Nešto manje od sat vremena, toliko traje vožnja autobusom od kolodvora Termini, kroz rimsku ljetnu gužvu, do četvrti EUR. Južno od središnjeg Rima i na lijevoj obali Tibera nalazi se najambiciozniji, pritom i ostvaren fašistički urbanistički pothvat. A nije da ih je nedostajalo. Godine 1936. Mussolini nalaže gradnju velebnog projekta koji je trebao biti dovršen do 1942. za proslavu 20. godišnjice Marša na Rim i uspostave fašističkog pokreta, a sve u sklopu Svjetske izložbe kojoj je Italija trebala biti domaćin. Bira ledinu južno od grada, površine pa tu negdje koliki je i povijesni Rim. I da ne bude zabune da će ovaj fašistički upravo zrcaliti onaj carski Rim, iz središta je povučena pravocrtna trasa nove avenije skromnog naziva Via Imperiale prema antičkom ishodištu. Sve je bilo isplanirano, ali umiješao se rat i Esposizione Universale Roma, odnosno EUR’42 nikad nije održan, a plan je ostao tek djelomično izgrađen.
Izrada masterplana i vođenje cjelokupnog projekta povjereni su Marcellu Piacentiniju, provjerenom i odanom državnom arhitektu, jednom od utemeljitelja onoga što će kasnije lako biti prepoznato kao “fašistička arhitektura” unutar ukupnog modernističkog nasljeđa. Uz njega, na projektima pojedinačnih građevina unutar EUR-a bili su angažirani istaknuti talijanski arhitekti poput Adalberta Libere (najpoznatijeg po kući za pjesnika Malapartea koju je u “Prijeziru” opjevao Godard), zatim Giovanni Michelucci, Luigi Piccanto, Giovanni Muzio... Iz dugog popisa treba istaknuti ime Giuseppea Terragnija, o njemu ipak nešto kasnije.
Većinski ravan teren pogoduje planskoj izgradnji i to je utjecalo na odabir lokacije, kao i činjenica da bi u svom produžetku Imperijalna os završila ravno u Tirenskome moru, što odgovara zamisli o širenju urbaniziranoga gradskog područja na obalu pa sve do morske luke u Ostiji. Piacentinijev urbanistički pristup slijedi prevladavajuća modernistička načela koja će obilježiti arhitekturu zamalo čitavog 20. stoljeća - iz spomenute središnje avenije pristupa se u mrežu ulica koje se sijeku pod pravim kutom, istu geometriju slijede i volumeni zgrada, a one su slobodno postavljene unutar zelenila... Fašističkom režimu bliska arhitektura talijanskog racionalizma zapravo je dio šireg pokreta internacionalnog modernizma koji se javlja kao odgovor na opće zasićenje historicističkom kićenosti i beskrajnim ponavljanjem povijesnih arhitektonskih elemenata u formi puke dekoracije. To je ukratko rečeno. Ipak, nije neznatna podudarnost purističkog čišćenja arhitekture od svih individualnih obilježja s jedne i bujanja fašističkih ideologija diljem Europe s druge strane. Talijansko tlo pokazalo se plodnim kao nijedno drugo za tu ideju univerzalnosti izraza - ipak je s istog tla potekao najveći imperijalistički pothvat u povijesti čovječanstva. Pa dok je vojna sila vježbala svoje po afričkim kolonijama, Mussolini je mogao sanjati o istome diljem Europe, ako ne i šire, uz nježne osvajačke proplamsaje putem umjetnosti i arhitekture - dakle svjetonazora. Ostvarenja talijanskog racionalizma, kao i sve na svijetu naposljetku, variraju od gotovo ulizivački nemaštovitih, estetskih vježbi u formi građevina, preko finog prosjeka koji predstavlja sam Marcello Piacentini, čiji je tzv. liktorski stil (ponovno evokacija antičkog Rima) prihvaćen kao svojevrsna “državna uputa” arhitektima - pa sve do uistinu izvanredne čudesne rafinirane arhitekture za koju se nemoguće ne zapitati nije li ipak u nju upisano nešto svijesti o stvarnoj prirodi režima unutar kojega nastaje.
