, na neki način, i logika ovoga grada: vjerujući su u njemu još uvijek manjina, naročito mumini, oni pravovjerni, a većina ovdje samo dahne dušom što nije u manjini, pa manjinu prepusti njezinoj sudbini. I još se čudi, ta većina, ako bi se manjina opirala.

On se opire, i zato tu sad čeka. A onda se iza stupova, iza imitacije antičkih stupova, karakterističnih za zgrade u kojima se nekome zbog nečega sudbi, pojavljuju muškarci u civilu, zbog nečega veoma bijesni, jedan od njih, čovjek s brkovima, viče: "Sad ćeš ti vidjeti svoga boga!", pa Nedžada čvrsto grabi pod ruku, a oni drugi grabe jedinog uz njega kojeg nisu pustili u sudnicu, Nuriju Milića, živopisnu osobu, koja kao da je izniknula iz svih onih sarajevskih romana koji nikada neće biti napisani, "Marš! Marš! Pustite me!", gnjevi se na njih Nurija, koji je tu jedini odistinski slobodan čovjek, slobodan od ljudi i od pameti. Nedžad prepoznaje brku koji mu sadistički gnječi mišicu, u nekom ga pravedničkom, ali uzaludnom očaju desetljećima kasnije imenuje. To je Meho Hadžimešić, sin Murata, nekadašnjeg sekretara Medrese, vjerske škole u koju su išli i Nedžad i njegov brat. Misli, posve krivo Nedžad, da će to razotkrivanje naškoditi Mehi nakon što je manjina postala većinom, jer ne shvaća da je uz sadista Mehu i sav taj svijet koji se skupa s njime presaldumio i preokrenuo, i da se njihovim razotkrivanjem može navući samo novi jad na sebe i na sve svoje. U ovom gradu trebalo je znati kako se uvijek ostaje u većini.

"Vodi ga Rusmiru!", zaurlao je na nekoga Meho, pa su Nedžada vodili Rusmiru, tojest Rusmiru Hadžiosmanoviću, navodi precizno Latić, i onda ga je taj ispitivao u svojoj kancelariji, u kojoj je svirala muzika, moderna, od vremena, i bila je tu još neka ženska, s kojom se Rusmir uz muziku zabavljao. "Da vidim i tu ptičicu!", dobrodušno se našalio, "Šta si skrivio?", upitao je. "Ništa!", odgovorio je upitani, a taj odgovor vrlo običan, malo je onih koji ga u Bosni i u Sarajevu pred milicionerom u nekoj prilici nisu izgovorili, u sebi kao da ima nešto od pobune dvojice Selimovićevih junaka, Ahmeda Nurudina i Ahmeta Šabe. Nije li nepromišljeno oholo na isljednikovo pitanje što si skrivio odgovoriti: baš ništa?

Ali ta kratka epizoda iz dokumentarističkog svjedočenja Nedžada Latića o procesu u kojem je suđeno i njegovom bratu, možda je i najdojmljivija od svega što je Nedžad posvjedočio zbog onoga drugog kojeg nisu pustili u sudnicu: Nurije Milića. "Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je čitav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije.", tako ga opiše Nedžad pri prvom spominjanju. To lice, tu krupnu a nemoćnu figuru mlađega muškarca, koji svakoga zna, i svi njega znaju, pa malo glasnije razgovara s ljudima po Saračima i pokrajnjim čaršijskim sokacima, viđao sam tih godina kad god bih prošao Baščaršijom, premda nisam znao ni tko je, ni što radi. To ću na kraju saznati, kad njega više ne bude. Živio je kao beskućnik, spavao po parkovima i čaršijskim magazama, prodavao vjersku galanteriju, knjige i novine, i bio jedan od onih osobenjaka kakvih je po raznim sarajevskim kvartovima i mahalama bilo, koliko ih u pamćenju uspijevam izbrojati, barem desetak. Većinu se znalo po nadimku, ili po nekoj markantnoj osobini, po nekakvoj legendi ili priči. I obično je svaki od njih imao jasno određenu i ograničenu putanju po kojoj bi se kretao: Nuriju, recimo, nikad ne bih sreo izvan Čaršije i starih dijelova grada.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Top News Jergović: Prvo pomicanje sata u Jugoslaviji

