Ashova studija “Domovine: Osobna povijest Europe” rezultat je autorovih polustoljetnih istraživanja iz prve ruke, tijekom kojih je bio neposredni svjedok dramatičnih zbivanja koja su mijenjala lice Europe, zbog čega je za moto knjige uzeo i misao Lava Tolstoja: “Onaj tko želi napisati stvarnu povijest današnje Europe tome cilju mora potpuno posvetiti svoj život.” U uvodnom dijelu Ash piše o svojoj atipičnoj, donekle odmaknutoj poziciji jednog britanskog Europljanina, što ga u velikoj mjeri čini objektivnim promatračem. Na samom početku opisuje svoj boravak u Francuskoj u vrijeme američke misije na Mjesec: “U maloj dnevnoj sobi kojom se šire teški mirisi cigareta Gauloise i jake crne kave sjedim sa svojim domaćinima, francuskom obitelji, ispred malog crno-bijelog televizora. Četrnaest mi je godina, u Francuskoj sam zbog učeničke razmjene i pomažem u prevođenju. ‘Armstrong il dit: Un petit pas pour moi, un grand pas pour l’humanite!’ (‘Armstrong je rekao: Ovo je mali korak za jednog čovjeka, ali velik korak za čovječanstvo!’) (...) Teško je danas zamisliti kako se engleski školarac 1969. osjećao otuđenim od kontinentalne Europe. Ne želim reći da je Francuska bila udaljena koliko i Mjesec, ali predstavljala je sve što su Englezi tradicionalno sažimali u riječ ‘strano’. (...) Do dolaska u La Rochelle, grad na atlantskoj obali, valjalo je preživjeti beskonačno putovanje autobusom, podzemnom željeznicom, vlakom, trajektom (uz silovit napadaj morske bolesti) pa ponovno vlakom i autobusom.” Prilikom jednog boravka u Budimpešti Asha je jedan mađarski prijatelj upitao zbog čega ga, kao Engleza, zanima srednja Europa. Prijatelj ga je upitao je li to zbog toga što je potomak Sholema Asha, srednjovjekovnog pisca na jidišu. Ash mu je odgovorio da to nije razlog, da nema nikakve veze između njega i Sholema Asha, te spomene Kafku koji je u jednom od pisama svojoj zaručnici napisao: “Ja sam zapravo Kinez.” Koristeći sličnu logiku, Ash piše: “Naši su identiteti zadani, ali i stečeni. Ne možemo odabrati roditelje, ali možemo odabrati tko ćemo biti. (...) Kada kažem da sam ‘zapravo iz srednje Europe’, to ne znači da tvrdim da sam potomak Asha, srednjoeuropskog pisca na jidišu, već da sam pripadnost srednjoj Europi odabrao na temelju svojih stečenih sklonosti.” Još jedan vrlo važan faktor Ashova europskog identiteta bilo je sudjelovanje njegova oca u Drugom svjetskom ratu, koji je kao pripadnik britanskih oružanih snaga sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji. U uvodnom dijelu, također, pojašnjava podnaslov knjige: “Ova knjiga osobna je povijest Europe. Ona nije autobiografija. Bolje rečeno, ona je povijest ilustrirana sjećanjima. Oslanjam se na svoje dnevnike, zabilješke, fotografije, uspomene, čitanja, promatranja i slušanja u posljednjih pola stoljeća, ali i na zapažanja drugih ljudi. (...) Citiram i razgovore s europskim političarima kada to zahtijeva kazivanje, ali i mnoge razgovore s takozvanim običnim ljudima, ličnostima često značajnijim od njihovih vođa.” Ash je svjestan da su u iskazima običnih ljudi prisutne i određene predrasude. Na jednome mjestu opisuje etničku Njemicu Helgu Allerheiligen, izbjeglicu iz Šleske, koja se nakon Drugog svjetskog rata nastanila u Zapadnoj Njemačkoj, u selo Hulsen, gdje se nalazio logor u kojem su u vrijeme rata bili smješteni zatočeni poljski radnici: “Trebali ste vidjeti nered koji su Poljaci tamo ostavili za sobom, povjerila mi se kasnije, dajući naslutiti sklonost starim predrasudama.” Ash zbog toga citira Herodota: “Moj je posao bilježiti što ljudi govore, ali im uopće nisam dužan vjerovati.” Zbog toga je svaku informaciju provjeravao: “Moram reći da nisam bio objektivan. Promatrao sam nezadovoljstvo i tragao za otporom, ali bih na koncu opisivao, pošteno i točno koliko sam mogao, stvarnost kojoj sam svjedočio.”