Tek djelomično izgrađen prema izvornom, nimalo skromnom, projektu, pa i nakon pretrpljenih ratnih razaranja, EUR je ipak ostavio solidnu urbanističku osnovu za daljnji razvoj i izgradnju onoga što će postati prvo poslovno i bankarsko središte Europe. Tako je Rim zahvaljujući fašističkoj megalomaniji prednjačio u toj praksi pred drugim gradovima, u kojima su tek trebale nastati četvrti za centralizaciju kapitala. Fašistička je arhitektonska ostavština svakako najprisutnija u današnjoj Italiji u odnosu na onu drugih totalitarnih režima - negdje je riječ o čitavim planskim gradovima i naseljima (kao primjerice i u Istri), mnogo je infrastrukturnih i komunalnih građevina koje opstaju u istoj funkciji te prilično dobro služe i danas (poput firentinskog željezničkog kolodvora čiju je gradnju predvodio upravo Marcello Piacentini), dok dio administrativnih građevina, kao i posebnog tipa “kuća fašizma”, živi kroz sjedišta banaka, sjedišta korporacija, ali dijelom i tijela državne uprave i institucija suvremene Italije.
Sam Mussolini posadio je ovdje mediteranski bor
Tako niz duge, duge trijemove “očišćene” i gotovo do besmisla skulpturalne, danas u EUR-u prolaze poslovnjaci u odijelima. Podne je i više od trideset stupnjeva, bijeli se beton, prolazi više automobila nego ljudi, takvoga ga gledam, ali kad se te sjene svih tih stupova izduže, kako to mora izgledati! Uz aleje gdje je još sam Mussolini posadio prvi mediteranski bor (da ipak bude nečeg lokalnog u tom imperijalističkom snu) parkiran je neskroman vozni park. I ima u tome nečeg - teško je to reći, ali nema drugog načina - ispravnog. I ti su fašistički pejzaži, bez daljnjega, impresivni - ima u njima nečega ujedno zadivljujućeg, ali u toj silnoj pravilnosti, ujedno i ugodnog i uznemirujućeg.
Od preživjelih građevina iz izvornog projekta, vjerojatno najprepoznatljivija je Palazzo della Civiltà Italiana, poznata i kao Colosseo Quadrato - jasno je, motiv lučnih arkada s Koloseuma ponovljen je preko cijelog betonskog plašta monumentalnog kvadra. Ako se zagleda tek u procijepe među lukovima i čistinu betona, izgleda načas sanjivo. “Kvadratni” Koloseum tako je bio dijelom scenografije niza filmova - mogu se izdvojiti Rossellinijev “Rim, otvoreni grad”, Antonionijeva “Pomrčina” i meditativni “Trbuh arhitekta” Petera Greenawaya, Fellini ga je iskoristio u svojem antologijskom “8 ½”, da bi u jednom televizijskom intervjuu rekao kako je riječ o “zgradi građenoj za duhove, a ne za ljude”. I to je primjenjivo na široki spektar fašističke liktorske arhitekture. Autorima Giovanniju Guerriniju, Ernestu Lapaduli i Mariju Romanu ovo je svakako najzapaženiji projekt. Sama je građevina uzdignuta na bazi visine 50 metara, do nje se potrebno uspeti stubama, sve je tu da podredi čovjeka u odnosu na arhitekturu, a ona je ništa do oprostorene ideologije. Natpis u kojem završavaju arkade na pročeljima Mussolinijev je citat iz njegova govora pred Ligom nacija, u obranu genocida što ga je Italija provodila u Etiopiji: "Un popolo di poeti, di artisti, di eroi, di santi, di pensatori, di scienziati, di navigatori, di trasmigratori", u prijevodu "Narod pjesnika, umjetnika, heroja, svetaca, mislilaca, znanstvenika, moreplovaca i iseljenika". Iz stvarnog je citata pak izostavljena jedna riječ, pa tako prema zvučnom zapisu govora, Mussolini izgleda između "navigator" i "trasmigratori" smješta i "colonizzatori", odnosno kada moreplovci obave svoje, a prije negoli stignu iseljenici, oni postaju kolonizatorima. Bez tog konteksta, natpis gotovo da i uspijeva zazvučati romantično. Izbor materijala dvojakog je značenja: travertin je s jedne strane posveta antičkom Rimu, ali i predstava o samodostatnosti Italije, koja eto kao da može izgraditi čitave zgrade – i to kolike zgrade – nakon nametnutih međunarodnih sankcija zbog kolonijalnih ratova, čime joj je uvelike otežavana i ograničena dobava čelika. To što je konstrukcija ipak iz armiranog betona, mada smanjenog volumena u odnosu na prvotni projekt, ne znači da ne može djelovati kao da je upravo isklesana od kamena, zaključuju. Početkom rata radovi su obustavljeni, a Palača je poslužila prvo njemačkoj, zatim savezničkoj vojsci, da bi netom po završetku rata u njoj bili smješteni Talijani koji su u ratu ostali bez svojih domova. Od pedesetih godina pa nadalje koristi se uglavnom kao izložbeni prostor, sve do 2013., kad je grupa Fendi dobila koncesiju na 15 godina. Kako bi umirili reakcije javnosti na privatizaciju zgrade kulturne i time javne namjene, ostavili su prizemlje kao izložbeni prostor - na katovima i pod slavnim Mussolinijevim riječima sjedište je modne korporacije.
