Dio svoje popularnosti "Grubzon" svakako treba zahvaliti prekrasnim ilustracijama nagrađivanog njemačkog ilustratora s londonskom adresom Axela Schefflera, s kojim Donaldson surađuje već godinama. Ilustracija kao umjetnost sve je cjenjenija, no posljednjih godina ni Veliku Britaniju nije zaobišla "pošast" lijepih slikovnica s atraktivnim ilustracijama koje prikrivaju ono što bi se u osnovi moglo nazvati lošom književnošću za djecu:
"Mislim da je krivnja ponajviše na urednicima, koji bi doista mogli malo više pripaziti na sadržaj. Ponekad mi se čini da nakladnici ilustratore ohrabruju da sami sebi pišu tekstove, uz malu pomoć urednika, kao da je pisanje jednostavno, kao da je to nešto što može bilo tko! Naravno, ima i nekih doista briljantnih autora koji su istodobno i ilustratori. U konačnici, odluku će loše napisane knjige sa sadržajem koji baš ‘ne drži vodu’ u stvarnosti vjerojatno i nemaju neki dugi vijek trajanja".
Kad je riječ o književnosti za djecu, jedan je sastojak ipak ključan – jezik – a Donaldson, koja piše u rimi i čije su knjige prevedene na takve jezike kao što su ferojski (jezik kojim se govori na Farskim otocima), bretonski, škotski, vijetnamski, ukrajinski, pa niz afričkih jezika, da spomenemo samo neke, priznaje da bez izvrsnih prevoditelja njezine priče ne bi imale domet kakav imaju:
"Prevoditelji su često i sami pisci i neki su prijevodi mojih knjiga doista veličanstvene verzije izvornika. Ali moje je iskustvo da nije uvijek tako – nakladnici često sami prevode knjige i mislim da dobri prevoditelji uopće ne dobivaju pozornost kakvu zaslužuju". S druge strane, u Velikoj Britaniji prijevod je itekako prepoznat kao književna kategorija – primjerice, prestižna 50 tisuća funta vrijedna nagrada Man Booker International dijeli se ravnopravno između autora i njegova prevoditelja.
"Ono što je stvarno super kod knjiga za djecu – osobito slikovnica – jest da ne postoji nekakva šablona, neko pravilo ključnih sastojaka koje samo morate umiješati i – eto priče! One mogu doista biti bilo kakve – neke se oslanjaju na jezik, neke su prilično filozofske, neke šaljive, neke od roditelja i djece traže odgovore na neka pitanja, neke nude utjehu, a neke izazove. Različita djeca vole različite priče, njihovi su ukusi različiti, baš kao što se razlikuju i ukusi odraslih", rekla je Donaldson.
Njezine knjige obožavaju djeca diljem svijeta, kojima se obraća univerzalnim jezikom koji zagovara ljubav, prijateljstvo i hrabrost. Ali Donaldson upozorava da joj je didaktičnost posljednje na što misli kad počne pisati – dapače, njezine slikovnice ne samo da ne nastoje prenositi djeci neke vrijednosti, nego bi se primjerice "Grubzon" čak mogao smatrati i prilično subverzivnom pričom! Miš se, naime, koristi lažima kako bi nadmudrio svoje neprijatelje i Donaldson priznaje da je na račun toga što laž prikazuje u pozitivnom svjetlu čak "primila i pokoju kritiku (!), mada je to u stvarnosti priča o tome kako je bolje biti mudar nego jak".
Kad već razgovaramo o mudrim porukama koje roditelji svijeta prenose svojoj djeci, ne možemo ne primijetiti da je činjenica da su njezine knjige toliko popularne u toliko različitih kultura donekle u opreci s općim dojmom da svijet nezadrživo klizi u smjeru suprotnome od onoga što se čini da svoju djecu nastojimo naučiti. Donaldson ne želi generalizirati – teško joj je govoriti o navodnom propadanju kulturnih i moralnih vrijednosti, gubitku smisla i rušenju veza s "unutarnjim ja", kaže, "ali sigurna sam da bi bez knjiga i priča taj isti svijet bio manje maštovit i vjerojatno dodatno izopačen".
"Kao što sam već spomenula, deprimira me kad vidim koliko odraslih radije prčka po svojim pametnim telefonima umjesto da čita. Ali ja sam ‘samo’ književnica, moj rad s djecom svodi se na pripovijedanje, ja sam samo pripovjedačica koja nastoji zaokupiti dječju pozornost", zaključila je Donaldson. To "samo pripovjedačica" čini se kao prilično zanimljiv izbor riječi za nekoga tko je napisao i objavio 200-tinjak knjiga.
Donaldson je nagrađena i Ordenom Britanskog carstva za književnost, a njezina su joj izvanredna postignuća na polju književnosti za djecu donijela prestižnu titulu Laureata za djecu. Kao "recept" za bolje sutra Donaldson preporučuje čitanje, čitanje i samo čitanje: "Najvažnije je da roditelji što više čitaju svojoj djeci, čak i onoj starijoj, koja znaju i sama čitati. Na taj će način razviti užitak čitanja koji ih nikad neće napustiti".
Kakav užitak čitanja pružaju slikovnice Julije Donaldson mali domaći čitatelji već znaju jer dobar dio njezinih naslova već postoji u hrvatskom prijevodu, a kako bi gostovanje te cijenjene spisateljice u Zagrebu za njih bilo još veći užitak, nakladnik Profil požurio se uoči ZBF-a objaviti slikovnicu "Što je bubamara čula na odmoru", u odličnom prepjevu Ozrena Doležala, koji će autorica premijerno osobno predstaviti u svibnju u Muzeju za umjetnost i obrt.
