Gavellina glumca Ozrena Grabarića cjelokupna hrvatska javnost zapamtila je kao pobjednika HTVova showa “Maestro” u kojem je 2014. pobijedio kao najuvjerljiviji dirigent naturščik.
Neobičnom slučajnošću, Grabarić u petak, 25. ovoga mjeseca, ima premijeru s predstavom “Kao na nebu” prema filmu švedskog redatelja Kaya Pollaka, u kojoj igra glavnu ulogu, dirigenta Daniela Dareusa.
Glumac s pedigreom i životnom strašću za kazalištem, koji je uz to prije godinu i nešto osvojio publiku onako se uživjevši u ulogu dirigenta, apsolutna je preporuka za otići ga vidjeti i ovaj put na djelu.
"On je kompozitor dirigent koji je u potrazi za savršenstvom glasa, zvuka i tona počeo jako tlačiti orkestar jer mu ništa nije bilo dovoljno dobro. Da bi na vrhuncu karijere doživio srčani udar, koji je zapravo psihosomatska reakcija na sav taj konflikt koji se nagomilao u njemu. U tom trenutku vratio se u svoje rodno selo u kojem nije bio još otkako je imao sedam godina. Tamo ga više nitko nije poznavao jer je u međuvremenu promijenio i ime", ukratko nam je Grabarić prepričao zaplet.
Ali dirigentu ni tamo vrag ne da mira te se prihvaća ravnanja lokalnim zborom. Bez obzira na to što je kratko prije toga umalo platio životom svoj perfekcionizam. Zanimalo nas je koliko je taj čovjek uopće svjestan da si radi o glavi?
"Dobro pitanje, ali ne znam. Znam da je glazba sve što zna i da ga to pokreće. Ako i jest svjestan opasnosti, to mu nije bitno zato što cijeli život traga za muzikom koja bi liječila srca ljudi. Pritom se tu više ne radi o savršenstvu, nego o osobama koje su dio jednog kolektiva, slučajno jednog ansambla, kojima je stalo da ono što rade ne bude puko obavljanje posla, nego da doista i žive to što rade", objasnio nam je Grabarić.
Rekao nam je i to da dirigent u tom trenutku počinje mijenjati svoju životnu filozofiju, moderni životni vrtlog u kojem nas razne vrste nagrada tjeraju na natjecanje. A doista je bitno nešto sasvim drugo.
"To vam je kao ono kad je dramski pisac Allan Bennett, koji je pisao ‘History boys’ koji su dobili ne znam koliko Oliviera, u jednom komadu predstavio kompozitora i pisca koji razgovaraju te onda ovaj jedan kaže: ‘Znaš, umjetnost nije tenis. Ne moraš pobijediti’. Kako je to samo duboko, jer u ulogama jednostavno ili jesi ili nisi. Sve drugo je sporedno", rekao nam je Grabarić.
Dodao je još i to da u smislu životne jurnjave i njegova prethodna predstava “Malena” Mislava Brečića, u kojoj je glumio inspektora, govori o pobuni protiv svijeta koji nam ne da disati.
"Svijet iz ‘Malene’ doveo nas je do toga da živimo brzo, da govorimo brzo, da mislimo brzo, doslovno kao da smo počeli disati na škrge. Počeli smo disati kao sportaši. Oni da bi brzo doveli kisik u organizam dišu samo gornjim dijelom, a rezonantni prostor je cijelo naše tijelo. Zaboravili smo da postoje i rebra, ošit. Postali smo nezadovoljni vlastitim tijelima, postali smo stisnuti, a to onda emaniramo prema vani i sukobljavamo se s drugima", objasnio nam je vrlo uživljen u svoje uloge.
A kad smo ga pitali za usporedbe inspektora iz “Malene” i inspektora Clouseaua vječnog Petera Sellersa, pogodili smo ga ravno u žicu.
"Peter Sellers? Pa on je moj idol, njegov život mi je neopisivo zanimljiv. Smatram da je naš posao zapravo potraga za slobodom. Onda, kad čovjek uoči prostor slobode, on mora napraviti nekakvu, da tako kažem, pizdariju. A komičari to izvedu kroz spretni geg, tako da sve razdrmaju, iznenade. Kod Sellersa mi je fascinantno to što je tako dugo nosio onaj ‘Being there’, znate već, film ‘Dobrodošli gospodine Chance’, kad je igrao autističnog batlera. Stalno je igrao komedije, a onda kad je u jednom trenutku rekao: ‘Neću više, hoću ozbiljno igrati’, nitko ga nije uzimao za ozbiljno čak ni u takvom filmu. Kakva je to bila tragedija", otkrio nam je Grabarić.