Niz aleju, s vrha stubišta pred Palačom, vizura je na Palazzo dei Congressi arhitekta Adalberta Libere, jedna od onih građevina koje kao da zamalo izmiču ideologiji i kontekstu unutar kojega nastaju. Dalje od monumentalne ulazne kolonade postavljene uz pristupni trg, unutar uvučenog volumena, profinjeni je modernizam. Sam je Libera nakon rata i u promijenjenoj društvenoj klimi izjavio kako je bio primoran na odstupanja od prvotnog projekta - ipak je Duce glavom i bradom odobrio nacrte kako za Kongresnu palaču, tako i za Koloseum. Ponovno je teškom mukom dobavljena armatura skrivena pod travertinom. I poslijeratna je sudbina u ovom slučaju ista kao i u prethodnom. Od prvih projekata unutar kompleksa opstala je i bazilika Petra i Pavla, izgledom poput reduciranog i gotovo na znak svedenog vatikanskog Sv. Petra. Godine 1966. i nakon radova na poslijeratnoj obnovi, posvećena je hrvatskom kardinalu Franji Šeperu.
Dovršetak započetih projekata i nastavak urbanizacije područja odvio se između ostalog i za potrebe Olimpijskih igara održanih u ljeto 1960., a kojima je Rim bio domaćin. Južno niz Imperijalnu os (danas Via Cristoforo Columbo), izvorno za potrebe održavanja olimpijskih košarkaških turnira, Piacentini projektira Palaču sporta - višenamjensku arenu koja služi i kao koncertna dvorana. Palaču sporta u povijest arhitekture ipak nije upisao režimski sluga Piacentini, već Pier Luigija Nervi i njegova jedinstvena betonska kupola. Struktura nalik finoj čipki izvedena je iz prednapregnutog betona i natkriva kružnicu promjera 95 metara. Arhitekt i teoretičar arhitekture Bruno Zevi tu je Nervijevu kružnu strukturu usporedio s Panteonom - i u ovom je slučaju to zaista posveta, a ne nasilan pokušaj preslikavanja. Nervijeva kupola, naime, za razliku od onih prvih Piacentinijevih projekata, nema druge namjere osim da bude dobrom arhitekturom. U to vrijeme možda i prvi u svijetu po pitanju konstrukcijskih rješenja velikog mjerila, Nervi je Mussolinijevo stezanje obruča po pitanju korištenja čelika za civilne građevne projekte iskoristio tako da je birao one vojne namjene, gdje se ipak nije prepuštalo štednji, te je dočekao kraj rata s rijetkim znanjem i iskustvom - i kao jedan od rijetkih koji su se uspjeli okoristiti režimom više nego on njima.
