Miljenko Jergović: Zagrljaj straha, strepnje i euforije

Te zime i proljeća u Sarajevu se živjelo na ulici. Strah se probudio u ljudima, onaj strah koji mi nismo u sebi mogli prepoznati, jer se razlikovao od svih dotadašnjih strahova. I to nas je gonilo iz kuće, na mjesta sa što više ljudi, u zagrljaje iznuđene gužvom i u razgovore od kojih sam dugo planirao napisati roman posvećen ljetu 1991. i od čega nisam još uvijek odustao, premda mi se čini da je riječ o temi koja nadrasta moje moći. Iako se uglavnom nije razgovaralo o onome od čega se bježalo, upravo smo provjeravali jedni druge. Neki od nas, opet oni koji su bili osjetljiviji, ili su u porodičnim anamnezama imali upisane pripovijesti iz prošlosti kojima su se aktualni događaji mogli objasniti, provjeravali su kako će se tko ponijeti i na kojoj će strani tko biti ako se dogodi ono što je nezamislivo. Drugi, manje osjetljivi, nastojali su sebe i sve druge uvjeriti da se naš svijet ne raspada, i da smo i dalje tu svi zajedno. Treći, kojih nije bilo tako malo a koji su još uvijek živjeli u SFRJ i u neokrhnutoj Titovini, čiji je glavni junak u njihovoj imaginaciji bio živ da življi nije mogao biti, provjeravali su, valjda, tko na ovom općem sletu i karnevalu nedostaje, i čijem će se strahu i nevjeri moći narugati kad sve ovo prođe. Bilo je, vjerojatno, i četvrtih, i petih, šestih i sedmih. A možda su se u većini nas miješali različiti motivi, koji bi nas bacali iz skupine u skupinu, te nam i na taj način predodređivali sudbinu.