"U izvješću Administracije američke pomoći navodi se da čitavoj ruskoj inteligenciji prijeti istrebljenje zbog gladovanja. Smrt je sad vidljivija nego život. Pred mojim očima umro je Fjodor Batjuškov, slavni profesor filologije, kad se otrovao jedući truli kupus. Drugi koji je umro od gladi bio je S. Bengerov, profesor povijesti i književnosti, čovjek koji je ruskom narodu dao cjelokupna izdanja Shakespearea, Schillera i Puškina... U istom razdoblju je filozof V. V. Rosanov podlegao gladovanju u Moskvi. On je prije smrti lutao ulicama tražeći opuške kojima bi tažio glad..."
Kao krivci za sve posvuda se, naravno, otkrivaju Židovi - pogrome vidimo u Rusiji, Ukrajini, na Baltiku. Pokolji su bili strašni, a metode užasne. Oni su krivci za kapitalizam i krivci za socijalizam. Čak i Churchill, kojeg je 20. stoljeće izbacilo kao jednog od najvećih pozitivaca, ne skriva antisemitske stavove upakirane u antikomunizam.
"Za Alfreda Kraussa, bivšeg vrhovnog zapovjednika istočnih armija Habsburške Monarhije, među neprijatelje njemačkog naroda ubrajali su se 'Francuzi, Englezi, Česi, Talijani' - jasna naznaka nastavka ratnog razmišljanja poslije 1918. Ali opasniji od nacionalističkih neprijatelja iz drugih zemalja bili su internacionalistički neprijatelji Crvena internacionala, Crna internacionala (politički katolicizam) te iznad svega 'židovski narod koji želi vladati nad Nijemcima'", piše Gerwarth pa nastavlja:
"Svi drugi neprijatelji, Krauss je bio uvjeren, služe kao židovski plaćenici. U Münchenu je njemački izbjeglica s Baltika (i budući nacistički ministar za okupirane istočne teritorije) Alfred Rosenberg napisao u jednom članku u svibnju 1919: 'Lenjin je jedini koji nije Židov medu narodnim komesarima; on je takoreći ruski izlog židovske trgovine... Ali može se opaziti, i sve najnovije vijesti to potvrđuju, da se mržnja protiv Židova u Rusiji neprekidno širi usprkos svemu teroru... Ako sadašnja vlada padne, nijedan Židov neće ostati živ u Rusiji; može se sa sigurnošću kazati da će oni koji ne budu ubijeni biti prognani iz zemlje. Kamo? Poljaci ih već drže na udaljenosti, pa će tako svi doći u staru Njemačku, gdje tako silno volimo Židove i za njih čuvamo spremne najtoplije stolce. Slika Židova kao glavnih upravljača i korisnika boljševizma jasno se stvorila u Rusiji, najviše zbog propagande 'bijelih', ali ideja se brzo raširila po Europi. Činjenica je da je relativno velik broj Židova igrao istaknutu ulogu u kasnijim srednjoeuropskim revolucijama 1918-1919. Rosa Luxemburg u Berlinu, Kurt Eisner u Münchenu, Béla Kun u Mađarskoj, Victor Adler u Beču - naizgled je potvrđivala takve optužbe, čak se tako činilo i promatračima u Britaniji i Francuskoj. Velik broj onovremenih francuskih novina, primjerice, pripisivao je boljševičkoj revoluciji židovski utjecaj. U Londonu su tvorci politike u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova stigli do sličnih zaključaka."
