U siječnju je HBO prikazao uznemirujući dokumentarac 'Night Will Fall', koji prati britansko snimanje dokumentarca iz 1945. godine u kojem su ekskluzivno prikazane snimke oslobađanja nacističkih koncentracijskih kampova. Scene koje su tad snimljene i prikazane nevjerojatno su šokantne, i to u tolikoj mjeri da neki od veterana i umirovljenih filmaša koji su se prisjećali situacije na koju su naišli 70 godina ranije, nisu mogli dovršiti snimane izjava bez da su se 'slomili'.
Jedan sovjetski snimatelj, koji je snimao ulazak u Auschwitz, izjavio je da su sjećanja ostala uz njega čitavog života.
Toliko su bili užasavajući horori ovih kampova, da je mnogim preživjelima trebalo više godina da se napokon 'otvore' i progovore o svojim patnjama. Preživjeli i danas još pričaju o tome što su doživjeli, premda vrijeme nije na njihovoj strani.
Djelomično kao rezultat toga nastala je tema ovogodišnjeg Dana sjećanja na holokaust u Velikoj Britaniji - 'Održite sjećanje na životu'. Filmovi poput 'Night Will Fall' i sjajnog 'Shoaha' čine upravo to, kao i literatura o holokaustu.
Pa ipak, postoje skeptici koji sumnjaju u učinkovitost pisane riječi, te napominju da tekst neće nikad jednako dobro dočarati i ostaviti dojam kao osoba koja je bila tamo i sve to preživjela. Jednom, doduše, kad preživjelih više ne bude, jedino u što ćemo se moći pouzdati su tekstovi, a mnogi se pitaju hoćemo li vjerovati novim generacijama pisaca koji su išli u Auschwitz, Treblinku i Bergen-Belsen, ali ne kao zatvorenici nego posjetitelji.
Nedavno je objavljeno nekoliko knjiga o holokaustu, čiji autori se nikad nisu susreli s teškim radom, pa se moraju dodatno potruditi kako bi 'zaradili' naše povjerenje.
Tu su pisci koji su se posvetili fikciji, poput Petera Matthiessena s knjigom 'In Paradise' i Martina Amisa sa svojom 'The Zone od Interest', a koji su prije pisanja odradili svoj dio istraživačkog rada.
Nalik njima su i lovci na naciste Thomas Hardingsov 'Hanns i Rudolf' i Nicholas Kulishev i Souad Mekhennetov 'The Eternal Nazi', u kojima ćete naići na svakakve činjenice.
Iako dokumentarističke slike mogu dulje ostati u mislima, pročitane riječi kao da se zavuku negdje u našu podsvijest i ostave dubok utjecaj. Tako dobra knjiga može toliko 'uvući' čitatelja da on u nekom trenutku jednostavno mora zatvoriti knjigu i opustiti se uz piće, jer je preživljeni užas nezamisliv. A ovo su takve knjige, i trebali biste ih pročitati.
Dvije nove knjige, s jednom činjenicom i jednom pričom, nadovezale su se na ovaj pobjednički trend. Göran Rosenbergova 'A Brief Stop on the Road from Auschwitz' i kniga Monike Held 'This Place Holds No Fear', djela su rođena iz dubokog istraživanja.
Rosenberg u svojoj knjizi opisuje očev bijeg tj. put prema slobodi, dok je Held intervjuirala preživjele žrtve Auschwitza kako bi stvorila, kako ona kaže 'fikciju nastalu iz stvarnosti'.
Sakrivanje i strah i nakon rata
Rosenberg počinje traganjem za neimenovanim muškarcem na posljednjem dijelu njegovog putovanja vlakom u mali švedski grad Södertälje. Vrijeme radnje je kolovoz 1947. godine, a navedeni muškarac, iako ima samo 24 godine, preživio je već i previše toga za jedan život.
On izlijeće iz vlaka sa svoja dva pohabana kofera i odlazi u motel. Tijekom kratkog vremena, pronalazi stalni smještaj i posao u tvornici traktora. Sve što mu još treba jest da mu se pridruži voljena Halnika, žena od koje je odvojen na rampi gdje se vršio probir u Auschwitz-Birkenau.
Par se zaista uspije spojiti, te dobiju sina, Görana, koji je autor knjige, te ujedno i jedan od najnagrađivanijih švedskih novinara. On danas govori da se trebao zvati Gershon ,po djedu s očeve strane, no 'strano ime strši u društvu i postaje oblik hendikepa'. Tako se polako uvodi židovstvo obitelji u priču.
