Danas je to nezamislivo. Doduše, svako Jergovićevo djelo imalo je recepcijski odjek, ponekad je bilo popraćeno i žustrim polemikama, no ozbiljnih analitičkih studija o njemu nema. To je rezultat opće društvene i kulturne klime. Književna kritika je, nažalost, prognana iz dnevnih listova; ono što je preostalo tavori na portalima i blogovima. Bolonjski proces na sveučilištima potpuno je promijenio rad interpretativnih zajednica.
Studij književnosti je razmrvljen (svi su kolegiji jednosemestralni), teži se mikrospecijalizaciji, a sve je primjetnija i pomodna tendencija (uvezena s anglo-američkih 'kulturalnih studija') da se u proučavanju književnosti sve više daje prednost djelima popularne kulture. Dakako, nauštrb kanona.
Danas živimo u ambijentu 'Zastava' - Mađari nam drže Inu i dio banaka, Austrijanci velike komade nacionalnoga kapitala kojim nismo znali pametno upravljati... Može li krležijanski tip razmišljanja - koji je, premda starčevićanski, bio orijentiran lenjinistički i jugoslavenski, a to je danas mrtvo - dati ikakve formule otpora tom samoporažavanju?
Nema 'formula' za izlaz iz stanja potpune kolektivne apatije i svojevrsnog nacionalnog mazohizma. Ako nas je ičemu učio (ali očito ne i naučio) Krleža, onda je to činjenica da se moramo osloniti na vlastitu pamet i da je znanje jedino oružje za opstanak maloga naroda. No u Hrvatskoj (tobože 'zemlji znanja') znanje nikad nije bilo na visokoj cijeni. Sjetimo se one Milasove dosjetke: 'Kila mozga – dvije marke!'. Ta cijena ostala je i danas. Dobro, možda dva eura.
Njegove antimeštrovićevske i antividovdanske riječi danas zvuče kao da su pisane za Hrvatsku: Propoveda se nova borbena etika, uštrcavaju se herojski serumi, zvekeće se mačem i mamuzama, a zaboravlja se, da je sve to galama vašarska i da je taj nacionalizam laž i fraza, kao što je laž i fraza naš dekadentski l'art pour l'artizam i kao što su laž i fraza svi oni nizovi sarkofaga, pokojnih heroja i akademika u grobnici. Sve je laž i sve je fraza! (Krleža, 1919: 36–37). Kao da je jučer napisano?
Kao što je poznato, i Krleža je imao svoju jugoslavensku fazu. Uostalom, i 'Hrvatska književna laž', iz koje ste preuzeli antividovdanski citat, pisana je ekavicom. Dobar dio Krležina opusa do 1928. godine (do atentata na Radića u beogradskoj skupštini) pisan je ekavicom. Neki njegovi tekstovi nisu nikad ijekavizirani. No Krleža se, nakon bolnog otrežnjenja, brzo priklonio Supilovoj ideji jugoslavenskoga federalizma. I kasnije je, baveći se ustrajno hrvatskim pitanjem s marksističkih pozicija, dosljedno kritizirao jugounitarističku koncepciju 'narodnoga jedinstva', vidovdansku mitologiju i velikosrpsku politiku Pašića i Karađorđevića. Čini se da je tek u Titovoj koncepciji 'bratstva i jedinstva' vidio mogućnost kompromisne sinteze hrvatstva i jugoslavenstva.
U vašoj je knjizi i zanimljivi 'paralelni slalom' Krleže i Andrića...
Oduvijek me zanimao odnos između dvojice naših velikana. On je bio kompliciran, delikatan, pun napetosti, nabijen emocijama različita predznaka, kontaminiran brojnim nesporazumima, nesuglasicama, pa i tračevima i medijskim manipulacijama. Složenost njihova odnosa pokušao sam u knjizi rasvijetliti analizom osobnih relacija, karakternih crta, ideoloških i političkih pozicija, identitetskih posebnosti, društvenih pozicija te stvaralačkih modusa. Analiza je uglavnom ukazivala na divergencije, vidljive i skrivene točke neslaganja.