"Židovi su odlučni učiniti sve što im je u moći da spriječe osnutak velike i neovisne Poljske", pisao je jedan od njih, dok je drugi primijetio: "Bojim se da postoji neko opravdanje za tvrdnju da su Židovi kralježnica boljševizma". Godine 1920. Winston Churchill je napisao sramotan članak pripisujući Židovima krivnju za revolucije u kontinentalnoj Europi:
"Od doba Spartacus-Weishaupta do doba Karla Marxa, i zatim sve do Trockoga (Rusija), Béle Kuna (Mađarska), Rose Luxemburg (Njemačka) i Emme Goldman (Sjedinjene Države), postojano je rasla ova svjetska revolucionarna urota za rušenje civilizacije i za obnavljanje društva na temelju zaustavljena razvoja, zavidne zloće i nemoguće jednakosti. To je bila glavna poluga svakoga subverzivnog pokreta tijekom 19. stoljeća; i sad su napokon ti banditi izvanrednih osobnosti iz podzemnog svijeta velikih gradova Europe i Amerike zgrabili za kosu ruski narod i postali praktički gospodarima golemoga carstva. Nije potrebno pretjerivati kad je riječ o ulozi tih internacionalnih i najvećim dijelom ateističkih Židova u stvaranju boljševizma i stvarnom podizanju ruske revolucije. Ta je uloga jamačno vrlo velika; vjerojatno je pretežnija od svih drugih."
Takve je poglede dalje hranila široka međunarodna cirkulacija krivotvorenih "Protokola sionskih mudraca", gdje se raspravljalo o tome kako postići globalnu dominaciju Židova. Tekst "Protokola" prevodio se na europske jezike od 1919. nadalje, često uz potporu bogatih pojedinaca, kao što je bio američki industrijalac Henry Ford, koji je pokrio troškove za više od pola milijuna primjeraka koje je trebalo razdijeliti po Sjedinjenim Državama. Kad je 1921. dokazano da su "Protokoli" patvorina, njihov golem utjecaj nije prestao djelovati na kontrarevolucionarnu maštu. U Njemačkoj vlada "rovokracija" - termin je do te mjere dobar da bismo ga mogli koristiti i kod nas, no rov je ovdje zamijenio "šator", ali ušančenost je ista, kao i željezni stisak vlasti. Osveta Židovima - koji doista nisu imali krivnje za njemački poraz, dapače, bili su među najodanijim Nijemcima, dugo je pripremana. Generalštabt i njegovi čelni ljudi tražili su opravdanje za poraz i našli ga u drugima, ne u sebi.
"Poistovjećivanje 'židovskoga naroda' s onima koji 'vuku konce' iza revolucije i sloma carstava općenito se povezivalo s nadom da će 'njemački div opet ustati jednoga dana' i da tad 'mora doći dan obračuna za svu izdaju, licemjerje i barbarstvo, za sve njihove zločine protiv njemačkoga naroda i protiv čovječanstva'. Poput antisemita u Mađarskoj, u Austriji su se obično pozivali na kršćanska načela i povezivali pojam židovske odgovornosti za vojni slom sa starijim kršćanskim stereotipima o 'židovskoj izdaji'. Kao posljedica toga političari iz Kršćansko-socijalne stranke, poput vođe tirolskoga Heimwehra, Richarda Steidlea, tvrdili su da 'samo potpuni obračun s duhom židovstva i njegovim pomagačima može spasiti njemačke alpske zemlje'. Antisemitizam poslije 1918. dalje se pojačao zbog rasprostranjena shvaćanja da je 'židovska urota' u srcu revolucije 1918-1919. godine."
Činjenica da su intelektualni vođa austrijske Crvene garde, Leo Rothziegel, i istaknuti članovi Socijaldemokratske stranke, kao Victor Adler i Otto Bauer, bili Židovi, stalno se navodila u desničarskom tisku. U Mađarskoj su također revolucija i "crveni" teror u poslijeratnom razdoblju bili, u očima konzervativnih časnika, nerazmrsivo povezani sa Židovima, osobito s revolucionarnim vođom Bélom Kunom i njegovim glavnim vojnim savjetnikom Tiborom Szamuelyjem. Malo je bilo važno antisemitskim nacionalistima to što je golema većina Kunovih pristaša bila zapravo nežidovskog podrijetla.
