Kultura
1356 prikaza

"Novinarima su nekad prijetili smrću, sad nude novac"

Nastavak sa stranice: 1

Kad je HRT u pitanju – osim s nekim kratkim razdobljima, kada je to bilo drugačije – uvijek je to bio 'tradicionalni medij'. Tradicionalni u smislu što se njime uglavnom, tradicionalno upravljalo izvan Prisavlja, iz 'Kockice', kasnije s Pantovčaka, sada iz Banskih dvora, ili s Trga žrtva fašizma, ili prije s Iblerova trga. No, upravo je HRT imao sjajne mogućnosti da bude 'tradicionalni medij' u najboljem značenju tog pojma. Svakog mjeseca, zahvaljujući pretplati, na Prisavlje se sliva ogromna količina novca, plus ono što se zaradi od reklama. HRT je dakle financijski neovisan, a to je vrlo ugodan osjećaj. No, politika je ondje prisutnija nego u bilo kojem mediju. Do te mjere da ga je ozbiljno počela uništavati i postavlja logično pitanje: trebali li nam takav HRT? Financiraju ga građani, a služi (vladajućoj) politici. Koliko je samo bilo fake newsa, koliko 'alternativnih činjenica' posljednjih godina. I koliko odličnih novinara koji su se tome protivili i zbog toga otišli? Mislim da takve 'tradicionalne medije' ne treba spašavati. Jer zašto ih spašavati, kada su oni sami, služeći politici, odredili vlastitu sudbinu.

Krajem travnja Županijski sud u Osijeku donio je odluku o obustavi postupka koji se vodio protiv zastupnika HDZ-a zbog optužbi da vam je ponudio mito kako ne biste pisali o njegovim aferama. Sud je u obrazloženju presude napisao da nije riječ o 'kaznenom djelu'. Je li stanje u pravosuđu jedan od najvećih hrvatskih problema?

Drago Hedl | Author: Marko Mrkonjić/PIXSELL Marko Mrkonjić/PIXSELL

Što mislite, bi li kazneno djelo bilo da sam prihvatio ponudu tog zastupnika i rekao: dobro, donesite mi taj novac i neću objaviti ništa što sam o vama i vašim tvrtkama otkrio. A on se javi policiji, policija obilježi novčanice i uhite me kad ih primim. Bi li to bilo kazneno djelo? Bi li županijski sud u Osijeku i tada tvrdio da nije? No u cijeloj toj priči, oko tog zastupnika, nuđenje mita, najmanji je krimen. Objavio sam toliko toga o njegovim poslovnim malverzacijama, podastro toliko dokaza koji govore o bjelodanom kriminalu velikih razmjera. I nikom ništa. Oni koji bi to trebali istražiti nisu pokazali ni trunke zanimanja. No, vratimo se nuđenju mita: Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo s nekim članom parlamenta, negdje u Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj… da je nudio mito novinaru, želeći ga potkupiti? Znadete li koliko bi dugo nakon toga ostao u parlamentu? Između 5 i 10 minuta. A naš zastupnik? Eno ga i dalje ondje. I ostat će do kraja mandata, s velikim izgledima da osvoji i sljedeći.

Kao novinar koji ne odustaje od načela profesionalizma pretrpjeli ste svašta – od prijetnji smrću do fizičkih napada. Svijet kriminala i sprega kriminala i politike već su desetljećima u središtu vašeg novinarskog interesa. Nakon najnovije presude osječkog Županijskog suda, imati li još snage i volje boriti se protiv sustava?

Mislim da su se vremena za istraživačke novinare radikalno promijenila i to – nabolje. Prije su vam prijetili smrću, sačekivali vas po haustorima, mlatili metalnim šipkama. Sada vam nude novac. Stvarno nam je bolje! Kad nije upalila batina, možda će mrkva. Šalim se, naravno, i to gorko. Pogledajte samo koliko su kriminalnih afera otkrili novinari, a koliko oni kojima je to posao. Nemam egzaktne podatke, ali omjer je porazan, porazan za one koji bi trebali otkrivati korupciju i kriminal. A umjesto da ga otkrivaju, oni ga štite. Eto vam slučaj onog našeg zastupnika koji mi je nudio mito i Županijskog suda u Osijeku koji tvrdi da to nije kazneno djelo. Imam se, naravno, volje boriti protiv takvih stvari mada znam da je to borba s vjetrenjačama. Pa neka se bar zna što rade, bez obzira na to što sustav smatra da ne čine kaznena djela.

Nakon dva kriminalistička romana, "Izborne šutnje" i "Ispovjedne tajne", u novom romanu "Vrijeme seksa u doba nevinosti" ponovo uskrsavate svoj pripovjedački alter ego Dadu, u očitoj poveznici na roman "Donjodravska obala". Ovaj put pripovjedač je odrasla osoba a ne dijete, i priča ne ide linearno već preskače desetljeća i kontinente – od 1997. godine s kojom počinje, preko 1966., pa naprijed-natrag do 2000. Kakva je to potraga na koju se otiskuje vaš glavni junak, od Praga, preko SAD-a, Budimpešte, Münchena do Osijeka i natrag?