Krleža je taj odnos u razgovorima s Čengićem vrlo precizno artikulirao: 'Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta'. Mada su u mladosti neko vrijeme prijateljevali, obojica su od početka bili svjesni da su u svemu potpuno oprečni. Jedina dodirna točka između Krleže i Andrića jest fanatična posvećenost književnosti i određeni narcizam u poimanju svoje umjetničke 'misije'.
Krleža je bio mezimac jednog režima a Andrić svih, čak ga je i Pavelić - prije 'Na Drini ćuprije', Nobela, 'Travničke hronike' itd., htio dovesti u NDH, što je i priznao Krleži na onim famoznim razgovorima u Banskim dvorima...
Teze o tome da se Andrić 'nudio' endehaškoj vlasti plasirane su prvo u emigrantskom tisku. O tome je kasnije pisao i Branimir Donat. Budući da o tome događaju piše više izvora, vjerojatno su točne. Navodno je posrednik u tim pregovorima bio Andrićev kum Gustav Krklec. No Andrić se nakon poražavajućih vijesti iz Hrvatske brzo ohladio. Nakon bitke kod Staljingrada bio je siguran da će sile Osovine izgubiti rat pa se pripremao za novi scenarij.
Nije potpisao antikomunistički manifest i distancirao se od kolaboracionističke vlasti u Srbiji. U vrijeme trajanja rata nije, baš kao ni Krleža, objavio ni retka. Andrić, za razliku od Krleže, nije bio politički čovjek. Andriću nije trebala politika; politika je trebala Andrića.
Krleža nije organski trpio Andrića i ogovarao ga je, dok je fra Ivo bio skrupulozan i nije nikad ništa ružno rekao o Krleži.
Da, to je točno. Andrić je, prema osobnim izjavama i svjedočenjima, iznimno respektirao Krležu i uvijek ga je u javnosti spominjao u izrazito afirmativnom kontekstu. Nema ni traga zlobi ili ljubomori. Štoviše, ostaju brojne izjave o Krležinoj spisateljskoj snazi i umijeću pisane ili izgovorene s puno takta. S druge strane, Krleža sigurno nije bio posve imun od zavisti kad je Andrić 1961. primio Nobelovu nagradu za književnost. Slikar Josip Vaništa u svojoj knjizi 'Skizzenbuch' citira riječi koje mu je u razgovoru rekao Krleža: 'Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac'.
Ali i prije Nobela Krleža je Andriću predbacivao političku prevrtljivost, oportunističko prilagođavanje političkim okolnostima, monarhizam, konvertitstvo. U spomenutoj Vaništinoj knjizi prepričan je, međutim, i jedan zanimljiv san Miroslava Krleže, koji bi se – s obzirom na njegovu povremenu malicioznost prema Andriću – lako mogao iščitati u psihoanalitičkom ključu: 'Sanjao sam Ivu Andrića. Govorio je kako moji postupci nikada nisu bili korektni, da sam se nepristojno ponašao cijelog života. Govorio je tonom učitelja koji se obraća lošem đaku. Šutio sam, nisam odgovarao, nisam se ponio kako sam morao. Ponio sam se mizerno.'
Đilas ima zanimljivih procjena obojice...
Milovan Đilas (Đido) dobro je poznavao obojicu i u svojim je memoarskim zapisima 'Vlast i pobuna' ostavio zanimljive komentare o dojmovima koje je stekao u susretima s njima. Krleža je, nema sumnje, na Đilasa ostavio daleko dublji dojam. Za Krležu kaže da je najuljudniji, najumniji i najduhovniji čovjek kojeg je u životu sreo. Piše da je bio odnjegovana ličnost, vrlo uljudan i pažljiv, da je bio hedonist koji je uživao u dobru jelu i piću, u večerama s prijateljima i istaknutim ličnostima.
Volio je da mu laskaju. Za Andrića kaže da je bio povučen i zatvoren, da nije bio blizak ni sa kim. Usto je bio, Đilasovim riječima, 'neviđeno, nepojmljivo bojažljiv, čak prestrašen'. Dok je Krleža prštao svojim znanjem kao vatrometom, iz Andrića je – kaže Đilas – znanje trebalo čupati i ono bi došlo do izražaja samo ako bi ga netko tijekom razgovora potaknuo i nešto upitao.