Ash u svojoj knjizi govori o povijesti Europe od Drugog svjetskog rata pa do današnjih dana. “Ljudska bića nikada nisu uspjela stvoriti raj na zemlji”, piše on, “a kada su to pokušavala, bila su posebno neuspješna. Zato su učestalo stvarala pakao na zemlji. U prvoj polovini dvadesetog stoljeća upravo su Europljani u pakao pretvorili vlastiti kontinent, a to su u prethodnim stoljećima činili ljudima drugih kontinenata. Nitko drugi nije nam to učinio. Bilo je to europsko barbarstvo, zlo koje je Europljanin činio Europljaninu, vrlo često u ime Europe. Nemoguće je poimati napore Europe nakon 1945. bez spoznaje toga pakla.” Spirala kontinentalnog nasilja počela je Prvim svjetskim ratom. To vrijeme Ash opisuje koristeći ulomke iz knjige “Jučerašnji svijet: Memoari jednog Europljanina” Stefana Zweiga. Svoj lament nad Europom, koju Zweig vidi zauvijek izgubljenom, završava citatom iz Shakespeareova “Julija Cezara”: “Sunce Rima je na zalasku. Naši su dani iza nas.” Razdoblje od desetak godina uoči Prvog svjetskog rata Zweig naziva zlatnim dobom Europe: “Nikada nisam ‘više’ volio našu staru zemlju nego u tih deset posljednjih godina prije prvog svjetskog rata, nikada nisam ‘više’ polagao nade u ujedinjenje Europe, nikada do tada ‘više’ vjerovao u njezinu budućnost nego u to doba, kada smo bili uvjereni da ćemo ugledati novi osvit. Ali bio je to zapravo odbljesak velikog svjetskog požara koji se približavao.” Tu spiralu, koja je prividno zaustavljena porazom nacističke Njemačke, Ash opisuje stihovima američko-britanskog pjesnika Wystana Hugha Audena (1907. – 1973.):
Svi znamo, i javnost i ja
I djeca to uče u školi,
Oni kojima je naneseno zlo
Uzvraćaju zlom.
Ash na jednome mjestu daje sliku “pakla”, kojom počinje svoju povijest: “U toj panorami užasa i patnji što nalikuju prikazima pakla Hieronymusa Boscha, najveću tugu izazivaju djeca: lišena roditelja, napuštena, zlostavljana, traumatizirana. U okolici Westena novorođenčad prisilnih radnica za vrijeme rata je otimana od majki i smještana u improvizirana sirotišta, nekadašnje svinjce i staje. Mnoga su djeca umrla. Ona koja su preživjela ostala su doživotno psihički oštećena. Neposredno nakon rata engleske bolničarke bile su zapanjene ponašanjem židovske djece koja su preživjela koncentracijske logore. Kada se neko dijete više ne bi pojavilo u skupini, drugi bi ravnodušno i usput rekli: ‘Ah, da, umro je.’ Njima je to bilo potpuno normalno.” Nemoguće je shvatiti patnje Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, piše Ash, “bez spoznaje o tome što su Nijemci činili drugim Nijemcima nakon 1933., potom i drugim Europljanima, počevši s Anschlussom Austrije i aneksijom dijelova Čehoslovačke 1938. Narodi Sovjetskog Saveza trpjeli su brutalnosti već od 1917., od samog početka sovjetskog režima. Najmanje osam milijuna ljudi umrlo je u Ruskom građanskom ratu, koji je potrajao do ranih dvadesetih godina, a gotovo četiri milijuna Ukrajinaca umrla su od gladi početkom tridesetih godina.” Kraj Drugog svjetskog rata Ash naziva “Nultom godinom svih Europljana”. Razgovarajući s nekim Nijemcima nakon rušenja Berlinskog zida, shvatio je koliko je taj pojam relativan: “Susreo sam čovjeka koji je euforično izgovorio “Dvadeset osam godina i devedeset jedan dan’, koliko je njegova obitelj bila zatočena iza Zida. Rekao mi je da je vidio rukom izrađeni plakat na kojem stoji: ‘Tek je danas rat doista završio.’ Društva Istočnog bloka svoju su drugu Nultu godinu doživjela 1989.” Slično je i sa stanovništvom bivše Jugoslavije: “Tek smo bili rekli ‘zbogom svemu tome’ kad se zlo okomilo na bivšu Jugoslaviju. Rat. Etničko čišćenje. Silovanje kao oružje. Koncentracijski logori. Teror i laži. Neću zaboraviti razgovor s novinskim urednikom u Sarajevu 1995. koji je govorio o vremenu ‘poslije rata’ dok je ložio primitivnu peć komadima starog namještaja. Na trenutak sam pomislio da govori o razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, ali sam ubrzo shvatio da misli na razdoblje poslije 1995. Dok ovo pišem, veliki kopneni rat vodi se u Ukrajini. (...) Kada Ukrajinci i Rusi jednom budu izgovorili frazu ‘poslije rata’, mislit će na godinu 2024. ili onu u kojoj će taj rat biti okončan. Za njih će to biti još jedna Nulta godina. U Europi je Nulta ona godina koja se vraća.”
Europski kontinent je, tvrdi Ash, opterećen jezičnim nacionalizmom: “Već je 1682. njemački filozof Gottfried Wilhelm Leibniz tvrdio da je duboko u njemačkom jeziku utjelovljen ‘naš način života, govora, pisanja, pa i razmišljanja’.” Ta su razmišljanja preuzeli slavenski jezikoslovci, koji su kristalizirali različite jezike iz mnoštva slavenskih dijalekata i potom ih kodificirali kroz književnost i prve rječnike: “Poslije su, također pod utjecajem njemačkih filozofa, jezični nacionalisti počeli zahtijevati samoupravu, a na koncu i vlastite suverene države.” Proces političkog i teritorijalnog razdvajanja započet u 19. stoljeću, tvrdi Ash, još nije okončan. Kao primjer novih teritorijalnih preustroja, u kojima jezik igra značajnu ulogu, uzeo je bivšu Jugoslaviju: “U opsjednutom Sarajevu 1995. upoznao sam pisca Aliju Isakovića, koji je deset godina radio na ‘Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku’. Prvi put objavljen je 1992., kada se Jugoslavija već raspala. ‘Naš je jezik naš moral i nije potreban preveliki napor da bi se objasnio koncept bosanskog jezika’, stoji u predgovoru. Suglasan je s hrvatskim jezikoslovcem koji kaže da je ‘davanje jeziku imena naroda koji ga govori iskaz nečeg samo po sebi jednostavnog i očitog: postoji narod i taj narod ima svoj jezik’. Slijedi rječnik koji za oko sedam tisuća riječi daje tumačenja iz bosanske književnosti. Neke su izvorno jedinstvene, neke su osmanlijskog porijekla, a neke su tek varijante notornih pojmova (Europa/Evropa). U raspravi s onima koji su tvrdili da je bosanski tek dijalekt srpskohrvatskoga Isaković je ustrajao u stavu da je to zaseban jezik.” Ash piše, pomalo simplificirano i bez dubljih uvida, i o povijesti jezika na ovim prostorima, koristeći uvriježene kolonijalne stereotipe: “Poslije raspada Jugoslavije, početkom dvadeset prvog stoljeća, ishodišna logika jezičnog nacionalizma okrenuta je naglavce. Dvjesto godina ranije govorilo se: ‘Mi govorimo zasebnim jezikom, dakle potrebna nam je zasebna država.’ Kada je Crna Gora 2006. proglasila neovisnost, geslo je izmijenjeno: ‘Imamo zasebnu državu, dakle potreban nam je zaseban jezik.’ Iz jezika koji je u dvadesetom stoljeću bio poznat kao srpskohrvatski nastala su četiri navodno različita nacionalna jezika: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. (U skladu s takvom logikom trebali bi nastati kanadski i novozelandski jezik.) Iako se srpski i crnogorski uz latinicu služe i ćirilicom, sva četiri jezika samo su varijante jednog južnoslavenskog jezika. Moj hrvatski prijatelj našalio se: ‘Nisam znao da govorim četiri jezika.’ Službeni prevoditelj srpskog na crnogorski bio bi lik iz teatra apsurda. Ljudi iz ta četiri dijela bivše Jugoslavije danas se susreću i savršeno razumiju jedan drugoga dok govore jezik koji većina naziva jednostavno ‘naški’.”
