Od ratnog Sarajeva do zvijezde fotografije u Parizu

Aktualna izložba u Zvonu drukčija je, između ostalog, i po tome što je gotovo jedina tvoja na kojoj možemo vidjeti i ljude koji su stradali, odnosno fotografije koje su nastale nakon strašne eksplozije i koje si nesvjesno snimio.

Osim tih, napravio sam vrlo malo svjesnih fotografija stradanja ljudi na početku rata. Moja namjera nije bila da dobivam World Press nagrade ili bilo koje druge. Mnogo mi je draža fina riječ od prijatelja i kolege.

Milomir Kovačević Strašni

Ali je očigledno bilo toliko užasa tijekom rata u Sarajevu da ga nije mogao izbjeći ni čovjek koji je donio odluku da neće fotografirati ranjena ili mrtva tijela.

Stradanje se vidi na svim mojim fotografijama, na svakoj je prisutno, samo bez leševa. Mnogo su strašnije od toga neke druge fotografije na kojima vidimo djecu s igračkama i pištoljem ili Mala Buda ili dječak u uniformi s kalašnjikovim. To su mi mnogo strašnije fotke jer su ove postale toliko banalne zato što ih je toliko bilo, pa više ne reagiraš na tu masu, nego na nešto posve drugo. Često se stradanja nisu mogla ni snimiti jer ne znaš jesi li ti sljedeći koji će biti pogođen. I onda počinješ razmišljati o drukčijem pristupu, poput serije N.N. grobova ili sjena na nadgrobnim spomenicima. Otišao sam iznad svakodnevice, ali sam u fotografskom radu otišao daleko i treba samo znati pročitati, ući i imati 'šifru' te shvatiti da je sve preslikano samo malo na drukčiji način, kao što su ova vozila na izložbi u Zvonu.

A kako se uopće dogodio Pariz i odluka da kad je već skoro sve bilo gotovo odeš iz Sarajeva?

Nije postojao specijalan razlog. Svi prijatelji već su imali neke vize, sheme, pasoše, učili strane jezike da se 'ispale', samo što danas govore da nisu imali nikad namjeru. Lažu, znamo sve (smijeh). Zasiti se čovjek poslije tisuću dana. Poslije možda tridesetak tisuća fotografija. Zasiti se bez obzira na to koliko je želja za ostankom bila jaka, svaka ta fotografija i sve što doživiš ulazi duboko u tebe. I s druge strane, koliko god ja mislio da sam sklonjen djelić sekunde iznad stvarnosti, onda kad radim foto, tiraže te fotke se vraćaju u mene poput tetovaža koje više ne možeš izbrisati. Nisam ja sanjao o izlasku jer nisam imao nigdje izaći, nisam imao novca ni obitelji kod koje bih mogao otići. Imao sam brata i sestru, koji su također bili u izbjeglištvu. Nisam sanjao, ali, eto, bio je taj neki moment, nisam mogao nastaviti stanovati tamo gdje sam stanovao, bio sam umoran od svega i netko ti ponudi izložbu u Parizu. I onda, naravno, sva raja kaže da trebam ići, da moram svjedočiti i pokazati što smo preživjeli. Kod mene su dvije večeri trajali oproštajni derneci, nisam od onih koji su otišli skrivajući se.

Kad si otišao iz Sarajeva?

U siječnju 1995.

Kad je skoro sve bilo završeno.

Manje-više je sve bilo gotovo. Nije se više ništa ni moglo snimiti. Mogle su se samo ponavljati fotografije leševa ili ruševina. Moji već nisu bili tu, još je mama bila živa, i njoj je velik teret bio moj ostanak u Sarajevu. Imao sam i tu UNPROFOR-ovu propusnicu i možda smo Karim (Karim Zaimović, iznimno talentirani mladi novinar i književnik koji je od posljedica granatiranja Sarajeva u posljednjim danima opsade preminuo, op.a) i ja bili jedini koji je nismo iskoristili. Mladen Sančanin iz hrvatskoga Globusa sredio mi je tu propusnicu i izašao sam tri dana prije njezina isteka. Zato se više nisam ni mogao vratiti jer su je poništili u Zagrebu. Izašao sam samo s aparatom, nešto negativa i fotografija. Sve što sam ostavio ovdje, sve je propalo. To je također posebna priča. Krenuo sam opet od nule, to nije ispod nule, od tih prvobitnih sedam četvornih metara pa do stanovanja kod prijatelja. Sa stambenim prostorom nisam ni danas puno napredovao (smijeh).

Koliko je trebalo proći u mirnodopskom Parizu da shvatiš da je ono što je bilo ovdje uistinu i prošlo?

