"Tu znam da nema mira/Ne gine patnja i garant je plakanje/Ili Star Wars ili Star Trek/Ako voliš oba onda je varanje", repa Edo Maajka u pjesmi "Odlazim i dolazim" i razumiju ga, kao malo tko, fanovi "Star Warsa" ili "Star Treka" među kojima većinom vlada podjela koja možda nije oštra kao ona među navijačima "Dinama" i "Hajduka", ali nije ni puno manja od one između riječke "Armade" i pulskih "Demona". Ima, dakle, onih kojima nije mrsko kada "Rijeka" pobijedi "Varaždin", a "Istra" dobije "Slaven Belupo", samo što ih nema puno.
Daniel Abraham i Ty Franck sličnih problema nemaju, sasvim suprotno: oni su, kao što reče guslar s distorzijom, Marko Perković Thompson, jedna duša iako ih je vidno dvoje. Kada pišu u četiri ruke, potpisuju se kao James S.A. Corey i pod tim imenom poznaju ih čitatelji znanstvene fantastike, bez obzira na to što – zvuči čudno, pa će biti objašnjeno – manje pišu SF, a više takozvane svemirske opere, podžanr u koji spadaju i "Star Wars" i "Star Trek", dakle djela u kojima se zarad priče i odnosa među likovima odstupa od znanstvene preciznosti. Fikcija je, uostalom, beskrajni prostor slobode i kada je vrijeme radnje sadašnjost, a mjesto, recimo, Trilj, pa u budućnosti i svemiru može imati samo dimenziju više, bez obzira na stav znanosti.
Daniel Abraham i Ty Franck, odnosno James S.A. Corey, poznati su po sagi "The Expanse", koju su kao scenaristi pretvorili u seriju od 62 epizode podijeljene u šest sezona, nakon čega su napravili i vlastitu produkcijsku, žanrovski specijaliziranu tvrtku.
Milost bogova, James S. A. Corey, Hangar 7. Prijevod: Riva Zmajoki
"Milost bogova. Rat zatočenika" prva je knjiga iz nove sage autorskog dvojca, prvoobjavljena 2024. godine, a kod nas u izdanju riječke nakladničke kuće Hangar 7 i prijevodu Rive Zmajoki već 2025. i posvećena je, što o autorskim sklonostima podosta govori, Ursuli Le Guin, svestranoj američkoj spisateljici nagrađivanoj primarno za SF djela poput "Lijeve ruke tame", i Franku Herbertu, čije je najpoznatije djelo "Dina" višestruko ekranizirana futuristička politička tragedija.
"Nismo vidjeli suparnika u njegovim istinskim bojama, zato smo ga uveli u svoj dom", dio je "iz konačne izjave Ekur-Tkalala, čuvara-knjižničara ljudskog dijela Carryxa" kojom "Rat zatočenika" počinje, a završava prokleto sadašnjom rečenicom: "Mi ćemo spaliti ovaj svijet skupa".
Suparnik o kojem Abraham i Franck pišu ne mrzi ljudski rod i nema nikakav ideološki motiv, ne treba mu ono što su nacisti nazivali Lebensraum i nije motiviran pljačkom. On treba ljude kao resurs i predmet kojim tehnologija manipulira, pretvarajući ih u kmetove koje je vjera u vlastitu superiornost svela na biološki materijal.
"Rat zatočenika" nije roman za publiku koja je zasićena životom u distopiji i lijek traži u utopiji iako zna kako lijeka nema. Ljudi su, ovdje i sada, kao i u svemiru bilo kada, jednako neskloni suočavanju sa sobom. Ili, kako pišu Abraham i Franck: "Vidio je krivnju u njezinim ramenima i u načinu kako je držala ruke i to mu je došlo poput olakšanja. Netko drugi je ovo sjebao. Nije samo on".
Dakle, "nema mira/Ne gine patnja i garant je plakanje". Prije, sada i u budućnosti.