Povijest jezika na ovim prostorima, što je jedini dio ove knjige koji mi je sporan, mnogo je kompleksnija od jeftinih Ashovih logičkih vratolomija. Najspornija je usporedba s engleskim jezikom. U vrijeme kolonizacije Kanade i Novog Zelanda, da uzmem samo primjere koje Ash navodi, engleski jezik bio je u velikoj mjeri standardiziran i unificiran, za razliku od ovdašnjih jezika, čija je standardizacija nastala poprilično kasno. Da bi apsurd bio veći, mogao bih kontrirati Ashu argumentom kako Hrvati koji žive izvan Hrvatske, bez obzira na to je li riječ o Srbiji, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini, što je usporedivo s ekspanzijom engleskog jezika, svoj jezik nazivaju hrvatskim bez obzira na određene razlike koje postoje (bosanski franjevac fra Stjepan Margitić, koji je djelovao na prijelazu 17. u 18. stoljeće, jezik kojim su govorili Hrvati u Bosni i Hercegovini naziva “iliričkim bošnjačkim jezikom”). Naziv srpskohrvatski, koji Ash favorizira, zapravo je uvjetno rečeno kolonijalno nasljeđe, po kojem se pokušavao uvesti jedan natkrovljujući naziv za jezik. Postojala su dva slična pokušaja, prvi je spomenuti srpskohrvatski jezik, koji je kao krovni prikriveno favorizirao srpski jezik, te drugi, koji je karakterističan za Bosnu i Hercegovinu, kad je kolonijalni upravitelj Bosne i Hercegovine Benjamin Kallay pokušavao stvoriti jedinstvenu bosansku naciju i jezik. U oba slučaja kao natkrovljujući uzet je jezik većinske zajednice, što je kod manjinskih skupina izazivalo otpor. Recidivi te politike prisutni su i danas u narativu bošnjačkog “građanskog” nacionalizma, pa i u praksi visokih predstavnika, današnjih kolonijalnih upravitelja Bosne i Hercegovine. Jednostavnom logikom možemo ustvrditi kako Ash na primjeru bivše Jugoslavije zastupa zapravo Leibnizovu “nacionalističku” tezu o jeziku.
Ash Hrvatsku spominje na par mjesta: “U listopadu 1995. vozio sam se kroz ‘etnički očišćenu’ pustoš Krajine u Hrvatskoj. Zapisao sam da je ‘teško opisati ukupni dojam koji bude uništene, spaljene i opljačkane kuće, a nižu se kilometrima, iz sata u sat’.” Rat u Hrvatskoj opisuje gotovo telegrafski: “Srbi su 1991. započeli rat tijekom prvih mjeseci krvavog raspada Jugoslavije i preobrazili ovo lijepo planinsko pogranično područje (...) u brutalnu, gangstersku paradržavu nazvanu Republika Srpska Krajina. Protjerali su svoje hrvatske susjede, neke su ubili, opljačkali njihove kuće i spalili katoličke crkve. Četiri godine kasnije, u kolovozu 1995., Hrvati su uzvratili. Blizu 200.000 Srba pobjeglo je pred operacijom Oluja kojom je Hrvatska vojska oslobodila Krajinu.” Piše i o povijesnom nasljeđu koje je, po njemu, jedan od razloga ratova iz devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije: “Krajina je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila poprište žestokih sukoba ustaša, hrvatskih fašista, i četnika, srpskih rojalista i nacionalista. Kada mi je početkom devedesetih godina stari hrvatski seljak pričao kako je spašavajući život pobjegao iz Republike Srpske Krajine, bez oklijevanja je upotrijebio riječ ‘četnici’ za srpske nacionaliste. Snage bosanskih Srba Bošnjake su nazivali ‘Turci’.”
