Te zime i proljeća u Sarajevu se živjelo na ulici. Strah se probudio u ljudima, onaj strah koji mi nismo u sebi mogli prepoznati, jer se razlikovao od svih dotadašnjih strahova. I to nas je gonilo iz kuće, na mjesta sa što više ljudi, u zagrljaje iznuđene gužvom i u razgovore od kojih sam dugo planirao napisati roman posvećen ljetu 1991. i od čega nisam još uvijek odustao, premda mi se čini da je riječ o temi koja nadrasta moje moći. Iako se uglavnom nije razgovaralo o onome od čega se bježalo, upravo smo provjeravali jedni druge. Neki od nas, opet oni koji su bili osjetljiviji, ili su u porodičnim anamnezama imali upisane pripovijesti iz prošlosti kojima su se aktualni događaji mogli objasniti, provjeravali su kako će se tko ponijeti i na kojoj će strani tko biti ako se dogodi ono što je nezamislivo. Drugi, manje osjetljivi, nastojali su sebe i sve druge uvjeriti da se naš svijet ne raspada, i da smo i dalje tu svi zajedno. Treći, kojih nije bilo tako malo a koji su još uvijek živjeli u SFRJ i u neokrhnutoj Titovini, čiji je glavni junak u njihovoj imaginaciji bio živ da življi nije mogao biti, provjeravali su, valjda, tko na ovom općem sletu i karnevalu nedostaje, i čijem će se strahu i nevjeri moći narugati kad sve ovo prođe. Bilo je, vjerojatno, i četvrtih, i petih, šestih i sedmih. A možda su se u većini nas miješali različiti motivi, koji bi nas bacali iz skupine u skupinu, te nam i na taj način predodređivali sudbinu.
1644
prikaza
Miljenko Jergović: Zagrljaj straha, strepnje i euforije
1/3
Onaj koga grliš ne može te ubiti ni mrziti. Ili se čini da ne može, piše Miljenko Jergović
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka