Nacionalna dramska prvakinja Zoja Odak na scenu splitskog HNK vratila se nakon pet godina izbivanja i to igrajući ulogu Rebecce Nurse, žene obješene u Salemu pod optužbom za vještičarenje. Riječ je o drami "Kušnja" Arthura Millera koja je nedavno imala premijeru, a za koju nam ova velika glumica kaže kako je vrlo aktualna i u našoj svakodnevici.
Zoja Odak kroz filmsku, televizijsku i kazališnu karijeru je ostvarila niz antologijskih uloga dobivši brojne prestižne nagrade, a ona sama ističe uloga Klitemnestre u Elektri 1988. godine za koju je nagrađena Zlatnim lovor vijencem na Sarajevskome MES-u. Za tu ulogu dobila je i prestižnu hrvatsku nagradu Dubravko Dujšin.
Ova velika glumica u kolekciji ima i Zlatnu arenu za ulogu Marije u Papićevu filmu "Priča iz Hrvatske", dok je za ulogu Ade u istoimenom filmu na Međunarodnom festivalu u Sanremu Bergamo osvojila i Posebnu nagradu žirija. Za svoje kazališne interpretacije dobila je nagradu "Ivo Tijardović" za umjetnička ostvarenja i ukupan doprinos HNK Split. U intervjuu nam, među ostalim, otkriva zašto voli uloge snažnih žena, što misli o današnjem društvu i koji sportovi su joj dali spretnost i na neki način oblikovali njezin scenski pokret.
Ulogom u Millerovoj 'Kušnji' vratili ste se na scenu splitskog HNK nakon pet godina. Recite nam nešto o svojoj ulozi?
Na scenu sam se vratila u dogovoru s redateljicom Nenni Delmestre. Ja igram Rebeccu Nurse, oko koje mi vrlo intrigantno što je ona zaista postojala i to mi je bilo važno u realizaciji te uloge. U jednom dokumentarnom filmu o njoj vidjela sam njezinu nadgrobnu ploču, obraslu travom, i to me se jako dojmilo. Rebecca je istinski živjela svoj vjerski, ispravni život. Igrajući nju, mislim kako joj vraćam život, pravdu... Možda je to malo pjesnički i romantično, ali ona je doživjela da se pojavi materijalizirana u 21. stoljeću. To mi je bilo vrlo zanimljivo.
Kakvog je karaktera Rebecca, je li vam bliska uloga?
Rebeccu doživljavam jednostavnom ženom, ali opet ženom sa stavom. Dok sam razmišljala o njoj radeći na ulozi, spoznala sam da je ona, i s aspekta 21. stoljeća, vrlo moderna i napredna. Ona u jednom trenutku velečasnom kaže, kad je nastala panika zbog vještica, 'sad se moramo osloniti na doktora'. To je vrlo zanimljiva rečenica za vrijeme u kojem je živjela, za 17. stoljeće, u vrijeme lova na vještice. Nije se oslanjala na neke vradžbine ili egzorcizam nego na doktora. Ona je beskrajno tolerantna, smirena, u životnoj ravnoteži.
Jeste li vi takva žena?
Hm, ja idem prema tamo... Čovjek ima svoj ciklus u kojem je nekad mekši i racionalnije gleda na stvari, smireniji. Međutim, ja se i danas uhvatim kako imam bunt kao da mi je 30 godina. Ljudi imaju svoju narav, koja se može korigirati, manje ili više. Evo, primjerice, Rebecca Nurse, zašto sam vidjela argumente da je mogu igrati, u nekom širem kontekstu... Naravno, osim samog Millera, koji je stvorio sjajnu, bezvremensku dramu, mene osim umjetničkog stvaralaštva zanimaju okolnosti, društvena sredina u kojoj je drama nastala i kakve su refleksije. Miller je komad napisao referirajući se na histeriju u Americi sredinom 50-ih godina kad su proganjani američki pisci, glumci, intelektualci, briljantna imena došla su na crnu listu. On to nije napisao samo zato što je želio pisati o vješticama u Salemu. Tako i meni nije svejedno što se događa u našoj sredini, kakve su mogućnosti, što ide naprijed, što ide natrag. U ovom trenutku naše društvo ide natrag. Tehnološki možda napreduje, ali mentalno, duhovno i kulturološki nazaduje. To je jedan 'novi' konzervativizam, koji možda i nema toliku snagu, ali se osjeti. Što je narod manje obrazovan, veća je mogućnost manipulacije njime. Ne mogu shvatiti kad ljudi kažu da oni ne bi o politici, da su apolitični. Ali ja vjerujem da onog trenutka kad si izašao na glasovanje, prestaješ biti apolitičan. Druga je stvar imaš li ti gdje javno izražavati svoje stavove, imaš li želje za tim ili smo samo mali i ustrašeni. To mene zanima. Zašto smo ustrašeni ako smo odlični u svom poslu? Hoćete li izgubiti posao ili ćete biti proskribirani. Tako se u 'Kušnji' kaže: 'Nisam vas vidio u crkvi...' Smiješno je i tužno, i neuvjerljivo, gledati čitave špalire ovih neukih političara kako se križaju na grobljima i po katedralama. Političari su postali propovjednici a svećenici političari.
