Jergović: Ljeto kad su u Sarajevu posljednji put sudili pjesnicima

Suđenje započinje u ponedjeljak, 18. srpnja. Ljeto se bliži vrhuncu, grad se prazni, radni se narod spušta prema jugu, pune se radnička odmarališta po Dalmaciji, vrve ljudski mravinjaci po plažama Makarske rivijere, Sarajevo je u Trpnju, Sarajevu je u Orebiću, Sarajevo je na Stradunu. Sarajevo je posvuda, osim tamo gdje bi trebalo biti. U gradu je žega, koju na čas, na samo nekoliko trenutaka, razblaži vjetrić s planine, što puhne u dah-dva, svjež, i leden u slutnji, naježi kožu, dozove vazda istu pomisao kako je dobro da smo još uvijek tu, a ne na moru. Taj vjetar, koji i nije vjetar, svake godine se javlja u mjesecu julu, nema ga ni u jednoj prognozi vremena niti meteorološkom izvještaju, puhne dva-tri puta u danu, a mi ga dočekujemo u bašči Pozorišne kafane ili ispred Hotel Pošte, tu on mora proći, gdje po vas dan sjedimo, usitno razgovaramo, prepiremo se i tiho, svatko za sebe, strahujemo oko budućnosti. Posljednje nam je ljeto pred vojsku, jednima posljednje, drugima u društvu pretposljednje, i započinje sezona neponovljivih stvari. Ovo vrijeme koje nam je još preostalo trebali bismo u nešto vrijedno uložiti. Trebali bismo ga provoditi na najbolji mogući način, tako da imamo poslije što pamtiti. Ali nam se snedalo, pa samo čekamo i čekamo, premještamo se iz bašče u bašču, iz birtije u birtiju, i lovimo taj dah-dva, što duhne odozgor s planina, od Jahorine, Treskavice, Igmana, Bjelašnice, na čas rastvori ljetnu vrućinu, razmakne je kao tešku plišanu zavjesu, pa nam zaledi krv u žilama.