Nešto više prostora Ash posvećuje Kosovu. “Milošević ne može pokušati etnički očistiti 1,8 milijuna Albanaca”, rekao je Ash slovenskom predsjedniku Milanu Kučanu u jesen 1998. u Ljubljani. “Ne znate vi Miloševića”, odgovorio mu je Kučan. Ash, također, opisuje svoj susret sa zapovjednikom UCK-a Ramushom Haradinajem: “Porijeklom je iz tvrdokorne kosovske regije Drenica. Srpske snage ubile su dvojicu njegove braće, a on je godinu prije ranjen u oružanom okršaju. Njegova Oslobodilačka vojska Kosova također je posezala za ratnim zločinima. Njezini pripadnici ubili su ona dva srpska policajca koja su prošle zime iskrvarila na snijegu. Postavio sam mu pitanje o tom zločinu. ‘Nadam se da ih je bilo više od dvojice’, odgovorio je Hardinaj. “Sretan sam kada ugledam mrtvog vojnog policajca. Narod će poštovati njegov borbeni učinak. Ja nisam Majka Tereza. Ja sam UCK.” Ash je o situaciji na Kosovu razgovarao i s monahom Savom iz manastira Dečani, koji je za sukob podjednako optuživao i Haradinaja i Miloševića. Za Miloševića je rekao da je izgubio Kosovo, čime je “potpuno fizički i duhovno uništio vlastiti narod”.
Iako na nekim mjestima, kad govori o situaciji u bivšoj Jugoslaviji, nesvjesno progovara iz kolonijalne perspektive, mora se priznati da Ash, za razliku od drugih stranih povjesničara, uključujući i Tonyja Judta, ne promatra Balkan kao neko mitsko bure baruta u kojemu se ratovi i pokolji ciklički ponavljaju, gotovo kao neka vrsta prirodne nepogode: “U svakom je kutku bivše Jugoslavije bilo potrebno obilje zloćudne politike, propagande, bezakonja i laži da bi ljudi krenuli putem nasilja. (...) Zapadni Europljani i Amerikanci često kažu: ‘To se ovdje ne može dogoditi.’ No nakon što su Amerikanci, uvjereni da je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima, 6. siječnja 2021. provalili u washingtonski Capitol, tko u to može biti siguran? Na kraju svoje ‘Povijesti Bosne’ Noel Malcolm citira srpskog novinara Miloša Vasića, koji je američkoj javnosti rekao ‘i vi biste u roku pet godina imali rat’ kada bi sve američke televizijske postaje preuzeo Ku Klux Klan.”
Za kraj, ilustrirat ću jednim primjerom kako Ash od malih, naizgled nevažnih, detalja gradi svoju fascinantnu osobnu povijest Europe, vinjetama koje neodoljivo podsjećaju na jedan književni postupak karakterističan za Danila Kiša: “U jednoj ladici držim zbirku otrcanih omotnica sa starim novčanicama i kovanicama stranih valuta. (...) Tu su istočnonjemačke marke tiskane na tankom papiru sa žeteocem na kombajnu i mladom ženom pored kontrolne ploče iz sedamdesetih godina, s obiljem poluga i prekidača. (...) Pored rubalja Ruske Federacije držim druge postsovjetske valute, primjerice bjeloruske rublje s grandioznim arhitektonskim motivima i ukrajinske grivnje s brkatim i bradatim nacionalnim junacima. Zbirka dinara raznolika je: dinari socijalističke Jugoslavije s nasmijanim radnicima i veselim seoskim djevojkama; Miloševićevi dinari s pravoslavnim manastirima, još uvijek s oznakom Narodne banke Jugoslavije; nešto žalosniji i ozbiljniji srpski dinari. U jugoslavenskom odjelu moga muzeja nalaze se hrvatska kuna, ekscentrično dizajnirani makedonski denari...”
* Domovine: Povijest Europe, Timothy Garton Ash, Fraktura. Prijevod: Vuk Perišić
