Te zime i proljeća u Sarajevu se živjelo na ulici. Strah se probudio u ljudima, onaj strah koji mi nismo u sebi mogli prepoznati, jer se razlikovao od svih dotadašnjih strahova. I to nas je gonilo iz kuće, na mjesta sa što više ljudi, u zagrljaje iznuđene gužvom i u razgovore od kojih sam dugo planirao napisati roman posvećen ljetu 1991. i od čega nisam još uvijek odustao, premda mi se čini da je riječ o temi koja nadrasta moje moći. Iako se uglavnom nije razgovaralo o onome od čega se bježalo, upravo smo provjeravali jedni druge. Neki od nas, opet oni koji su bili osjetljiviji, ili su u porodičnim anamnezama imali upisane pripovijesti iz prošlosti kojima su se aktualni događaji mogli objasniti, provjeravali su kako će se tko ponijeti i na kojoj će strani tko biti ako se dogodi ono što je nezamislivo. Drugi, manje osjetljivi, nastojali su sebe i sve druge uvjeriti da se naš svijet ne raspada, i da smo i dalje tu svi zajedno. Treći, kojih nije bilo tako malo a koji su još uvijek živjeli u SFRJ i u neokrhnutoj Titovini, čiji je glavni junak u njihovoj imaginaciji bio živ da življi nije mogao biti, provjeravali su, valjda, tko na ovom općem sletu i karnevalu nedostaje, i čijem će se strahu i nevjeri moći narugati kad sve ovo prođe. Bilo je, vjerojatno, i četvrtih, i petih, šestih i sedmih. A možda su se u većini nas miješali različiti motivi, koji bi nas bacali iz skupine u skupinu, te nam i na taj način predodređivali sudbinu.
Ali ono što je svima na ulici bilo zajedničko jest taj općesarajevski zagrljaj iz zime i s proljeća 1991. Zagrljaj straha, strepnje i euforije. Napokon, onaj koga grliš ne može te ubiti ni mrziti. Ili se čini da ne može.
Kamo god bih u te dane i noći krenuo, pratio me je miris nove kožne jakne. Zavolio sam ga, taj miris, i danas ga volim, premda me trajno podsjeća na zimu i proljeće 1991. Čim osjetim svježe štavljenu i bojanu kožu, baš tu jednu određenu nijansu mirisa, kakvu nema ni svaka nova kožna jakna, niti se samo na jaknama prepoznaje, ja mogu osjetiti ono što sam osjećao dok sam izlazio iz dućana Mile Rupčića, dok sam se u taj zimski dan vozio modrim zagrebačkim tramvajem, dok sam se u JAT-ovom avionu spuštao na butmirski aerodrom, prvi put gledao snimke krvavog Uskrsa na Plitvicama i upoznavao se sa strahom uz koji ću dalje živjeti, čim osjetim taj miris, tu jednu precizno određenu boju u mirisu, meni moj stari strah ponovo biva mlad. I ne biva mi to ni teško ni mrsko. Samo sam malo zbunjen time što bi sjećanje na strah trebalo biti ružno, i što bi ti doživljaji s početka rata trebali biti ružni. A, eto, nisu.
Taj miris jako dugo nije izlazio, pa bi moje tadašnje društvo od toga pravilo šale. Znalo bi se po mirisu koji sam za sobom ostavljao da sam na nekom mjestu bio i nakon što bih otišao. Doći se ljeto i jesen, zima 1992. i rat. Mijenjat će se države, preobražavati svjetovi, nastajat će konture naših sudbina, koje će kao i sve ljudske sudbine biti mnogo veće od nas samih, moj znoj promijenit će miris, jer ću se hraniti hranom iz humanitarne pomoći i jer ću upoznati još jedan strah - od granate koja je blizu pala, od metka koji se zabio u dovratak moje plave Bube, nekoliko centimetara od moje glave - i taj strah neće se značajno razlikovati od straha svinje pred klanje, promijenit će se dakle sve, pa i moj antropološki status, a jakna će još uvijek mirisati na novu kožu, ljudi među kojima ću živjeti još uvijek će me prepoznavati po njezinu mirisu. Po njoj će pasti kiše i snjegovi, ostat će okađena duhanskim dimom i dimovima pod kojima je sagorijevao moj grad i svijet, a ona će zadržati svoj miris. Čak i danas, skoro trideset i pet godina kasnije, nakon što je malo duže ne nosim, ili nakon što ostane zatvorena na nekom toplom i suhom mjestu, recimo u julskom ili augustovskom ormaru, ona mi zamiriše onim svojim mirisom.