Svaki taj čovjek u svojoj se mahali, u svom dijelu Sarajeva, držao kao domaći. Neki su, poput njega, bili glasniji, rječitiji, jezičaviji. Drugi su govorili malo, ili su šutjeli. Jedni su bili razumni, samo što im je razum bio jedva malo pomaknut, iščašen kao u Nurije, dok su oni drugi znali biti sasvim izluđeni, ili vječito pijani, mahniti od života i od nekoga svog životnog jada, koji obično ne bi dopro do nas, nego bismo ga tumačili nekim svojim izmišljenim pričama, koje s njima, nesretnicima, nisu imale ništa, ali onda bi iz njih, najmahnitijih, najednom progovorio razum, iz njih bi zasjala neka Božja svjetlost. Pa bi se to onda pričalo i prepričavalo! O tim bi ljudima, sarajevskim obespamećenim i raspamećenim čudacima i drukčijima, gotovo redom muškima, jer kad bi se takva žena pojavila, nestajala bi, nesretnica, brzo, vrijedilo napisati knjigu priča. Ali ne toliko da bi ih se pretumačilo u književne likove, nego da bi se prikazao jedan nadasve zanimljiv efekt što su ga svojim načinom života, životnim energijama i postupcima, stvarali ti ljudi. Naime, oni su, redom, svaki na svoj način, ljude u svojoj okolini, u svojoj mahali i kvartu, doživljavali kao sebi bliske, kao srodnike. A ulicu u kojoj su živjeli, mrežu sokaka, bašči i zabačenih periferijskih ledina, svu svoju čaršiju, ili gradski kvart, kao vlastiti dom. I onda bi se, zahvaljujući njima, i za druge stanovnike stvarala intima mahale, rađao bi se iz ničega prostor dvorca s nebom umjesto stropa, u kojemu su svi živjeli, dijeleći zajedništvo kakvo nigdje u životu neće naći. Imaginarni kućni prag, koji je ležao negdje na dnu ulice, dolje ispred nebodera, kod škole, na nekom zamišljenom ulazu u mahalu, bit će i najmarkantniji kućni prag koji će u životu imati. A niz pripovijesti, ako ih bude imao kome pripovijedati, ili ako kojim slučajem u životu postane pisac, koje iz takvog doma ponese postat će najveće njegovo bogatstvo. Eto, tome su služile gradske lude, čudaci, beskućnici i ludaci iz naših mahala i kvartova.

Nurija Milić je, dok su ga odvlačili iz zgrade - jer njega neće ispitivati, njemu ne trebaju isljednici, njemu se nema čime prijetiti, Nurija je ovdje jedini slobodan čovjek - gnjevno je uzvikivao: "Ne dam ja svoje muslimane!" On je, govori Nedžad, a to što kaže po svoj je prilici istina, jedini u Sarajevu tog ljeta javno protestirao protiv uhićenja i suđenja. Samo što se taj njegov protest u povijesti grada neće računati. Ali hoće u ovoj romanesknoj vježbi o 1983. godini! Hoće, računat će se u književnosti, općenito.

Nurija, beskućnik, marljiv čovjek, vjerujući musliman, poput kakvog evlije, narodnog sveca i pravednika, nije imao ništa. Pa tako po općem, naravno pogrešnom mišljenju, nije imao ni pameti. Rodom odnekud od Rogatice - odakle je i teta Almasa - zabio si je u glavu da će u rodnom kraju graditi džamiju. Bit će da su mu se ljudi smijali, čuj Nurija gradi džamiju!, od takvih ludih ideja i takve šege živjelo se u to vrijeme po sarajevskim ulicama, ali Nurija će, bogme, do 1987. u selu Mahala podići svoju džamiju. Uredno će, od svoje sirotinje plaćati radnike, oni će mu graditi, kao što bi gradili svakome drugom, pa će mu sazidati i mali, ali uredno oblikovani minaret, nakon čega će Nurija plaćati imama da u njegovoj džamiji drži službu. A kako ju je podigao na dobrom mjestu, tako da prema njoj gravitiraju tri rogatička sela, bilo je i vjernika. Sam Nurija bi išao po selima i mamio djecu na vjersku poduku, dijeleći im čokolade i sokove. Sve je on to činio za svoj trošak, od svoje volje i s idejom o kojoj mi, zapravo, ne možemo ništa znati. Čovjek nikako ne može znati u što drugi čovjek vjeruje. A to kako drugi čovjek vjeruje, pogotovu ne može znati, jer ne znaš pouzdano ni to kako sam vjeruješ. Ali, eto, Nurija Milić je vjerovao. I imao je neku poštovanja vrijednu misao o svojoj ulozi na zemlji.