Nema raskida s tim. Ovo se više ne briše. Mi koji smo stvarno bili ovdje, a nismo se skrivali po podrumima, ja koji sam preživio sve što se moglo preživjeti, to možemo samo potisnuti. Ja nemam nikakvih problema kao ovi koji ne mogu spavati, ja sam nastavio i dalje živjeti, čak moje prijateljice Francuskinje, kad vide moje izložbe iz Guče, počnu plakati i kažu kako im nije jasno da uspijevam nakon svega što sam preživio snimiti izložbu koju ne bi uspjeli ni najveći veseljaci. Ali ni te izložbe nisu baš kao što djeluju na prvi pogled. Moraju se malo bolje pogledati. To je tako, ja sam fotograf i za sve ima mjesta. 
To je dio života koji ne možeš izbrisati. Mada mi koji smo ovdje bili danas više pričamo o finim stvarima koje su bile u ratu. I nemoguće je ta ratna prijateljstva raskinuti. To ostaje do kraja života zacementirano, nije uopće uvjet da se viđamo. Da nema prekida između onoga što je bilo i ovoga danas, najbolje se vidi na mješavinama na fotografijama o čemu sam govorio, naprimjer u seriji iz Meksika s konjem koji je tipična sarajevska priča. Kao i na fotografijama groblja, gdje rat također izlazi. A u novom životu su me i francuski prijatelji prisvojili pa me tretiraju i kao svojeg kroničara. Kad nešto tražim, pregledam sve negative i nemoguće je zaboraviti.

Milomir Kovačević Strašni

Postoji tema o kojoj nikad ne govoriš, a tiče se osobnoga gubitka u ratu, ubojstva oca na kućnom pragu. Kako živjeti bez mržnje i ostati u ratu bez gorčine prema drugim ljudima?

To je vrlo kompleksno pitanje. Nemam mržnje niti će je ikad biti. Nisam nikakav vjernik, ali imam svoja neka ljudska načela i trebalo je u svom tom jadu sačuvati malo ljudskog dostojanstva. I nije to sve jednostavno, jako je kompleksno, i kad znaš što smo sve preživjeli, ne možeš se baviti sudbinom jednog fotografa. I što je još gore, poneko o tome priča samo zato što znaju mene. Da ne znaju mene i da ja nisam javna ličnost, bilo bi drukčije. Ja imam brata i sestru, i nitko to o njima nikad ne kaže. I sad ja ne mogu obiteljsku tugu prisvojiti, a i živim s ljudima koji su imali istih problema, bilo da je kao u mojem slučaju s ove nacionalne strane ili s druge. U tom jadu i čemeru čovjek nema prostora ni da tuguje, mora preživjeti, a onda treći dan hodaš po lokvama krvi u Ulici Vase Miskina, i opet su neki dragi ljudi izgubili nekog svojeg na tome mjestu. Nekad je šutnja mnogo jača od hiljadu riječi. Niti je želja, barem kako ja razmišljam, da netko traži opravdanje u tome da može raditi druge zločine. S druge strane, ne treba ni da se zaboravi, ali ako se sudski organi time ne bave, onda znaš da su neki drugi problemi, malo viši od nas. Nijedan moj prijatelj nikad neće osjetiti ništa, čak ću učiniti suprotno, biti još ljubazniji i više pomoći. Ne mislim da treba potisnuti ili zaboraviti, ali mi je želja među ovim kvalitetnim ljudima koje imam sačuvati dostojanstvo - da budemo ljudi i nastavimo živjeti kao ljudi. Ljudi generalno svašta pričaju, ali kad dođu do osobnog primjera, postanu gori od onih protiv kojih su pričali. Ja nisam taj. Neću biti kao svi. Svi su mirovnjaci, ali kad mu spomeneš onoga s druge strane, odmah bi mu glavu odsjekao. Ja nisam to i nikad neću biti. Jeste tragedija i nije samo ta, mnogo sam stvari još preživio, ali to ćemo sve na svoje mjesto staviti te živjeti i dalje s normalnim ljudima s puno poštovanja, što je možda najbolji odgovor na sve.

I na kraju, mogu li ova formalna priznanja, makar podrazumijevala izostanak materijalne satisfakcije, biti djelomična kompenzacija za sav uloženi trud?

Važno je i bude drago čovjeku, ali danas sam prolazio Marijin Dvorom i sretnem stariju gospođu koja me pozdravi, kaže da su mi divne fotografije, kaže da se ona i njezin muž također pomalo bave fotografijom. Gospođa se vraća s pijace, poželi sreću u daljnjem radu i predstavi se na kraju. I OK su službena priznanja, a meni su možda malo važnija ova topla ljudska, kad se zahvale ili kažu da cijene i prate rad. Formalna priznanja su važna, ali suština cjelokupnog mojeg djelovanja je odnos prema Sarajevu i ljudima. Mene partije i ostalo ne interesiraju. Ne zanima me tko je na vlasti. Trudim se samo biti gradski čovjek i fotograf, dio ovog asfalta i ove zemlje, fasada, zgrada, zidova, duh ovoga grada koji bilježi... I kad to obični ljudi prepoznaju, to mi je jako drago.