Komičare je, kaže, izrazito cijenio cijeli život, a Sellers mu je posebno značio zato što je istraživao granice grotesknog.
Kod njega je prepoznao mnogo od onoga što ga je fasciniralo i kod ruskog satiričara apsurda Daniila Harmsa. Ti ljudi, rekao je, opisivali su stvarnost svojim apsurdima bolje od svega drugog.
"Tih elemenata ima jako puno i u ‘Montyju Pythonu’. Ali vidite, sve je to povezano. John Cleese je, kad su ga pitali tko mu je inspiracija za humor, rekao nešto sasvim neočekivano. Rekao je: ‘Čehov’. Čehov, brate!? Ali, doista, ima kod Čehova jako puno duhovitosti. Imate onog lika Feraponta, koji priča nebulozne priče, o čovjeku koji je pojeo 40 ili 50 palačinki i umro. Ili o kabelu razapetom preko cijele Moskve. I onda shvatite da je Čehov pun apsurda koje ne primjećujemo jer ga unaprijed postavljamo u kontekst teške drame, velike patnje. To se još više razvija kod Harmsa. Primjerice, kad govori o vjernici koja se važe svako jutro i svaku večer. Ona se jedno jutro probudi kao nevjernica i izvaže, nakon čega zaključi da je vjera koju je izgubila težila, koliko ono, pola kilograma. Kad sam shvatio u kakvom je Harms svijetu živio, shvatio sam da je nemoguće govoriti o tako strašnom vremenu realistično. Morate napraviti odmak", objasnio nam je Grabarić.
Apsurdom, nastavio je, jedino možemo objasniti i stanje u hrvatskom društvu danas. Jer ako bismo počeli prepričavati si i objašnjavati Hrvatsku danas suvislim jezikom, našli bismo se u konfliktu sa samima sobom.
Protiv sadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića kaže da nema ništa protiv osobno osim jedne stvari, to što je kao povjesničar pristao voditi resor kulture.
"Što to govori o čovjeku koji prihvaća funkciju za koju nije kompetentan? Da, ja bih na njegovu mjestu odmah pobjegao s takve pozicije. Ne razumije se u kazališni proces, u glumački proces. Kako netko tko to ne razumije može u to intervenirati? Jedino s financijske strane da negdje smanjuje ili negdje povećava. Ili ideološke. Ali i to je opet financijsko pitanje jer ideologija nema veze ni s čim, nego samo s financijama. Vi ćete samo proslijediti novac negdje drugdje. Jer ni oni sami svoju vlastitu ideologiju ne zastupaju konzistentno. Pukim prosljeđivanjem novca ovdje ili ondje nećete riješiti problem koji kultura ima", smatra Grabarić.
Složio se s izjavom Krešimira Dolenčića koji je za Hasanbegovića rekao da je mislio da je to s HČSP-om zafrkancija sve dok se nije pojavio novi ministar i to prokomentirao da je ispalo kao da je nagrađen pijanist koji ne zna ni ljestvicu.
"Da, tako je. U njegovu obranu digli su se povjesničari koji su rekli da je on povjesničar, da se razumije u arhive, a to je isto stvar kulture. Pa kakva je to glupa filozofija!? Naravno da to jest jedan dio kulture, ali glavni dio kulture je živa kultura koja će jednom postati isto dio arhiva i muzeja. Ovo je kao da stavite pedikera da vodi bolnicu", rekao je Grabarić, koji je i sam jedan od oko 4000 potpisnika javnog apela Vladi za smjenu Hasanbegovića.
Ipak, dodao je, u cijeloj priči pozitivno je to što se još nikad u Hrvatskoj nije digla tolika halabuka oko kulture. A i lijepo mu je bilo vidjeti toliko dobrih, kvalitetnih ljudi popisanih na jednome mjestu.
"Ova zemlja baš ne voli dobre. Jer ako ste dobri i istaknuti, trebaju vas brzo lupiti po prstima jer rušite parametre po kojima sve mora biti prosječno. Ali sad postoji velika najezda ovih, kako bi rekao naš ministar, uhljeba, ha, ha, ha, koji su se uzbunili. Na tom popisu su fantastični ljudi i lijepo je vidjeti koliko imamo odličnih umjetnika, glumaca, pjevača, redatelja, konceptualnih umjetnika... Čim je represija veća, ljudi odjednom nađu potrebu da nešto kažu. A čim postoji potreba da nešto kažete, to je kultura", objasnio nam je.