Priča s njim dalje će ići ovako: iznenadni početak rata u ovom dijelu Bosne zatekao ga je na nekoj dženazi u Rogatici. Nije se više mogao vratiti u Sarajevo, nego je ostao s narodom, s kojim će kasnije završiti u izbjeglištvu u opkoljenoj zoni Goražda. Tu će, nesretnik, iste 1992. i umrijeti. Mlad čovjek je bio, tek je pedeset i jednu napunio, a umro je, kažu, jer nije mogao preboljeti to što su mu četnici spalili džamiju.

Ali do tog vremena, nesretnijeg mnogo od ovog za kojega Nuriju Milića izbacuju iz zgrade suda, dok on viče "Ne dam ja svoje muslimane!", proći će devet godina. I u tih devet godina, za kojih će Nurija doživjeti najveću svoju sreću, ali i najveću, konačnu nesreću u životu, sve će se u Sarajevu i sa Sarajevom promijeniti. Jedna će manjina postati većina, dok će se prva većina pretvoriti u manjinu. Ili će se, što je mnogo češći slučaj, mimikrijski preobraziti, poput kameleona, poput vojnika u prašumi, i postat će dio političke, vjerske i nacionalne sljedbe prvooptuženoga u Sarajevskom procesu. Nedžad Latić, kojemu dugujemo pripovijest o Nuriji, kao i njegov brat Džemaludin, u prvi mah će postati prvaci i vođi tog općenarodnog preobražaja, da bi ubrzo, i jedan i drugi, svaki na svoj način, postali njegovi otpadnici. Mnogo godina kasnije, u nekim mračnim predjelima Sarajeva koje ja više neću poznavati, jer ću biti iz njega izgnan voljom bivših prijatelja i poznanika, koji su bezbolno prešli put k većini, Nedžada će prebijati, a neke će novinarske organizacije na to upućivati svoja mlaka priopćenja. Kako to već biva posvuda u našim krajevima. Običan svijet, pak, koji se na sve lako navikava, i spremno pridonosi svakome novom zlu u ime naroda ili u ime države, prebijanje Nedžada Latića promatrat će jednakim okom i mjerilom kao što bi nekad promatrala zlostavljanje Nurije Milića.

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE Top News Miljenko Jergović: Pamtit će te narod ko Gavrila, Željko…

U procesu protiv dvanaestero muslimana i trinaestog Alije Izetbegovića suđeno je dvoje pjesnika. Uz Džemaludina Latića, autora knjige "Mejtaš i vodica", učenika i studenta sarajevskih vjerskih škola, rodom i zavičajem iz duboke bosanske provincije, koja se Sarajeva uglavnom i nije ticala, i koju je Sarajevo, kad god bi mu ustrebalo, doživljavalo kao najdalju i najzatureniju tuđinu, sudilo se i Meliki Salihbegović. Ona je drukčiji slučaj od Latića. Pa iako je svaka, pa i najneznatnija ljudska egzistencija, svako, najmanje i sebi samome najdosadnije čeljade, slučaj za sebe, znatniji u svojoj jedinstvenosti od svih drugih slučajeva, u životu te žene bilo je nečega što ju je sasvim izdvojilo iz grada i vremena u kojima je rođena. Rodom Sarajka, godišta onog prvog, 1945-og, otišla je studirati u Zagreb, gdje je završila političke nauke, usporedo studirajući komparativnu književnost i filozofiju. Postdiplomski je iz suvremene filozofije pohađala u Sarajevu, da bi zatim, kao stipendistica francuske vlade, studirala u Parizu. Magistrirala je na ontologiji moderne umjetnosti, bavila se Gastonom Bechelardom. Krajem šezdesetih je, kako se pronosilo sarajevskim književnim krugovima, a onda i sedamdesetih, Melika bila jedna od onih ikoničnih djevojaka, kakvih biva u svakoj generaciji, neuhvatljivih, nedodirljivih i pametnijih od svega muškog oko njih. Vrlo autoritativna, jaka i nadmoćna, vozila je, pričalo se, spačeka, i širila duh intelektualnog Zapada u gradu koji je još uvijek počivao svojim dubokim socijalističko- samoupravnim snom. Pisala je, i objavljivala, neku neobičnu poeziju i vrlo kratku prozu, snimala eksperimentalne dokumentarne i televizijske filmove. Bila je udana za Ivu Kneževića, sarajevskog Hrvata, s njime je imala sina. Bio je to život visokoobrazovane i samosvjesne žene, koja je pomalo i dominirala svojim naraštajem.