Mađarska je teritorijalno osakaćena, a to se rezanje osjeti do dan danas: nema sumnje da je Viktor Orban izraz povijesnog pamćenja mađarskog nacionalizma. Kao što su potvrđivali Austro-ugarski Ausgleich iz 1867. i Hrvatsko-ugarska nagodba i sljedeće godine, te su zemlje uključivale današnju Mađarsku, Slovačku, Transilvaniju, ukrajinsku Ruteniju, Vojvodinu i Hrvatsku.
Ali potkraj 1918. novonastale države također su zahtijevale gotovo sve te teritorije. Mađarska liberalna vlada pod vodstvom grofa Mihályja Károlyija, uz potporu socijaldemokrata, usredotočila je svu energiju na očuvanje teritorijalnog integriteta, dok je usput gurala brojne hitno potrebne reforme pod tepih. Oba su projekta završila bijedno. Početkom 1919. otprilike pola historijskog teritorija, naseljenog stotinama tisuća etničkih Mađara, izgubljeno je u secesionističkim pokretima koje su ohrabrivali zapadni Saveznici i podupirali mađarski susjedi.
U Austriji general Konrad von Hoetzendorf razvija teoriju prema kojoj se Austro-Ugarska raspala jer je Slaveni nisu htjeli braniti, to je austrijska verzija "noža u leđa" i ona nije besmislena - treba čitati Hašeka da se vidi kakvo je bilo mišljenje Čeha o njoj (a i promatrati slavenski jug), no Hoetzendorf se nije zapitao zašto su Slaveni bili manje lojalni Austriji od Germana i Mađara.
U Njemačkoj, gdje je taj osjećaj bio najrašireniji, ljudi poput bivšeg vrhovnog zapovjednika Njemačke armije i budućeg predsjednika države, Paula von Hindenburga (koji je promicao ideju da je armija bila "nepobijeđena na bojišnici"), mogli su dograđivati starije i ustaljene priče o izdaji; među njima je zapažena bila srednjovjekovna legenda o Nibelunzima, u kojoj germanskog heroja Siegfrieda podmuklo probada kopljem s leđa hulja u priči, Hagen.
Njezina moderna verzija poslije 1918. naglašava međunarodnu urotu i izdaju na unutarnjoj fronti kao glavne uzroke poraza Njemačke, i ta će ideja postati kamen temeljac desničarskog uvjerenja u međuratnoj Njemačkoj. U središtu mita o "nožu u leđa" bilo je stajalište da se za tu izdaju treba osvetiti na "dan obračuna", kad se protiv "unutarnjeg neprijatelja" povede bezobzirna i nemilosrdna borba.
Kao zloglasni vođa njemačkih Freikorpsa, bivši mornarički časnik i budući nacistički veleposlanik u Bukureštu, Manfred von Killinger, naglasio je u pismu svojoj obitelji: "Ja sam samome sebi zadao jedno obećanje, oče. Bez oružane borbe predao sam svoj torpedni čamac neprijateljima i gledao kako se spušta moja zastava. Zakleo sam se da ću se osvetiti onima koji su za to odgovorni."
Mi smo danas zaboravili Prvi svjetski rat, iako je riječ o najvećem planetarnom užasu od postanka svijeta do 1918. godine. On nam više nije zanimljiv, ne pamte se njegove bitke, njegova oružja, njegovi pokolji u kojima su stradali milijuni ljudi. Razlog je jednostavan: našem pamćenju puno je bliži Drugi svjetski rat, još gori i stravičniji. Ali i njegovi tragovi blijede. Povijest se - rekao je Santayana - ponavlja onima koji je zaborave. To je užasavajuća poruka. Zato zaboravu nikad ne treba prepustiti pobjedu; ona bi se mogla pretvoriti u naš užasan poraz. No izvući pouke vrlo je teško, katkad nemoguće.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
svi ratovi su namješteni i dogovoreni loši političari su krivi