Potraga je to koju, vjerujem, čini svatko od nas. Kada preispitujete ono vječnu dvojbu što bi se dogodilo da smo u životu krenuli nekim drugim putem, s nekom drugom osobom. Bismo li bili sretniji? Bi li život bio bolji, ljepši, zanimljivi, bi li u njemu bilo više ljubavi za kakvom svi čeznemo. Mog junaka muči to univerzalno pitanje i on odgovor nastoji saznati tako da se vraća osobama iz mladosti, onima koje je volio prije 30-ak i više godina i pokušava nastaviti prekinuto. Ne razumije kako vrijeme nevinosti nije moguće nastaviti opterećen iskustvom koje se nagomilalo. Zeleno voće nema slast zrelog kolikogod se to činilo apsurdnim. Shvatit će to i moj glavni junak, kao i oni s kojima je pokušao vratiti mladost i zaključiti kako je sreća što znanost još nije izmislila stroj za putovanje kroz vrijeme. Osobito za putovanje unatrag, u prošlost.

Dok ste kao novinar, kao i u vašoj kriminalističkoj prozi, neumorni u skretanju pozornosti na neuralgične točke društva, u ovoj knjizi, kao i u "Donjodravskoj obali", činite se gotovo sentimentalnim. Kakvo je to doba nevinosti o kojemu pišete, koliko se osobno isprepliće s društvenim, i što u svemu tome predstavlja seks?

Doba nevinosti možda je najljepše u čovjekovu životu. To je vrijeme maštanja, nadanja, sanjarenja, pa i patnje, strahova, čeznutljivosti. Ranjivi smo i osjetljivi, neuspjesi su prave tragedije, a uspjesi euforični uzleti. To je burno vrijeme, mada nam se tada nije činilo takvim. Ono je, nažalost, kratko, baš kao što je kratak i cijeli život. Nakon njega dolazi vrijeme iskustva, iskustva kojeg stječemo vlastitom kožom. Ostaju ožiljci, tragovi. Iskustvo je bedem kojim se branimo i štitimo, bojeći se udaraca, rana, ljubavnih patnji, razočaranja. Iskustvo nas, međutim, udaljava od one neposrednosti, onih divnih titraja duše, iskona, one slatke naivnosti, onog poimanja svijeta i neopterećenog doživljavanja drugih, onog vremena kada postoji samo danas, kada jučer nije važno, a sutra još manje. To je vrijeme nevinosti, ne samo u seksualnom smislu. Možda ponajmanje u njemu. I možda je draž u tome što ga ne možete vratiti. Jer da pokušavate, vjerojatno biste ga pokvarili. Dogodilo se to junaku mog romana.

"Izborna šutnja" i "Ispovjedna tajna" prva su dva dijela planirane krimi-trilogije. U kojoj je fazi treći dio, "Kijevska piletina"; kad ga možemo očekivati? Pretpostavljam da nam nećete otkriti kamo ćete u njemu odvesti beskrupuloznog političara i novinarsko-policijski tandem koji ga progoni?

Drago Hedl | Author: Marko Mrkonjić/PIXSELL Marko Mrkonjić/PIXSELL

"Kijevsku piletinu" upravo pišem i ide mi dobro. Nadam se da ću je završiti do kraja godine, budu li mi muze sklone, kao sada, možda i mjesec-dva ranije. Naš beskrupulozni političar, sada još zastupnik u parlamentu, postat će ministar unutarnjih poslova. Iz lokalne sredine, vinut će se na nacionalnu. Novinar Stribor Kralj i policijski inspektor Vladimir Kovač naći će se pred teškim zadatkom. Dva Davida protiv Golijata. Mogu vam još samo reći da se rasplet romana događa u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine. Otuda i naziv romana, "Kijevska piletina". S tim što nije riječ o kulinarskom pojmu. Više ne mogu reći, moram misliti na mog izdavača i na to da roman, kad izađe, netko treba i kupiti.

U svojoj ste višedesetljetnoj karijeri višestruko nagrađivani za rad u novinarstvu, kao i za svoju književnost – dobili ste, primjerice, nagradu za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, a za "Donjodravsku obalu" dobili ste Kočićevo pero. Raduje li vas više pisanje romana ili novinarski rad? Koji je pravi Drago Hedl? Hedl novinar ili Hedl pisac?

Ljepše je pisati romane nego istraživačke novinarske tekstove. Vidite, u mojim romanima, uzmimo za primjer krim trilogiju koju završavam, mogu postići to da onog saborskog zastupnika, beskrupuloznog političara Horvatića, kolikogod moćan bio, na kraju stigne zaslužena pravda. Kao novinar to ne mogu: onom stvarnom, beskrupuloznom zastupniku, koji mi je nudio mito (a kako je to izgledalo mogla je čuti cjelokupna hrvatska javnost), ne mogu ništa. Bez obzira na dokaze, otkrića, dokumente. Zato novinarstvo zna biti frustrirajuće, pa 'bijeg' u književnost podsjeća na terapiju. Da koliko-toliko ostanete normalni od stvarnosti koju je teško razumjeti. Mislim da je Hedl-pisac pomogao Hedlu-novinaru, pa mu eto, i ovom prilikom zahvaljujem.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • brzzzy 20:51 13.Svibanj 2018.

    Nažalost malo je ostalo od profesionalnog novinarstva,danas sve ima svoju cijenu pa i "istina"...