Promjena, o kojoj nije uputno ni pristojno suditi mimo onoga što je izvana mogla značiti, događa se 1978. i 1979. godine, otprilike kad se zbivaju islamska revolucija i prevrat u Iranu. To što se Melika okrenula Bogu danas znači jedno, ali je u ono vrijeme značilo nešto sasvim drugo. I opet je tu riječ o odnosu većine prema manjini: kada bi se u Sarajevu, usred komunističke Jugoslavije, u doba visokog standarda, sveprisutne materijalne sigurnosti i kolektivne bahatosti, žena koja je prethodno prepoznavana kao ateistkinja, slobodnog ponašanja i otvorenih životnih nazora, okrenula Bogu i islamu, to je već moralo izazvati svojevrsni skandal u čaršiji, mahali i komitetu. Premda je sloboda vjeroispovijesti bila zajamčena, ta sloboda nije podrazumijevala mogućnost da se većinci slobodno preobražavaju u manjince. Osim toga, Melika ne samo da nije prikrivala svoj preobražaj, nego ga je učinila javnim, na isti onakav način na koji je svoje intelektualne pozicije, mišljenja i stavove ranije činila javnim. Otkrivši Boga, ona nije žrtvovala ni svoju slobodu, ni svoj karakter.

Sredina, koja je umjela biti vrlo uska prema onima koji bi se odlučili razlikovati, ili im je, naprosto, sudbina bila takva da se razlikuju, Melikino spoznavanje Boga spremno je, i odmah, oglasila kao silazak s uma. A sići s uma istovremeno je i sramota, i općenarodni cirkus i zabava. Te što je najvažnije: sumasišavši ili sišavša rasterećuje naše svijesti i savjesti od koječega što na njima nosimo. U komunizmu, naročito jugoslavenskom, a u Jugoslaviji pogotovo onom specifičnom, endemskom, sarajevskom, tehnike rasterećivanje svijesti i savjesti raznovrsne su, mahom svirepe, zamaskirane krinkom ideološkog terora. Ljudi, da bi se rasteretili, u ime Partije, te vjere u Tita i Partiju, rade koješta što sama Partija od njih nikad ne bi zatražila. Ni Partija, ni narodna milicija, ni mračna Služba državne bezbjednosti (u Sarajevu ne i - sigurnosti) ne bi insistirali na onoj vrsti ozloglašavanja kojem je Melika Salihbegović otpočetka svojega vjerskog preobražaja bila izložena. Na to je ozloglašavanje ona, naravno, reagirala. Reagirala je na isključivanje iz društva, iz intelektualne i književne zajednice, koje su provodili pojedinci s kojima je do nedavno i sama činila istu tu zajednicu. I tako je distanca rasla, i bivala po nju sve pogubnija i opasnija.

Upisala je, već kao magistar znanosti, osnovni studij orijentalistike, učila je arapski i perzijski jezik, i kršila zakon o zȃru i feredži, što ga je Narodna skupština Bosne i Hercegovine usvojila 27. rujna 1950, kada su tradicionalnim muslimankama, najprije u toj republici, a poslije i u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, s glave, lice i tijela, strgnuti dijelovi odjeće, kojima su se stoljećima zaklanjale od pogleda stranaca, i koji su, kao svakom čovjeku njegova odjeća, bili dio njihova identiteta. Učinjeno je to, kako u obrazloženju piše, "da se otkloni vjekovna oznaka podčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje". Jednim je ženama "Zakon o zabrani nošenja zȃra i feredže" donio slobodu, priliku za rodnu i društvenu emancipaciju, i za život u kojemu svaka žena i muškarac imaju jednaku priliku da budu gospodari vlastite sreće i sudbine, dok je drugim ženama ovaj zakon donio ropstvo, obeščastio ih je, ukinuo im mogućnost da izlaze iz kuće, u njihovim vlastitim očima učinio ih je nedostojnim. Vjerojatno je bilo mnogo više onih kojima je zakon donio slobodu, ali kako vrijeme bude prolazilo, i desetljeća se nizala jedno za drugim, ova je zabrana, kao i svaka zabrana koja zalazi u način života i ljudsku intimu, počela rađati nekom zlokobnom i uznemirujućom - neslobodom. Kada se Melika Salihbegović pokrila i tako prekršila "Zakon o zabrani nošenja zȃra i feredže", riskirala je tromjesečni zatvor, ali je rizik, zapravo, bio neusporedivo veći. U vrijeme kada je ona to učinila, u Sarajevu nije bilo druge pokrivene žene. Ili jest, ali je za razliku od Melike ona nastojala biti nevidljiva.