U vrijeme dok se sastaju predsjednici jugoslavenskih republika, a mi bježimo jedni drugima u zagrljaje, s djevojkom sam koja će mi obilježiti život na mjestu na kojem ga je obilježio i rat. Načini se, naravno, razlikuju. Naš odnos opisivao sam u više knjiga, recimo u priči "Kaktus" iz "Sarajevskog marlbora", ili u pričama "Kao djevojčica i jako star pas" i "Mama Leone", iz istoimene knjige. Svaka od tih priča je bezrezervno ljubavna. Ona je, ta djevojka, prisutna i u drugim mojim knjigama, tamo gdje je spomenuta i tamo gdje nije spomenuta, tamo gdje se pojavljuje sa svojim imenom i tamo gdje ostaje bezimena. Na jednom mjestu na jakni i danas se može naslutiti trag njezina karmina. Ako bi forenzičari imali dovoljno dobre testove, možda bi iz tog traga mogli izvesti njezin DNK. U književnosti to nije potrebno.
Njezini su bili iz Srbije, ali ona je odrasla u Bosni i u Sarajevu. Kruševac, Beograd i Srbija, činili su geografiju školskih raspusta. Stanovali su u oficirskim zgradama, otac je bio general čije će se ime sljedećih godina mnogo spominjati. Imala je stariju sestru, koja će se kratko pred rat udati za Sarajliju muslimanskog imena i prezimena, nastanjenog gore visoko na obroncima, s memli strane našega grada. Rodit će im se sin, koji je danas star kao moja crna punkerska kožna jakna. Roditelji odavno već nisu zajedno, a u što je odrastao taj dječak kompliciranog podrijetla i porodične priče, ja to ne znam. Mi smo djeca gena koji su preneseni na nas, ali smo, barem isto toliko, djeca porodičnih priča, koje se u nama mire i sukobljavaju, kojih se odričemo, prihvaćamo ih, ili ih nastojimo zaboraviti, i koje nas, ovako ili onako, vode k našim sudbinama. Ne znam kakva je sudbina tog dječaka, gdje živi, na kojem jeziku razmišlja i osjeća, pa ni to čiji je državljanin, ali ga se sjećam kao djetešca u benkici, kako prelazi iz jednog u drugo naručje. Ta naručja danas su vrlo udaljena.
Djevojka s kojom sam bio o onome što je bilo važno tih mjeseci 1991. mislila je što i ja. Pamtim, recimo, naš telefonski razgovor odmah nakon što je prikazan film o Špegelju. Bio sam na Sepetarevcu, ona bila je na Dolac Malti. Njezin otac, koji je, kako ubrzo shvaćamo i kako to uskoro piše i u novinama, glavni autor tog propagandnog filma s kojim se rađa misao o budućem ratu, tada je u Beogradu. Te večeri ona je uznemirena i uzdrmana. Iz onog što je u filmu rečeno proizlazi da će nepoznat, nevidljiv netko u ime mračne ideologije, koja se već na sve strane naziva ustaškom, krenuti od vrata do vrata i… Ona je uplašena, roditelji joj nisu tu, vidjela je film, dvadeset joj je godina, studira francuski i talijanski, voli Nicka Cavea. Pa zar ti u to stvarno vjeruješ? - u jednom trenutku ću je upitati. Pa naravno da ne vjerujem, rekla je, ali i to postaje moguće nakon što je izgovoreno.
I tu neka zauvijek bude kraj interpretaciji tog telefonskog razgovora. Ono drugo što smo jedno drugom rekli mnogo je važnije, pa zato u ovom slučaju može ostati prešućeno. O porodici bi se moralo sve ispričati, o onima čiji te geni vezuju poput lanaca, i isto tako opterećuju, sputavaju i čine u glavnom nesretnim. Njihova gadost je i tvoja gadost. Ali o onima koje si doista volio, koje si birao i od kojih si bio izabran, i još te nikad nisu ni iznevjerili, ne možeš napisati sve. Ono što si upamtio ne pripada samo tebi. Na svako sjećanje imaš tek djelomično pravo. Imaš pravo na idealnu polovicu. Dok se sjećaš, to više nisi samo ti, nego je i još netko tko se u tvojoj glavi i tvom srcu sjeća. A taj, ustvari ta, nije uljez, nego ona u tvojim sjećanjima živi kao što ti živiš u njezinim.
Ali za priču je važno znati samo to da sam sve upamtio. Neki razgovori bolje se pamte od drugih. Kao i neki događaji. Neka vremena bolje se pamte od drugih, ali to je već stvar svakog pamtiše ponaosob. Poznajem ljude koji tvrde da su zaboravili sve što je prethodilo ratu i da pamte samo taj prvi strašni dan, kada su u blizini čuli prve eksplozije. I one druge koji se sjećaju svega i s kojima se može razgovarati i o tome što smo kojeg od tih dana pili, kakva se trava pušila, kad je posljednji put pred rat bilo hašiša, o čemu smo razgovarali, što smo mislili, na kojoj smo benzinskoj pumpi točili gorivo, tko je u kojem trenutku ušao u kuću i za sobom donio leden dah pun snijega… Činjenica da sve pamtim najviše se, vjerujem, tiče toga što sam bio s njom, i što se onda i sva druga sjećanja za to vežu. Čovjek često zaboravlja zato što mu sjećanja gube kontekst. A ja 1991. imam po čemu pamtiti. Ono što se tad događalo u mom je životu imalo kontekst koji je na neki način bio takav da je lako i jednostavno mogao u se apsorbirati i tu veliku povijest.