Nenni vas je nazvala i ponudila vam ulogu. Je li vas trebalo puno nagovarati?
Da, ona me nazvala i iznijela svoje argumente. Ispričavala se zašto uloga nije toliko tekstualna, ali je vrlo važna zbog svoje snage, fluidnosti, autoriteta... Pogotovo jer igra veliki ansambl, u kojem je puno mladih glumaca. To je sjajna drama u kojoj je, nažalost, i danas mnogo stvari aktualno. Zato i postoje svevremenski testovi. Nije me trebalo puno nagovarati jer sam od ranije imala pozitivan stav prema Milleru i 'Kušnji'. Odmah smo se dogovorile, zadale koordinate. Obradovala sam se zbog povratka na scenu i svi su me divno dočekali, ma skoro kao da je oskarovka došla.
Kako biste vi povukli paralelu između Millerove drame i sadašnjice?
Imamo vještice prije 300 godina, pa progone u Hollywoodu '50-ih godina, a mi gotovo na svakodnevnoj bazi imamo neke urnebesno morbidne primjere. Kao kad je jedan ministar, zamislite, u 21. stoljeću iznio prijedlog da se napravi registar izdajnika. To je samo jedan primjer koji mi se urezao u svijest. U svakom vremenu ima neukih budala i velikih patriota od kojih se ježim. Namjerno ne govorim domoljublje nego patriotizam, to ima veće značenje. Ja želim biti građanin svijeta a ne neke lokalne zajednice. Voljela bih da se u ovom društvu uvede građanski odgoj, da se uči multikulturalnost svih vjera, ravnopravno. Težim konceptu svijeta jer sam tako odgojena i tako živim. Mene kao umjetnika zanima taj društveni segment, ravnopravnost. Evo, recimo, časne sestre. One su općenito u podređenom položaju. Ali ipak ne sve, ima i onih koje su odabrale drukčiji put, biti misionarke. Poštujem one koje idu na lice mjesta, rade s nepismenima, bolesnima i siromašnima. Taj red misionarstva cijenim, taj aktivni altruizam. Molitva može pomoći nekome, u redu, ali ovaj red mi je bliži jer je riječ o nečemu konkretnom.
Kako vam je bilo raditi s većinski mladim glumcima u ansamblu?
Dobro smo surađivali, iako, doduše, nismo imali direktne zajedničke scene. Više sam bila aktivni promatrač u scenama u kojima ja nisam igrala jer me zanimalo kako se danas radi i kako se pristupa ulogama, zanimalo me kakvu imaju osobnost, a posebno njihov govor tijela. Po hodu se može osjetiti tko ima karizmu. Ne treba sad to mistificirati, ali ja mogu možda vidjeti neki detalj koji netko drugi ne može, neku sitnicu naoko nebitnu, ali zapravo vrlo važnu za neki cjelokupni dojam. Sve skupa gledajući, bilo mi je vrlo zanimljivo.
I redateljici Delmestre jasno ste iznosili svoj stav o tome?
Ja sam samo izražavala svoju vizuru, rekla bih što sam vidjela ili osjetila, dala neke primjedbe, bilo pozitivne bilo negativne. Ali naš odnos je od početka postavljen tako da je ona slobodno mogla odbaciti ili prihvatiti što god je željela. Rekla bih da je riječ o uzajamnom poštovanju. I što se tiče nje i ostalih glumaca, bilo onih mladih ili onih iskusnih. Ne bih govorila o mladim ili starim glumcima. Glumci su ili dobri ili loši.
Ali evo, kaže se da je muškarac s godinama sve šarmantniji, a žena... samo stara?
Da, u glumačkom svijetu to je možda malo tako. Ako gledate naše društvo u cjelini, pa kod nas su većinom stvari postavljene u tom patrijarhalnom smislu, barem u velikom dijelu naše zemlje. Tako da će žene uglavnom igrati uloge neke seoske babe, ali da će biti osobnost u prvom planu, e to je već malo rjeđe. Muškarci i žene naprosto nisu u istom statusu, niti u našoj branši niti na drugim poljima, u drugim profesijama. Ali nije to samo do redatelja nego i do scenarija, izgleda glumca. Puno je tu faktora.
Kako ste otkrili da je gluma vaš put?
Pa ja sam se nekako stalno nešto oblačila i presvlačila, izvlačila majčinu odjeću. Sjećam se jedne lisice, tad je to bila ona prava lisica, koja je završila sva raščerupana. Ja bih se njome onako ogrnula. Danas mogu povući paralelu jer to silno presvlačenje je bilo onako kako to glumci rade, kao kad na pozornici mijenjamo kostime. Osim toga, uvijek sam bila sklona istraživanju, i sebe i drugih, uvijek sam bila intenzivni promatrač, ali ne pasivni. Uvijek sam nešto snimala, promatrala, učila nešto novo. Ali nije smisao samo promatrati, učiti samo za sebe, treba i s drugim podijeliti znanje.