40 GODINA KASNIJE Kultura Jergović o smrti Bakarića i zabrani 'Golubnjače ' 1983. godine

U tih nekoliko godina, koliko će proći od Melikina obraćanja Bogu i njezina uključivanja u raznorodnu skupinu osumnjičenika, "muslimanskih intelektualaca", kojima će se suditi u ponedjeljak 18. srpnja, i suđenje će potrajati sve do pred kraj onoga pravog ljeta, da bi u nedjelju, 21. kolovoza bila izrečena presuda, štošta će se odviti između te žene i zajednice kojoj je prethodno pripadala. Sarajevo nije bilo tako veliki grad da se za Meliku Salihbegović ne bi znalo, i da se o njoj, uglavnom nepozvano, kroz tračeve i ogovaranja onih koji su je prethodno poznavali, i onih koji je nikada neće upoznati, ne bi vrlo živo razgovaralo. I u tom razgovoru očuđavalo. A čovjeka se, naročito ako ga dobro ne poznajete, ili ako vas je od njega nešto snažno odbacilo, očuđavati uglavnom može na dva načina: ili ga se pretvara u anđela, u meleka, junaka, biće nadnaravnih vrlina, ili ga se pretvara u đavla. Prvo činimo da bismo sebe okitili njegovim vrlinama, drugo činimo da bismo pokazali kako nemamo ništa s njegovim manama.

Na fotografijama sa suđenja, Melika Salihbegović svaki put je u drugom redu. Njezina krivnja bila je, sa stanovišta tužitelja i Partije, drugorazredna. U prvom redu su sjedili oni koji će nakon izbora u jesen 1990. činiti vlast u Bosni i Hercegovini, tojest njezinu muslimansku, od 1993. bošnjačku nacionalnu komponentu. Meliku su, formalni i neformalni propagandisti i zagovornici unaprijed ustanovljene krivnje optuženih, koju sud samo treba protokolirati i ovjeriti, otprilike onako kako javni bilježnici ovjeravaju nesumnjivo autentične pravne spise, koristili kao živi dokaz i potvrdu fanatizma cijele skupine. O tom fanatizmu se, na osnovu urbanih legendi, tojest općeraširenih tračeva o Meliki, govorilo tiše ili glasnije, čim bi to nekome zatrebalo, ili čim bi šutnja o samom procesu, građanima počela bivati nepodnošljiva. O tom su fanatizmu pisale zapjenjene i bijesne sarajevske novine, na čelu s besmrtnim dnevnim listom Oslobođenje, tim fanatizmom krv nam je u žilama ledila Televizija Sarajevo. U skladu s nacionalnim ključem, prvogovornici, glavni izvjestitelji i komentatori, tužitelji, suci i veliki inkvizitori bili su redom ljudi muslimanskih imena i prezimena. Pojedini nisu ni bili članovi Partije. Pojedini su bili ozbiljno upućeni u znanja o islamu. A presuda, ona je unaprijed bila upisana svakom, ili skoro svakom od trinaestoro optuženih. Nedžadu Latiću sugerirao je to i advokat Rajko Danilović. Na obrani je samo da proces učini što eksplicitnijim i javnijim, jer će na taj način položaj budućih osuđenika biti prisutniji u svijesti zapadnoga svijeta i jugoslavenskih zagovornika slobode i demokracije, koji su, ni to nije nezanimljivo, u ljeto i jesen 1983. živo postojali samo u Beogradu. Neki od onih koji su u Beogradu potpisivali peticije za Aliju Izetbegovića i njegovu skupinu nepunih će se deset godina kasnije pretvoriti u vođe pokreta koji će voditi rat za uništenje naroda kojem će se Alija naći na čelu. Organizator peticije bit će sam predsjednik države koja će stajati iza tog rata. Drugi, pak, također iz Beograda, s iste te peticije, postat će nemoćni vođe antiratnog pokreta, Alijini zagovornici i podržavatelji. U Zagrebu nije 1983. bilo nikakvih peticija u vezi Sarajevskog procesa. Osim što je Nikola Muslim, odvjetnik iz brojnih političkih procesa u sedamdesetima, nastupio kao jedan od branitelja, i što se Start - ako me sjećanje ne vara, raskošno bio raspisao o samom suđenju.

