Razdoblje koje je kraljica Viktorija provela na britanskom tronu (1837. – 1901.) historiografija pamti kao zlatno doba Britanskog Imperija, obilježeno industrijalizacijom, snažnim napretkom tržišne ekonomije, dosezanjem vrhunca kolonijalne moći, kao i razvojem građanskog društva. Potonje na Otoku uključuje značajno povećanje udjela pismenog stanovništva, a samim tim i tržišno motivirani, povećani interes izdavača prema novonastalim čitalačkim apetitima prevladavajuće niže srednje klase. Dakako da spomenuti procesi, kako u srcu Carstva, tako i diljem budućega Commonwealtha, uključuju negativne nusprodukte poput beskrupuloznog iskorištavanja radnika (osobito djece), kolonijalističkog crpljenja resursa nauštrb domicilnih naroda ili ondašnjim antropološkim dosezima blagoslovljenog nasilja motiviranog “rasnom superiornošću”.
Zbog društvene transformacije potaknute izumom parnog stroja, u duhu zadovoljenja do jučer nepismene većine, nastaju i mnogi časopisi namijenjeni širim čitalačkim krugovima. Pored znanstvenih časopisa koje diljem starog Zapada pokreću uski i staleški privilegirani intelektualni krugovi (o čemu podrobno piše poljski filozof Krzysztof Pomian u svom kapitalnom djelu “Prošlost kao predmet znanja”, 1968.), 19. stoljeće, osobito u Britaniji i Sjedinjenim Državama, donijet će ekspanziju tiskovina temeljenih na trivijalnosti i senzacionalizmu. U okviru će se takve prakse pojaviti i financijski dostupnije serijske publikacije (“penny dreadfuls”), koje će novonastaloj publici servirati tzv. senzacionalističku prozu, poglavito dva žanra: horor i kriminalističke/avanturističke priče te romane.
Njih će, pak, pisati kako isključivo žanrovski (npr. Akerman, Rymer, Le Fanu, Bierce, Stockton), tako i larpurlartistički pisci (Poe, Dickens, Twain, R. L. Stevenson i dr.). Neki će pritom, strahujući od kompromitacije, pisati pod pseudonimom (poput Watersa, čiji identitet do danas nije pouzdano utvrđen), a neki, s obzirom na to da su pisali “beskonačno” duge romane u nastavcima, udruživši se u autorski tandem. Za ilustraciju, James Malcolm Rymer i Thomas Peckett Pest zajedničkim su snagama pisali enormno duge romane u nastavcima: o vampiru Varneyju (horor) i o “đavoljem brijaču” Sweeneyu Toddu (krimić). Bitno je skrenuti pozornost na kritički potencijal spomenutih žanrova. Priče strave i užasa, osim da prestraše i zabave publiku, nerijetko ilustriraju fatalne razmjere klasne nejednakosti, a posljedica toga najčešće je pobjeda zla nad dobrom. Kriminalističke priče viktorijanskog doba, njima nasuprot, uspostavljaju literarnu ravnotežu, ili barem podsjećaju kako bi trebalo izgledati društvo institucionalno osjetljivo na nepravdu. Prva kategorija priča klasnu nejednakost ilustrira simboličko-alegorijski, a druga kategorija smješta je u realistički kontekst. Dakako da tadašnji pisci horora računaju i na u to vrijeme široko rasprostranjenu supersticiju: to je i razlog zbog kojeg se, osobito u uvodnim pasusima priča, odlučuju na pseudodokumentarni, ispovjedni, pa i reportažni stil. Stoga ne čudi da u horor pričama, rjeđe u kratkim kriminalističkim prozama viktorijanske literature, prevladava pripovjedač u 1. licu: “neposrednost” njegova/njezina iskaza ima za cilj uvjeriti i time užasnuti čitatelja koji, vrlo vjerojatno, još vjeruje u transcendentalne utvare na kakve je moguće nabasati noću, obično pod punim Mjesecom. Vrijeme je to konačne literarne afirmacije vampirskih priča (J. W. Polidori), obnavljanja interesa za magiju i okultizam (M. Shelley, E. Bulwer-Lytton), osvete prezrenih (M. E. Braddon) i proširivanja ranijih priča/legendi o fizičkim manifestacijama zla (J. Sh. Le Fanu); istovremeno, vrijeme je to i buđenja transgeneracijske krivnje (am. pisac Nathaniel Hawthorne), ismijavanja vjerovanja i osporavanja benevolentnosti ljudske prirode (W. M. Thackeray), demistifikacije ludila (Ch. Dickens) ili prokazivanja naoko nesagledivih razmjera osvetničkog poriva (Conan Doyle). U drugom je slučaju posrijedi vrijeme obilježeno porastom zločina kao posljedicom intenzivne urbanizacije, tim i vrijeme nastanka moderne policije (u Britaniji 1829.). Kriminalističke priče viktorijanskog doba (i šire) prokazuju korupciju u visokoj politici (Poe), otvaraju prostor afirmaciji ženskih protagonista (M. H. Fortune), katkad parodiraju formu bajke (F. Stockton), koketiraju s fantastikom (Bierce), upozoravaju na apsurdnost pravosuđa (Twain) ili daju naslutiti istraživačku metodologiju temeljenu na dedukciji (Conan Doyle). Svakako valja istaknuti i lik Martina Hewitta iz priča A. Morrisona koji književna historiografija prepoznaje kao “Sherlocka Holmesa niže klase”, ali i ganutljivu priču o braku iz interesa Wilkieja Collinsa, jednog od začetnika senzacionalističkog romana u engleskoj književnosti. Viktorijansko doba kroz spomenute žanrove inaugurira i autorsku prisutnost žena, među kojima se nalaze kako pionirke feminizma (A. Edwards), tako i njihove ljute protivnice (A. K. Green).
U objema knjigama Bulaja naklade zastupljeno je po osamnaestero autorica i autora, no ta nas simetrija ne bi trebala zbuniti - tu se, naime, ne krije nikakva skrivena simbolika, a karakter je obaju naslova panoramski. To znači, što u predgovoru prvoj knjizi potvrđuje i prevoditeljica te selektorica priča Andrea Šimunić, da postojeći izbor priča ne reprezentira nužno i isključivo ono najbolje što je u spomenutim žanrovima ponudila primarno viktorijanska literatura. Spomenuta prostorna iskakanja, pak, uvjetovana su međusobnim utjecajima književnih/civilizacijskih krugova engleskoga govornog područja, s tim da kao osobito bitan ističemo utjecaj Edgara Allana Poea na viktorijanske autore žanra horora, kao i kriminalističkog žanra. Vremenski okvir priča poredanih kronološkim redoslijedom ne odgovara posve provizornim godinama početka i kraja viktorijanskog doba: horor priče zastupljene u prvoj knjizi objavljivane su između 1816. i 1893., a kriminalističke između 1845. i 1900. (što jest u okvirima navedenog historijskog razdoblja). Ovi panoramski pregledi, međutim, i nisu zamišljeni kao potpora književnopovijesnom korpusu koncentriranom na apostrofiranu literaturu. Njihova je primarna namjena čitatelje početnike upoznati sa svijetom iznevjerenih zakletvi i zablude neraspoređene sredine, logičke pogreške na koju nas upozorava Edgar Allan Poe u priči “Ukradeno pismo”, a koja, kao što je rečeno, upućuje na kriminogenost u visokim političkim krugovima. Uzmemo li u obzir da pod spomenutu kategoriju logičke pogreške možemo podvesti i utvrđivanje posljedice, rekao bih da već ta priča obvezuje na primjerenu dozu čitalačke znatiželje.