Ideološkim kadroviranjem čak i nije toliko šokiran koliko nerazumnim ponašanjem ljudi koji su trenutačno na vlasti, točnije munjevitim skidanjem satirične emisije “Montirani proces” s programa HTV-a.
"Time su uveli cenzuru. Ali direktnu cenzuru. Mislim, pa kakav je to potez da s televizije skidaju satiru? Ako već provodite svoju ideologiju, morate barem biti pametni, ne smijete biti glupi. A ne odmah skinuti i time pokazati da u tome nisu čak ni pametni. Čak je i Sanader, kad su ukidali Frljićevu predstavu ‘Bakhe’, zvao i urgirao da se to ne skida koliko god mu se nije sviđalo. Razuman čovjek na taj apsurd ne može odgovoriti. Jedino može krenuti putevima apsurda pa početi pisati kao Harms. Ne znam što se može dogoditi osim da krenemo svi skupa putem građanskog neposluha pa da uzmemo lopate i nasrnemo jedni na druge. A to neće završiti baš sjajno", objasnio nam je dalje Grabarić što misli.
S obzirom na to da je dobar dio djetinjstva i mladenaštva proveo u Barceloni, pitali smo ga u čemu se ta zemlja razlikuje od Hrvatske da je uspjela ideološki se pomiriti i da se u njoj nešto događa, iako je u 20. stoljeću bila ideološki još i gore te dulje rascjepljenija nego što je bila Hrvatska.
"U Kataloniji je jako prisutan patriotski, nacionalni naboj. Nacionalisti zagovaraju odcjepljenje, a i dok sam ja još tamo živio, bilo je situacija kad vas netko, kao, ne bi razumio jer govorite na španjolskom, pa bi vas time prisilio da pređete na španjolski. A to su dva jezika otprilike kao hrvatski i slovenski. Barcelona je lučki grad, ima drugačiji mentalitet jer je kroz takve gradove dolazio i prolazio cijeli svijet te stalno donosio različite načine razmišljanja. To je jedan opušteniji mentalitet, rekao bih kao u Rijeci. Takav nekakav subverzivni, pankerski mentalitet primjećujem da tinja upravo u Rijeci. Tu potrebu za prihvaćanjem drugačijeg, to neko veselje kad se događa nešto drugačije. Bez obzira na to što je sad tamo Oliver uzburkao i polarizirao društvo da su se vidjeli i drugačiji riječki duhovi. A to što se tiče ukidanja satire na televiziji, pa kad biste samo znali što su u Barceloni satiričari radili novinarima ili sportašima. Sjećam se da je jednu emisiju, koja je išla malo kasnije, oko 23 sata, vodio transvestit, pravi pravcati drag-queen. I sve to u izuzetno katoličkoj zemlji s puno nacionalizma koja je unatoč tome bila puno otvorenija od jednog glupog nacionalizma u ovoj zemlji. Mi smo prestrašeni od svega što je različito. Naravno da ste onda stalno agresivni prema svemu što je drugačije bez da ste pokušali nešto razumjeti", opisao nam je razliku između Pirenejskog i Balkanskog poluotoka.
Za domoljublje na hrvatski način kaže da mu ono apsolutno nije jasno.
Što se njega tiče, ponosan je na zemlju za koju iskreno smatra da je doista rijetko lijepa, možda i najljepša na svijetu, ali ostaje zbunjen ljudima koji tvrde da su ponosni zato što su Hrvati, odnosno na nešto što je rezultat puke kozmičke slučajnosti jer su se slobodno mogli roditi bilo gdje drugdje.
"Stvorili su se tabori. Ljudi žive u bunkerima. Svako drži svoju stranu, svoje nazore, spremni su to braniti ako treba i svojim životima. Uopće ne razumiju zašto su oni u bunkeru, što to uopće brane. Patriotizam!? Kakva je to jedna isprazna riječ. Točnije, ova vlast je isprazno koristi kad govori o svojem domoljublju. Za razliku od jednog Vlade Gotovca", rekao nam je Grabarić.
Za etiketiranje ljudi s liste kulturnjaka iz apela protiv Hasanbegovića rekao je da je strašno to što se te ljude u široj javnosti predstavlja kao uhljebe.
"Lako je sve tako etiketirati u društvu u kojem ne postoje nikakva mjerila kojima bi se jasno utvrdilo tko vrijedi, a tko ne. A kad govorimo o tim parametrima, postoji ona pripovijetka u kojoj se govori o fiktivnom društvu u kojem se na kraju nije moglo prepoznati tko je svinja, a tko čovjek. Stvorili smo društvo kojem se više ne može prepoznati tko je umjetnik, a tko uhljeb. A to smo mi umjetnici zajebali", zaključio je Grabarić.