Džemaludin Latić osuđen je na 6 i pol, a Melika Salihbegović na 5 godina zatvora. S njihovim su uzništvom bosanske komunističke vlasti pred svijetom i Europom imale više problema nego s preostalih jedanaest osuđenika, uključujući i vođu skupine Izetbegovića. Koliko god pokušavali ozloglasiti Džemaludina i Meliku, u čemu im je od pomoći bila i sarajevska književna čaršija, za svijet to su dvoje bili samo pjesnici. I dobra je u to vrijeme bila računica svijeta, koji je sasvim ispravno jugoslavenske pjesnike u zatvoru te 1983. mjerio istim mjerilima kao i sovjetske, rumunjske, kineske zasužnjene pjesnike. Građanima je, pak, u Sarajevu i diljem ove zemlje, to išlo na živce. Njima se, naime, kao i majmunima u zoološkom vrtu, činilo da su oni slobodni, i da žive u najslobodnijoj zemlji na Istoku i na Zapadu, a neslobodni su ustvari oni koji naše vlasti optužuju da pjesnike drže u zatvoru. Ako je već tada netko u toj zemlji i imao problema sa zatočenim liricima, imao ih je na isti onaj, naravno sasvim pogrešan način na koji će, četrdesetak godina kasnije, imati s njima problema. Danas, u današnjem Sarajevu, građanska će većina biti protiv komunista koji su hapsili Džemaludina i Meliku, ali će na sve načine braniti i opravdavati komuniste koji su hapsili Gojka (Đoga). U Zagrebu, pak, Vlado (Gotovac), koji 1983. provodi na slobodi, ali bez putnog lista i prava na objavljivanje i javno istupanje, mučenik je komunističkog režima, ali Džemaludin i Melika to, možda, i nisu, dok će u Zagrebu i Sarajevu svatko tko 2023, ili neke od budućih godina, ustvrdi da su Gojko Đogo i Vojislav Šešelj bili mučenici režima, biti proglašen za narodnog neprijatelja i četnika. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog onog što će Gojko i Vojko pisati, govoriti i raditi kada nekoliko godina kasnije započne rat. Ali kako čovjek može biti kriv za nešto što još uvijek nije učinio? Kako čovjek može biti kriv za ono što će učiniti u budućnosti? Ili kako njegovo ponašanje u budućnosti može amnestirati njegove mučitelje?

Koješta je u životima ovih ljudi, od kojih su mi neki u mislima bliski, premda smo po svemu u životu ostali udaljeni, posljedica djelovanja njihovih mučitelja. Koješta je od onoga što će oni u budućnosti krivo ili zlo učiniti zlo djelo Partije, države i građanstva, koje je iz hladovine svojih ljetnih vikendica pratilo kako u njihovo ime sude pjesnicima. I nikada, sve do trenutka kada su Meliku proglasili za mučenicu, a sebe za dionike i suvlasnike njezina mučeništva, nisu osjetili ni trenutak srama što su joj se prethodno rugali, što su je ismijavali i što su na nju projicirali vlastito zlo. Oni koji su 1983. prelazili na drugu stranu ulice da se ne moraju pozdraviti s Vladom Gotovcem, pjesnikom na slobodi, desetak godina kasnije postat će njegovi adoranti. Muka s 1983. godinom je ta što podsjeća na dvoranu iskrivljenih ogledala, u kojoj se, iskrivljena i izobličena, zrcali budućnost.

