Vaše pitanje zadire upravo u središte polemika o Krležinoj književnoj ostavštini. Jer Krleža za hrvatsku kulturu nikada nije bio 'samo' pisac sa svojim vrlinama i manama: on je ispunjavao i golem izvanliterarni prostor. Bio je strastveni homo politicus i politika je važna, vitalna komponenta njegova književnog pisma. Po tome je, u europskim razmjerima, usporediv, recimo, s Bertoltom Brechtom. 'Banket u Blitvi' ili 'Zastave' politički su romani.
No osnovno je pitanje, koje treba pokretati svaku suvremenu raspravu o Krleži, sljedeće: jesu li to dobri romani? Tu su zatim brojne činjenice iz piščeva života koje još opterećuju recepciju. Dakako, s vremenom će pritisak izvanliteranih i biografskih čimbenika slabiti. Za sto godina, ako se još tko bude uopće bavio znanošću o književnosti, sukob na ljevici ili Krležino prisno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom bit će posve nevažne činjenice. Ono što mi danas možemo napraviti jest vratiti se tekstu, čitati i tumačiti Krležu sa što manje ideološkog balasta.
"Pisac je" pišete, "tri puta ostavio Generalnog sekretara da ga, uzalud, čeka na cesti... " ("U proljeće 1938. Tito i Krleža razgovarali su o stanju u književnosti, a potkraj lipnja 1939. o moskovskim montiranim sudskim procesima. U svojim memoarima Vladimir Velebit spominje da mu se Tito jednom prilikom požalio da Krleža u dva ili tri navrata nije došao na dogovorene sastanke ostavivši generalnog sekretara Partije da čeka na ulici...") Meni se sve više čini da on u partizane nije išao zbog jednog jedinog razloga: on u pobjedu te revolucije više nije imao nimalo vjere?
Teško je na to pitanje odgovoriti. Sam je Krleža u više navrata izgovorio onu poznatu rečenicu: 'Bilo mi je tad svejedno tko će me ubiti: Đido ili Dido'. Zaista se 1941. našao između čekića (Đilasa Đide) i nakovnja (Kvaternika Dide). Za Partiju je bio notorni revizionist i trockist, za ustaše boljševik i sumnjiv Hrvat (s dugom fazom oduševljenja jugoslavenstvom). Sigurno su na njegovu konačnu odluku da ne ode u partizane utjecali i drugi faktori: strah, neizvjesnost, konformizam. Bio je i boležljiv; rizično potucanje 'po šumama i gorama' sigurno mu je bilo odbojno. No možda su na njegovu odluku da ostane u vrijeme NDH u Zagrebu utjecale i neke nama nepoznate okolnosti.
SMS generacija - pišete - zacijelo ne doživljava njegov tekst kao svoj, njegovo vrijeme kao usporedivo, niti su njegove dvojbe mladima shvatljive kao dileme našeg vremena. Istodobno, dr. Sanja Nikčević pokazala je kako je Krleža pisac strahovite živosti /u najgore doba, od 1991. do 2000. postavljene su 22 premijere njegovih djela, a od 2001. do 2015. postavljeno je 28 premijernih naslova/ a on i danas djeluje kao hrast ispod čije sjene ne može iskočiti ništa zapaženo, bez obzira na kvalitetu, jer se sve i nehotično uspoređuje s njegovom gorostasnom veličinom, koja bi slična bila čak i bez podrške politike... Koliko je on danas relevantan, a koliko razumljiv mladeži?
Današnjoj mladeži Krleža sigurno nije ni razumljiv ni zanimljiv. Živimo u razdoblju estetike lakih rješenja. Kad bismo eliminirali društveno kontrolirani mehanizam koji još omogućuje prisilu/nametanje čitanja kanonskog pisca kroz djelovanje školskog sustava ili akademske zajednice, mogle bi se ostvariti zloguke prognoze samoga Krleže: njegova se djela neće čitati ili će ih čitati samo vrlo uski krug ljudi. To će biti oni koji će se željeti izdvojiti od popularnog ukusa i koji će nastaviti njegovati ono što Bourdieu naziva kulturnim kapitalom. Bit će to mali rezervati, otočići visoke kulture i odnjegovana ukusa u moru radikalnog egalitarizma i umjetnosti 'jednoga kroja', kojom će dominirati spektakl, kič, estrada i estetika efekta.
