Mnogi će danas s prijezirom odmahnuti rukom na tezu da je ekstremna desnica propupala u Hrvatskoj posljednjih godina kao voćka poslije kiše, ali situacija u zemljama kao što su Češka, Poljska, Mađarska, Bugarska i Francuska samo dodatno raspiruju tu tezu u činjenicu da se Europom širi novi krik nacionalističko-ekstremnih pokreta. I nije tu samo riječ o širenju jer taj krik već je u poodmakloj fazi, već dobro utvrđen u najvišim nivoima državnih vlasti zemalja istočne Europe.
Iako se mnogima vijesti o zabranama Frljićevih predstava u Poljskoj i općem progonu kulturne slobode može učiniti kao zabavna vjestica o još jednoj eskapadi u kontekstu provociranja desničarskih niša, novi poljski premijer Mateusz Morawiecki iz stranke Pravo i pravda (PiS) Europu želi vratiti istinskim kršćanskim vrijednostima.
Iako je Češka prošle godine prema Eurostatu bila treća po rastu gospodarstva u Europi, to nikako ne ide pod ruku s onom popularnom pričom kako porast siromaštva, pad broja zaposlenih i loše socijalne prilike dovode do osnaženja nacionalističkih ekstremista, jer, Češka u svoje osnovne škole dovodi vojsku i specijalce kako bi demonstrirali "mladima na kojima svijet ostaje" taktike za preživljavanje u ratnom i neprijateljskom okruženju.
Sličnih su nijansi zaokreti prema desno u Francuskoj s Marine le Pen, u Mađarskoj s Orbanom koji inatljivo prkosi barem prividnom duhu demokracije koji dolazi od EU, u Hrvatskoj u kojemu ekstremisti iz desnih redova više nisu nikakva marginala, nego sada sjede u sabornici i bave se odlučivanjem o ženskim tijelima, pojmovima poput obitelji i ne-obitelji te već tradicionalnu raspiruju narod u boj prema "pravoj hrvatskoj tradiciji".
Mnogi zapadni politički komentatori i kritičari ovaj pojas Europe koji je sljubljen s Balkanom i koji je najbliži Rusiji promatra kao škakljivo područje koje sve jače odudara od direktiva i atmosfere Europske Unije: nacionalizam je doživio snažan vjetar u leđa pa se više nitko ne libi svoju ljubav prema vjeri, narodu i domovini prikazivati na displayu smještenom na čelu. Jedino što Hrvatsku ne čini baš tako užeglom u konkretizaciji pune ratne spreme prema svemu što nije naše i božje, činjenica je da trenutno kod nas nema zabilježenih nikakvih ilegalnih paravojnih formacija koje čuvaju narod od tuđinaca.
U Slovačkoj je već druga priča. Ovogodišnji Zagrebdox ponudio je dosta filmova iz bližeg i šireg okruženja koji prikazuju uzavrele strasti na pregibu ljevice i desnice. Od Bugarske gdje se obični građani, takorekuć djeca, organiziraju u prosvjedne marševe i prema tradiciji bugarske prošlosti određuju kao protivnici Židova i Roma, preko Slovačkih branitelja koji ponose nacionalističkom ideologijom te po šumama održavaju vojne obuke u filmu "U slučaju rata".
Upravo je promućurni slovački redatelj i novinar Jan Gebert snimio taj zanimljiv dokumentarni uradak, u slovačko-hrvatskoj koprodukciji (Dana Budisavljević kao hrvatska producentica), o paravojnoj skupini iz Slovačke koji se pod vodstvom mladog studenta arheologije Petera Švrčeka organiziraju u vojne postrojbe, organiziraju marševe, provode vojne obuke s oružjem i crpe nadahnuće iz nacionalističkog ponosa.
Koliko god motivi iz filma "U slučaju rata" djelovali djetinjasto, čini se da glavni vođa Peter ima čvrste ambicije odmetnuti se u političkog vođu koji će i sam jednog dana imati vlastiti spomenik. Jan Gebert objašnjava da je odlučio prikazati ovu temu na filmu ne samo zato što ga je zanimalo što se događa u Slovačkoj nego i u Češkoj i drugdje diljem Europe – porast nacionalizma, populizma, zazivanje jačih vlada, odbijanje i negiranje demokracije koja bi trebala biti cilj svim zemljama u kojima je pao komunizam.
"Po Slovačkoj i drugim zemljama vidim da svi zapravo priželjkuju autoritarne režime, nešto poput Putinove Rusije. Zato sam odabrao ovu temu, a grupa koju sam snimao prikazuje, smatram, sve te fenomene u malom", objašnjava Jan Gebert. Kroz razgovor s Gebertom dao se iščitati njegov habitus koji dosta drži distancu, ali kada je u razgovoru iznio potankosti koje su proizašle iz snimanja Slovačkih branitelja, shvatila sam otkud ta ozbiljnost i zabrinutost proizlaze.