ESEJ Top News Jergović: 1983 - kratka povijest jedne prijeratne godine

Melika Salihbegović, koja će u budućnosti promijeniti ime u Melika Salihbey Bosnawi, jedina od osuđenika nije zatražila pomilovanje, niti je amnestirana. Spremnošću da ide do kraja i da svoja ljudska prava istjera i po cijenu života, natjerala ih je da je, nakon što je sedamdeset i tri dana štrajkala glađu, puste na slobodu. To će se zbiti u rujnu 1985, sasvim tiho, mimo ušiju i očiju javnosti, te u vjeri režima, ne sasvim bezrazložnoj, da će Meliku trajno ridikulizirati, ali da se uskoro nitko više neće sjećati tko je, koga i u ime čega hapsio, sudio i mučio po tamnicama. Nitko, osim braće Latića, neće poimence spominjati tužitelje, mučitelje i suce u ovom slučaju, a u imaginariju nekoga novomilenijskog Sarajeva, mit o Sarajevskom procesu bit će konstruiran tako kao da muslimanima nisu sudili Muslimani, niti im je sudila Partija u kojoj su, kada je o ovom procesu riječ, glavnu riječ opet imali Muslimani, nego su im sudili Srbi i Hrvati. Ili Hrvati i Srbi, već prema trenutnom raspoloženju kasablijskih gospodara zaborava.

U godini pred početak ratova Džemaludin Latić objavit će knjigu pjesama "Dome Davudov", koja se dijelom bavi njegovim uzništvom. Najbolja je to Latićeva knjiga pjesama, i vjerojatno jedna od umjetnički najuspjelijih knjiga u našim kulturama, koje se bave komunističkim terorom. Potom je, u ratu i poslije rata, Latić prošao nekoliko različitih faza u svojim odnosima s preporađajućom bošnjačkom političkom elitom i njezinom temeljnom strankom. Također, prošao je nekoliko različitih faza u svojim odnosima prema drugima i drukčijima u Bosni. Ali sve to je bilo upisano i zadano u scenariju Sarajevskog procesa iz proljeća i ljeta 1983. Iz zatvora se još i moglo izaći, ali teško je, nemoguće je skoro, osloboditi se djelovanja volje onih koji su te zatočili i osudili. Čovjekom, vjerujućim i nevjerujućim, vlada njegova nesreća. Ovaj pjesnik nije u tome izuzetak.

Melika Salihbegović živjet će sedamdeset i dvije godine, i umrijeti 18. kolovoza 2017. Nikad je, koliko znam, nisam susreo, za razliku od Nedžada i njegova brata Džemaludina, s kojima sam od nekih doba u Sarajevu često razgovarao, uglavnom s nogu, na ulici, tako da rečenice ne budu preduge, ali s razumijevanjem, čini mi se. Međutim, od nekih mi se doba, od 2013. čini mi se, Melika počela javljati. Mail adresu pronašla je na mojoj web stranici, i ta je adresa, naravno, bila pogrešna. Bila je dio zadane forme moje elektronske platforme pod nazivima "info" i "editor", mjesto na koje su se, uglavnom, javljali čudaci, pa tu adresu, tojest njih dvije, nikad nisam provjeravao. Ali Ana jest, pa mi je jednom proslijedila poruku. Ovako je započinjalo to pismo: "Bismi'llâh, ja ne trebam nikog drugog doli jergovića, ako on nije ni info ni editor, molim vas proslijedite mu." Sljedeća rečenica glasi: "ponekad navratim, pa se vratim... u one davne…" Meni je, iz konteksta koji ću shvatiti u nastavku pisma, što ga nemam namjeru dalje citirati, ta druga rečenica značila da Melika ponekad navrati na moju stranicu, na moj ajfelov most, "pa se vrati… u one davne" dane, prema kojima je do kraja imala vrlo aktivan odnos. Ta zanimljiva žena nije, za razliku od većine neofita i obraćenika u sve vjere i ideologije, od svetoga Pavla pa do danas, zaboravljala prethodnu sebe. Poruke je završavala sa "Salâm!", uvijek punim imenom i prezimenom, nakon kojeg slijedi trajno upisana adresa njezine web stranice, i moto: "Moj život sitni ko omaha, abdestim se i gasulim njome!" Ispod imena autorice na lijepom i sadržajnom web portalu, koji ću tih godina često obilaziti, još jedan je moto: "ko svilena buba koja tka i ugiba usred svoga tkanja".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.