Na pitanje kako je i zašto uopće izabrao kazalište, Marčić se prisjetio djeda Stevana Dedijera koji se silno protivio Jerkovu životnom pozivu. Kao diplomirani inženjer fizike na sveučilištu u Princetonu, pa novinar, zatim vojnik i prijatelj generala Eisenhowera, padobranac koji je sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji, a zatim u Jugoslaviji najprije novinar, pa čelni čovjek beogradskog Nuklearnog instituta i na kraju počasni član švedske Akademije znanosti, gdje je u Lundu utemeljio studij industrijske špijunaže, Stevan Dedijer se cijeli seživot bavio konkretnom materijom, pa je kazalište, kaže Jerko Marčić, smatrao previše apstraktnim.
"Puno sam razgovarao s djedom. Oni koji ga površno znaju, prva im je asocijacija da je bio špijun, no jedino čime se bavio bila je teorija špijunaže u ekonomiji, i to na način da je pratio sve svjetske i domaće medije te na temelju tako prikupljenih informacija dolazio do zaključaka. Upravo tu vještinu je predavao na sveučilištu u Lundu, a danas i mene to zanima, ali u teatru. Zanimaju me te informacije koje šaljemo publici. Zamima me što do njih dolazi i je li bolje da ih prenosimo direktno i u potpunosti ili samo djelomično. Gledajući neku predstavu, uvijek se pitamo: ‘Čekaj, što ovi ljudi meni žele poručiti’? Često puta se u jednoj predstavi šalje previše informacija i nastaje šum, ljudi postaju frustrirani jer ne mogu shvatiti što im želimo reći. Smatram da je danas najveći problem što se kazalištu ne pristupa dovoljno ozbiljno i studiozno. Kad s nekim komuniciramo, možemo čavrljati, a možemo i vrlo konkretno i ozbiljno razgovarati. Nažalost, danas je jako puno predstava upravo to - obično čavrljanje. Zbog toga me djed stalno upozoravao da se ne bavim kazalištem jer mu je nedostajala ta studioznost, konkretnost. Smatrao je da ako se bavim fizikom, to je nešto konkretno, dok mu je u kazalištu nedostajao jasan cilj i svrha. Možda je to govorio samo zato da me izazove, da me testira i provjeri je li gluma doista moj odabir ili sam to odabrao zbog roditelja, ali eto - dogodilo se da i ja danas u kazalištu tražim tu konkretnost i red."
No, kako kaže, za njega nije bilo alternative. Već do 10. godine uz roditelje je odgledao na tisuće i tisuće sati proba i na stotine prestava. "Sjećam se i mnogih kultnih predstava u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, o kojima se i danas priča, a ja sam ih odgledao kao dijete. No najviše pamtim koliko sam uživao boraviti u kazalištu."
Na pitanje kad će na red doći režija, Marčić kaže:
"Proveo sam sedam godina radeći s Bobom Jelčićem na Akademiji dramskih umjetnosti, a onda sam radio tri godine sa studentima u Rijeci i dobio jako puno prostora da se izrazim kao pedagog. Zadnje tri uloge - u Torbičinu ‘Mizantropu’, pa kod Frljića u ‘Šest lica traži autora’ i kod Horvata u ‘Michelangelu Buonarrotiju’ igram redatelje - ‘kreatore situacije’. Dopušteno mi je da u kontroliranim uvjetima ‘režiram’ pa sam možda tu potrebu malo iživio.
Zanima me režija, ali najviše me zanima rad s ljudima. Sjećam se kako sam na Akademiji kao student bio frustriran jer mi je izgledalo kao da nam svi žele dokazati kako mi ništa ne znamo i kako nismo talentirani, a tamo smo došli zato da nešto naučimo. Nasreću, promijenilo se mnogo u međuvremenu, ali gluma definitivno nije apstraktna.
Nažalost, mnogi to ne razumiju, pa čak i oni koji bi to trebali razumjeti jer sjede na čelnim mjestima i u kazalištima i u raznim kulturnim ustanovama iako nemaju veze s tim poslom. Trenutačno se to događa u &td-u, gdje je preko noći postavljen Damir Šišmanović kao voditelj Kulture, čovjek koji se nikad nije bavio kazalištem i koje ga, sudeći po njegovim izjavama, ni ne zanima".
Unatoč brojnim kazališnim ulogama, Marčića se rijetko može vidjeti i na filmu. Do danas je odigrao tek nekoliko uloga, a posljednja je u "Metastazama" Branka Schmidta iz 2009., u kojoj je glumio policajca.
"Opet ću malo razgovarati s djedom i objasnit ću to prvim Newtonovim zakonom - koliko energije uložiš, toliko dobiješ natrag. Nisam u to uložio dovoljno energije. Morao bih se družiti s filmašima, ali nisam se dovoljno angažirao oko toga. Kazalište mi je još primarno. Mi Hrvati smo jako skloni žaljenju, pa bih se i ja mogao sad žaliti, ali i dalje vjerujem da je odgovornost na meni. Jasno mi je da je naše društvo jako korumpirano, da i u kazališta i na direktorska mjesta, posvuda, a ne samo u kulturi, dolaze ljudi preko veze. Ali i dalje vjerujem da se upornošću te s mnogo volje i energije može dobiti posao. Kucao sam na mnoga vrata, obilazio i na kraju dobio posao, a to i drugima preporučujem, jer na taj se način, ako ništa drugo, barem maltretira direktore. Zapravo, mislim da bi u Hrvatskoj veze trebalo zakonski regulirati jer - trebaš doktora - treba ti veza, hoćeš na fakultet - treba ti veza, hoćeš posao - treba ti veza. Pa zašto onda ne donijeti zakon o vezama i regulirati točno kako se na koje mjesto može doći preko veze - preko kuma, strica, brata, ujaka... Ako se to jednom zakonski regulira, možda bi od toga mogla nastati kakva dobra predstava."
Iako mu gluma pruža najviše zadovoljstva, kaže da postoji nešto što ga još više raduje od kazališta, a to je jedrenje i plovidba.
"Nakon srednje škole završio sam sve moguće tečajeve za upravljanje raznim brodicama. Nekoliko sam godina radio i kao pomoćni instruktor. I danas mi je to najveća strast, pa ako baš sve ode k vragu, vjerujem da bih se tome mogao jednoga dana vratiti."