Mussoliniju bliska 'Grupa sedmorice'
Njegovu dugu i svjetski uspješnu karijeru nije dočekao Giuseppe Terragni, jedan od onih koji su svakako bili bolji, nježniji i vještiji od svoga vremena. Priča o njemu možda je i najkompleksnija koju bi bilo moguće ispričati o talijanskoj moderni, o razdoblju revolucionarne misli i potpunog društvenog i političkog sunovrata, svakako bi mu trebalo posvetiti puno više od pasusa u jednom članku, više i od članka samog, ali ipak treba reći, makar ukratko. Član režimu bliske Grupe sedmorice (Gruppo 7), koja je promicala načela talijanskog racionalizma, u svojoj je kratkoj karijeri postao jednim od vodećih talijanskih arhitekata, s projektima naručenima uglavnom od strane Mussolinijeve vlade. Najpoznatiji je po čuvenoj Casa del Fascio u lombardijskom gradu Comu - arhitekturi u kojoj je pune svijesti o prostoru, ideji, pa i poeziji. Njegovu brzom uspjehu, pak, svakako nije moglo odmoći članstvo u Fašističkoj partiji, kao ni činjenica da mu je rođeni brat bio podestà (funkcija gradonačelnika) Coma u doba kad je Terragniju dodijeljen projekt. Svaka je prednost i privilegija u toj zgradi ipak i više nego opravdana. Spomenuti Bruno Zevi strogo je branio uvjerenje o Terragnijevu suštinskom antifašizmu - drugačije, tvrdi, takva arhitektura ne bi mogla nastati. Kako bi Giuseppe Terragni djelovao u novim okolnostima i ozračju koje bi mu navodno bilo uistinu blisko, ostaje nepoznanicom. S talijanskom je vojskom stigao do Staljingrada, odakle se vratio nepovratno slomljenog duha.
Preminuo je u Comu od tromboze 1943. u dobi od 39 godina. No čemu ova biografska crtica - ne treba završiti s megalomanijom. Postojalo je u planu za EUR i nešto tiše, nikad izgrađeno i za izgradnju zapravo nemoguće.
Uz Via dei Fori Imperiali u starom dijelu Rima, između originalnog Koloseuma i trga sa spomenikom Vittoriju Emanueleu II., u sklopu projekata za Svjetsku izložbu 1942. godine, arhitektima Terragniju i Pietru Lingeriju povjeren je onaj za Danteum. Ne nalazim druge riječi za opisati ono što su projektirali, nego “hram Božanstvene komedije”, ali to je zapravo hram talijanskom humanizmu uopće i time, svakako, hram pisanoj riječi uopće. Dimenzijama posve mala građevina pravokutnog tlocrta, u svojoj je ideji veća od svih silnih kolonada i betona EUR-a. Nenadmašno djelo književnosti na talijanskom jeziku, Danteovu “Božanstvenu komediju”, Terragni prevodi u prostor ne njezinim motivima, već njezinom idejom i strukturom. Slijedeći sam književni tekst, projektira prostor koji kroz uzan prolaz vodi u “šumu simbola” od stotinu stupova, kroz koje se dalje probija kroz sam prostor, niz devet ponirućih platformi silazi u pakao, da bi se provuklo do čistilišta i ponovno, preko devet platformi, koje sad prolaskom postaju sve šire, stiže u raj od stotinu ovoga puta staklenih stupova na kojima počiva konstrukcija tako tanka da gotovo lebdi na svodu. Dakako da nikad nije izgrađen, ali to što je Danteum mogao biti zamišljen, pa čak i režimski odobren, nije tek kuriozitet, već upozorenje.
Teško bi bilo sudbinu EUR-a podvesti tek pod “prenamjenu”, a nije riječ sasvim ni o ugrađivanju u širi prostor niti o nastavku urbanizacije jednog zapravo solidno postavljenog plana s logičnom temom širenja grada na suburbana područja i povezivanja s drugim oblicima prijevoza (što je u ovom slučaju morska luka, a nije naodmet naglasiti ni da je Međunarodna zračna luka Fiumicino na obali kraj Ostije). Stvar je u tome da istinske prenamjene nema, kao što ni sustav koji je posljedično naslijedio ostavštine europskog fašizma i propalih pokušaja socijalizma u svojoj srži od tog fašizma nije puno drugačiji. Prije se stigla u talijansko društvo vratiti korupcija (i to na velika Berlusconijeva vrata), a onda i nacionalistički populizam s Meloni, nego što bi plijesan nagrizla Mussolinijev travertin. Međunarodne korporacije, banke i hipsterski elitni kafići i restorani u zavodljivo pravilnim primjerima fašističke arhitekture, nije to sasvim lako za zaista vidjeti. To da svaki fašizam ima neodoljivu potrebu zakopati u prošlost, doduše često po principu nasumičnog nabadanja, jasna je stvar. Ali nema svaki otkopati baš Rim. Ovaj današnji i sveopći, taj svakako ne mari ni za Rim, a kamoli za Dantea. A oni prije sto godina, oni su bili divljaci, ne bi sigurno i neće nama tako, nikad.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bio je ludak