Prilikom istraživanja naletio je i na neke druge paravojne formacije koje egzistiraju na rubu legalnog, a za ovu skupinu mladih slovačkih nacionalista kaže da je drugačija jer je vode pametni ljudi. Školovani, dapače visoko obrazovani, mladići koji svoje ekstremne stavove i ljubav prema Slovačkoj iznose bez ikakve zadrške i uz veliku vjeru da čine ispravnu stvar.
"Ne ulaze u stereotip fašista ili neonacista. Vrlo su obični u stvarnim životima i nisu nikakvi autsajderi. Puno lakše mogu iznijeti svoje planove nego druge paravojne postrojbe", govori Gebert. Pod vodstvom mladog Petera Švrčeka koji je ideološki i organizacijski vođa, trener i komandant, oni su svjesni svojih ambicija, a glavna ambicija im je postati priznati prihvaćeni politički pokret. Tu se nameće jedna razlika prema svijetu desničarskih političara koji udobno sjede u foteljama i na položajima i koji o svojim obrambeno-ratnim načelima samo razgovaraju.
Govori Gebert da su Slovački branitelji do prije tri godine bili marginalna skupina koja se okupljala na šumskim obukama, ali slovačko društvo koje je bilo ili previše tiho ili ih je prešutno poticalo, ohrabrilo je momke da izađu iz tih šuma, s tog ruba, i da se pokušaju infiltrirati u društvo kao nova snaga koja promovira neke nove ideje koje se opiru demokratskim načelima.
Zanimljiva je ta mržnja prema migrantima i izbjeglicama o kojima Peter i njegovi vojnici progovaraju dok se voze uz granicu i promatraju rijeku ljudi s pinklecima kako prolaze cestom, jer, kaže Gebert, Slovačka je u nekoliko godina primila 70-ak migranata i ta silna i blještava "prijetnja" doista je proizvod njihove fikcije zadojene nacionalističkim ponosom.
"Da, migranti jesu tema, ali nisu nikakva prijetnja. Političari ih koriste kako bi promovirali atmosferu straha i od toga mogu profitirati jer kažu "mi smo zaštitnici od tog zla". Tog zla nema trenutno, ali može se pojaviti, baš kao i rat. Prizivaju to "zlo", prizivaju rat koji možda nikad neće doći, ali pripremaju društvo za najgore. Tema imigranata i rata je postala top tema središnje Europe", izlaže redatelj o potenciranju kaosa i traženju razloga za postojanje paravojnih formacija.
Kaže, impresionirala ga je običnost tih ljudi jer, ono što se događa diljem Europe je to da obični i normalni ljudi rade ekstremne stvari. Prvo poglavlje europske povijesti počelo je s time; da su obični ljudi otišli u ekstreme. "Fašizam je doista utemeljen na grupi marginalaca koji su bili obični ljudi. Čini mi se da ova grupa koja se vikendom pretvara u nešto drugo, u fašiste, da je to nešto na što trebamo obratiti pozornost", ističe Gebert. Postavlja se pravo pitanje: gdje je tu slovačka vlada?
Gdje je Robert Fico, slovački premijer? Kaže Gebert da vlasti ne prepoznaju opasnost ove paravojne skupine, ne shvaćaju gdje to može odvesti Slovačku. Glavni je problem, ističe, to što društvo šuti. "Ako svi šute o tome, to je plodno tlo za dolazak novog autoritarnog režima", predviđa.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Slucaj emigrantkog vala EU pokusava resiti kao rimljani Mauritanski problem ...bar tako izgleda.Razbacati ih po cjeloj eropi u manjim grupama tako da ne prestavljau problem lokalnom stanovnistvu. Naravno da lokalne zajednice to ne vole jer imaju dosta I svojih problema..... ... prikaži još!a I svojih problema.....
Panslavizam je nešto ćemu bi sve Slavenske nacije koje su zadnjih 1000 godina bile pod Francima Mađarima Turcima Austrijancima i Talijanima trebale težiti. Mi imamo zajedničke korijene koji sežu još od Leha Čeha i Rusa. Prije nasilnog pokrštavanja smo imali ... prikaži još! i zajedničku vjeru Rodnovjerje.Europeizam će nas razvodniti i raseliti sa vreemnom i zato je jedino rješenje sa stvarnom dugoročnom perspektivom za Slavenske zemlje Savez Suverenih Slavenskih Republika. Ono što je SSSR trebao biti.Slava Rodu!