Göran spominje i kako se u lokalnoj pekari prodavao SS kruh, nazvan tako po imenu pekarnice, 'ali to je štruca koju nikad ne kupujemo'. Jednog zimskog dana djeca su prozore njegove kuće gađala grudama i vikala: "Židovi!" na što je njegova majka problijedila i ostala bez teksta. Mali Göran nije točno znao što znači ta riječ, ali je 'znao da ima neke veze sa sjenama'.
Kroz knjigu, Rosenberg je opisao svoje djetinjstvo u postratnoj Švedskoj, ali je prepričao i očevu priču koja govori o preživljavanju holkausta, ali i borbi da preživi sve što je uslijedilo, uz duboke rane koje su ostale ispod kože.
Ključna riječ u naslovu knjige je 'from', tj. iz Auschwitza, jer je Rosenbergov otac David pripadao onoj manjini koja ne samo da je išla 'u' Auschwitz, nego je za njego to mjesto bilo točka tranzicije odakle se uputio dalje.
On je živio kako bi ispričao svoju priču, osim što to nikad nije učinio. Ne otvoreno, i sigurno ne svojem sinu.
Zato je crtajući po pismima koje su razmjenjivali njegovi roditelji dok su bili odvojeni, zajedno sa zapisima o putovanju, Rosenberg pratio očev put iz rodne Poljske do Švedske. Cesta prema Auschwitzu, objašnjava on, 'kolektivni je pakao kojeg su dijelili apsolutno svi'.
No manje prohodna cesta iz Auschwitza, otkrio je, 'prati najkrivudavije rute, skreće na najneprevidljivije destinacije i prolazi kroz najčudnija mjesta'.
Zato se Rosenberg iz Södertäljea 1947. odluči vratiti u Łódź geto 1942. godine.
Njegovi opisi početnih, svakodnevnih trauma možda nisu toliko zanimljivi, ali su nužni za praćenje priče.
Najgori prvi udarac dolazi kad nacisti od stanovnika geta zahtijevaju da predaju bolesne, stare i djecu mlađu od 10 godina. 20.000 osoba tako je žrtvovano u svega osam dana, nakon čega im je rečeno da ostanu na miru i sve će biti u redu.
Doduše implikacije iza ove groteskne Aktion i više su nego jasne: ljude se priprema za smrt. Rosenberg na ovom i još nekoliko mjesta kao da se direktno obraća svojem ocu, kad govori. "Samo nerazumijevanje i nedostatak mašte, tako to vidim, mogli su održati vaš svijet u jednom komadu nakon rujna 1942. godine'.
Put u nepoznato
Geto je likvidiran dvije godine poslije i njegovi roditelji poslani su u Auschwitz. Njegov otac je izbjegao plinsku komoru, ali je svejedno proživio pakao. Kasnije je poslan u radni logor, koji je bio manje od dva zla, te njegovo prvo stajalište na putu iz Auschwitza. No zatim su počele padati savezničke bombe, pa je kamp evakuiran i 'počeo je novi pakao'.
Rosenberg je pratio očevu krivudavu putanju, logore koje je posjećivao, psihijatrijsku bolnicu i mnoge masovne grobnice pored kojih je prolazio. Vodeći se dnevnicima, zapisima, arhivama, fotografijama i svjedočanstvima, 'svaki fragment kojeg sam se mogao doseći sam iskoristio, a da nikad nisam izgubio tebe iz vidokruga'.
U jednom pismu majci, Rosenbergov otac je napisao kako su preživjeli iz koncentracijskih logora izgledali kao sudionici brodoloma, pri čemu je ustvari opisao sam sebe. Njegovo putovanje nije bilo nimalo nalik onome u obećanu zemlju kakvo je očekivao i borio se kako bi ostao na površini i preživio sve što ga je na tom putu dočekalo.
No nisu samo osobna sjećanja ono što ga je je deprimiralo. Ni postratna Švedska, posebna provincija u kakvoj je i sam završio, nije bila med i mllijeko, i na preživjele sudionike rata nije se gledalo s odobravanjem i dobrodošlicom.
"Nismo navikli nositi se s ljudima koji su toliko udaljeni od švedskih stavova i standarda", napisale su lokalne novine, a vlasti su ih kategorizirale kao 'bivše klijente koncentracijskih kampova'.
Naravno da je sumnja prerasla u nepovjerenje kad je, 1950-ih godina, Davida pregledao njemački liječnik dok je zahtijevao naknadu štete zbog nacističkih progona. Rečeno mu je da je 'bolestan zato što želi odštetu, a ne zato što je preživjeo Auschwitz'. Njegove su molbe odbačene i nije dobio ništa.
Svi ovi teški udarci itekako su utjecali na Davida, a njegov sin je najgore opisao na kraju.
Ostatak teksta pročitajte u Daily Beastu.