Dogodilo se - kažete - upravo ono o čemu je pisao Bruno Schulz u 'Traktatu o manekenima': 'Otvoreno priznajemo: nećemo nastojati na trajnosti, niti na solidnosti izvedbe, naše će tvorbe biti odnekud provizorne, izrađene u jedan mah...Takav je naš ukus, bit će to svijet prema našoj volji. Demijurg je uživao u profinjenim, savršenim, složenim materijalima – mi dajemo prvenstvo boflu. Naprosto nas nosi, oduševljava jeftinoća, tričavost, bezvrijednost materijala'. Ako su 'Glembajevi' kao 'Dinastija', a 'Leda' kao 'Dallas', ne bismo li onda doista mogli napraviti i iskorak prema soap-Krleži?
Da, to je sasvim realno. Krležin glembajevski dramski ciklus ima 'potencijale' i za takva rješenja. Da je Krleža američki pisac, to bi sigurno već netko iskoristio za snimanje sapunice. No bilo je i kod nas pokušaja čitanja Glembajevih u sniženom, popularnome modusu: sjetimo se riječke predstave 'Gospode Glembajevih' sa Severinom Vučković (kao barunicom Castelli) 2007. godine. Krleža je u 'Ledi' profetski prognozirao što nas čeka: duhovna stagnacija, posustajanje i trivijalizacija umjetnosti, kičifikacija svih oblika duhovnog života, estetika banalnosti.
Mi kapitalističko-bankarske dinastije poput Glembajevih nismo imali. Krleža je u više navrata naglašavao kako ih je on izmislio, čak je i žalio što nismo imali takav građanski sloj. A onda nam se dogodio slučaj Agrokor, pad dinastije Todorić, i sve se začudno poklopilo, samo devedeset godina kasnije! Zadnji prizori u drami 'Gospoda Glembajevi' anticipiraju današnju sapunicu oko Agrokora: pad cijene dionica, potraživanja vjerovnika sa svih strana, bankrot, opća pomutnja, telefoni, panika. Samo nema Ante Ramljaka…
'Provesti čitav svoj duhovni i intelektualni život pod pritiskom jedne ličnosti i njena opusa, to se napokon pokazalo kao mora. Sličnoga primjera nema nigdje u kulturnome svijetu, a nama se tek danas otvaraju oči, tek sada odbacujemo pelene koje su nam nasilno navla čili, držeći nas u duhovnome ropstvu', konstatirao je, ivšićevski, Igor Mandić 1988., da bi potom reterirao i vratio se Krleži. Nije li u samoj potrebi za Bardom - koja je očita u cijelom našem narodnom životu, od književnosti do politike - sakrivena klica naše tragedije, koja voli ikone umjesto da voli institucije...
Mi stvaramo veličine kako bismo ih potom unizili. Hrvatska kultura teško se nosi s velikanima. Krleža daleko nadmašuje naše okvire. Naša je mjera osrednjost i svakoga tko strši treba svesti na 'pravu mjeru'. Nama odgovara, kako bi rekao Nietzsche, 'ljudsko, suviše ljudsko'.
Možete li zamisliti da za 20 godina imamo i 10 posto teorijskih rasprava o nekom današnjem piscu kao što sad imamo o Krleži? Miljenko Jergović je, prema kombinaciji poetskog i političkog angažmana, najbliži tome da bude pandan, on ima možda i ozbiljniju međunarodnu recepciju, ali takva slika nije realna?
Nastavak na sljedećoj stranici...
