'Milošević ne može etnički čistiti 1,8 milijuna Albanaca? Ne znate vi Miloševića...'

Ashova studija “Domovine: Osobna povijest Europe” rezultat je autorovih polustoljetnih istraživanja iz prve ruke, tijekom kojih je bio neposredni svjedok dramatičnih zbivanja koja su mijenjala lice Europe, zbog čega je za moto knjige uzeo i misao Lava Tolstoja: “Onaj tko želi napisati stvarnu povijest današnje Europe tome cilju mora potpuno posvetiti svoj život.” U uvodnom dijelu Ash piše o svojoj atipičnoj, donekle odmaknutoj poziciji jednog britanskog Europljanina, što ga u velikoj mjeri čini objektivnim promatračem. Na samom početku opisuje svoj boravak u Francuskoj u vrijeme američke misije na Mjesec: “U maloj dnevnoj sobi kojom se šire teški mirisi cigareta Gauloise i jake crne kave sjedim sa svojim domaćinima, francuskom obitelji, ispred malog crno-bijelog televizora. Četrnaest mi je godina, u Francuskoj sam zbog učeničke razmjene i pomažem u prevođenju. ‘Armstrong il dit: Un petit pas pour moi, un grand pas pour l’humanite!’ (‘Armstrong je rekao: Ovo je mali korak za jednog čovjeka, ali velik korak za čovječanstvo!’) (...) Teško je danas zamisliti kako se engleski školarac 1969. osjećao otuđenim od kontinentalne Europe. Ne želim reći da je Francuska bila udaljena koliko i Mjesec, ali predstavljala je sve što su Englezi tradicionalno sažimali u riječ ‘strano’. (...) Do dolaska u La Rochelle, grad na atlantskoj obali, valjalo je preživjeti beskonačno putovanje autobusom, podzemnom željeznicom, vlakom, trajektom (uz silovit napadaj morske bolesti) pa ponovno vlakom i autobusom.” Prilikom jednog boravka u Budimpešti Asha je jedan mađarski prijatelj upitao zbog čega ga, kao Engleza, zanima srednja Europa. Prijatelj ga je upitao je li to zbog toga što je potomak Sholema Asha, srednjovjekovnog pisca na jidišu. Ash mu je odgovorio da to nije razlog, da nema nikakve veze između njega i Sholema Asha, te spomene Kafku koji je u jednom od pisama svojoj zaručnici napisao: “Ja sam zapravo Kinez.” Koristeći sličnu logiku, Ash piše: “Naši su identiteti zadani, ali i stečeni. Ne možemo odabrati roditelje, ali možemo odabrati tko ćemo biti. (...) Kada kažem da sam ‘zapravo iz srednje Europe’, to ne znači da tvrdim da sam potomak Asha, srednjoeuropskog pisca na jidišu, već da sam pripadnost srednjoj Europi odabrao na temelju svojih stečenih sklonosti.” Još jedan vrlo važan faktor Ashova europskog identiteta bilo je sudjelovanje njegova oca u Drugom svjetskom ratu, koji je kao pripadnik britanskih oružanih snaga sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji. U uvodnom dijelu, također, pojašnjava podnaslov knjige: “Ova knjiga osobna je povijest Europe. Ona nije autobiografija. Bolje rečeno, ona je povijest ilustrirana sjećanjima. Oslanjam se na svoje dnevnike, zabilješke, fotografije, uspomene, čitanja, promatranja i slušanja u posljednjih pola stoljeća, ali i na zapažanja drugih ljudi. (...) Citiram i razgovore s europskim političarima kada to zahtijeva kazivanje, ali i mnoge razgovore s takozvanim običnim ljudima, ličnostima često značajnijim od njihovih vođa.” Ash je svjestan da su u iskazima običnih ljudi prisutne i određene predrasude. Na jednome mjestu opisuje etničku Njemicu Helgu Allerheiligen, izbjeglicu iz Šleske, koja se nakon Drugog svjetskog rata nastanila u Zapadnoj Njemačkoj, u selo Hulsen, gdje se nalazio logor u kojem su u vrijeme rata bili smješteni zatočeni poljski radnici: “Trebali ste vidjeti nered koji su Poljaci tamo ostavili za sobom, povjerila mi se kasnije, dajući naslutiti sklonost starim predrasudama.” Ash zbog toga citira Herodota: “Moj je posao bilježiti što ljudi govore, ali im uopće nisam dužan vjerovati.” Zbog toga je svaku informaciju provjeravao: “Moram reći da nisam bio objektivan. Promatrao sam nezadovoljstvo i tragao za otporom, ali bih na koncu opisivao, pošteno i točno koliko sam mogao, stvarnost kojoj sam svjedočio.”