Jeste li imali afiniteta prema profesorskom angažmanu na Akademiji?
Pa jesam, ali sam možda prekritična. Nisam nikad predavala, za takav angažman naprosto se moraju poklopiti okolnosti. Ali uvijek me zanimaju ti ljudi koji imaju potencijala, tko ih tetoši... Teatar je okrutan, iako mi se čini da je u odnosu na naše vrijeme sve puno blaže, posebno u školama.
Vi ste studirali u Sarajevu, kako je izgledao vaš studij?
Ja sam studirala svjetsku književnost i teatrologiju i čini mi se da je tad sve bilo zahtjevnije, ali ne samo tijekom obrazovanja nego i kasnije, s našim prvim ulogama. Te uloge bile su fakultet nakon fakulteta, tek tu smo se zapravo oblikovali, prošli pravi dril. Radili smo s plejadom vrhunskih redatelja, a danas su možda glumci tu malo zakinuti. Nisam sklona generaliziranju jer sve generacije će imati svoje prvake, velike redatelje i velike glumce, ali ta plejada 'gavelijanaca' od koji su mnogi otišli zauvijek zaista je vrijedna divljenja... Jedan Kosta Spajić, nema ga danas. Radeći s velikim redateljima, ja sam završila studij. Tek kad izađete s Akademije, ako imate sreće raditi s velikim redateljima i pravim dramaturzima, onda imate perspektivu. Žao mi je što se glumce danas ne šalje na predstave i festivale, da vide nešto drugo, da izađu iz svojih okvira. Talent je tek dio, vrlo važan, ali ipak tek dio u procesu stvaranja glumaca.
Redateljica Nenni Delmestre nazvala vas je najboljim interpretom grčkih tragedija na ovim područjima, a možda i šire. Odakle sklonost prema tome?
Svatko negdje pronađe predispoziciju za nešto, ali to ne znači da to postaje fah. Igrala sam ja i Krležu i suvremene drame, ali ovo je kao kamen temeljac na katedrali, to su temelji kulture i civilizacije. I moderna djela su bazirana na toj literaturi. Treba imati ono nešto za određeno područje rada, auru, odnosno karizmu, ili nosite ili ne. Ne samo u poslu nego i u privatnom životu.
Koja vas je uloga u karijeri posebno iscrpila, i u pozitivnom i u negativnom smislu?
Uh, to je bez premca Euripidova Elektra, u režiji Paola Magellija, gdje sam tumačila ulogu Klitemnestre. To je velika predstava, sjajna, ne volim velike riječi, ali bila je to izvanredna ekipa... Mani Gotovac je bila dramaturginja. To je bilo iscrpljivanje uma i tijela. Morala sam ležati u vodi po 15-20 minuta. Tad je ta Klitemnestra osvojila sve. Jer kad uložite sve, dogodi se taj čarobni trenutak. Tad se u 'Elektri' sve poklopilo i sigurna sam da ta predstava i danas živi u memoriji ljudi koji su je gledali.
Jeste li ikad imali neku nezgodu na sceni?
Nisam jer sam se bavila sportom, koji mi je dao spretnost, ali i disciplinu. Trenirala sam atletiku, u klubu u kojem je danas Blanka Vlašić, ali nisam bila visašica nego, kao Sandra Perković, bacačica diska. Tad sam možda dobila osjećaj za prostor. Sve ima svoju logiku. Kroz sport čovjek nauči gubiti, ali i naučiti pobjeđivati. To nije samo treniranje tijela nego i duha. Trenirala sam i judo, a kroz taj sport sam naučila padati. To je vrlo važno, ne samo u fizičkom smislu nego i duhovnom. Treba naučiti sportski podnijeti poraz, dignuti se ako padneš. Možda sam negdje izgubila meč, ali nisam bitku. I zbog svega toga, jer tijelo sve pamti, postala sam i ostala spretna, prirodno oprezna i znam rasporediti tijelo.
Kakve uloge vas nikad nisu zanimale?
Nikad nisam željela igrati Ofeliju jer ona mi je preslaba. Nemam tu tananost, a ona nema borbenost. U životu stalno nešto vrije i ja sam više osoba energije, kao da ću ovaj tren na barikade. Inertnost mi ne stoji. Ja sam brza, ne površna, ali brzo i žustro reagiram i radim. Takva sam u svemu. Prije Rebecce posljednja uloga mi je bila Brechtova 'Majka Hrabrost'. Uvijek sam tumačila neke impozantne ličnosti, hrabre, odvažne i strastvene. Možda u tom pozivu počiva i Munchov 'Krik'.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nije li zoja odak zakasnila s pričom o progonu vještica jer jednu beogradsku u zagrebu je primio premijer, a predsjednica republike joj se ispričala što nije prisustvovala njenom performanceu. tako je vještičje kolo - sjeverna vještica besna trećalička, crvenokosa "osoba" ... prikaži još!a" er-be, b.a.b.a svraka savaraka i širi mrak sataraš - dobilo još jednu uglednu članicu.