Bili smo susjedi, dok smo obojica živjeli na Jarunu. Susretao sam ga u šetnjama oko jezera. Mogao sam ga prepoznati po silueti, koja je bila uvijek ista. Hodao je s rukama na leđima, odsutan iz ovoga svijeta, blago pogrbljen, uvijek zamišljen. Ta pogrbljenost bila je metafizička - na svojim je plećima Slobodan Šnajder, zvani Šac, nosio povijesne terete zemlje, pače, dviju zemalja - Hrvatske i Njemačke, što bi povilo svaku kičmu...
Dugo sam godina, čitajući u Novom listu njegove tekstove, a u Feralu, Globusu i drugdje intervjue, mislio da je Šnajder Židov, jer je tu vrstu lijeve misli nekako prirodnije atribuirati Židovima. Kakva greška! Šnajder je bio Nijemac, s obiteljskom poviješću koja je zasluživala, pa i dobila, roman. I to kakav roman? Velik, na sve načine. "Doba mjedi", jedan od najvećih iskoraka hrvatske u svjetsku književnost, napisan je na poticaju koji po tisućiti put pokazuje zašto je Dostojevski bio u pravu kad je tvrdio da nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti.
Šnajderov je otac, folksdojčer Đuro (u romanu Georg) bio vojnik Wehrmachta, doduše ne dragovoljac nego 'silovoljac' (morao je u vojsku, izraz je ako se ne varamo, skovao baš Šnajder) dok je majka, Zdenka, u romanu Vera, bila logorašica u Staroj Gradiški, 'kući Maksovih mesara' o kojoj je pjevao Thompson.
"Da su se njih dvoje ranije sreli (...), bilo bi važno jedino tko bi prvi zapucao", kazao je pisac.
Nisu se ranije sreli, sreli su se - za hrvatsku književnost to je bio sretan trenutak - na vrijeme. Otac Đuro, i sam značajan hrvatski literat, slavonski Nijemac (U Jugoslaviji je prije rata živjelo 900 tisuća Nijemaca) borio se u Poljskoj. Ranjen u rame, smješten je u vojnu bolnicu. Navodno je vidio Auschwitz s vanjske strane. Svjestan, 1944., da je stvar gotova, bježi iz bolnice, pa se pridružuje poljskim partizanima, Armiji Kraiowi. Bila je to antifašistička, nekomunistička vojska, kojoj je pripadao i slavni Witold Pilecki, koji je dobrovoljno otišao u Auschwitz da ispita što se to tamo zbiva, pa pobjegao, pa se borio protiv Nijemaca da bi ga na koncu zarobili i strijeljali komunisti.
Đuro Šnajder imao je više sreće: iz Poljske u Jugoslaviju se spustio biciklom, da bi u novoj državi po koncu vojne upoznao Zdenku, koja je iz Gradiške razmijenjena za jednog njemačkog oficira. Otišla je u šumu, postala obavještajka, pa poslana na Srijemski front, u najveću bitku koju su partizani ikada vodili, protjerujući sa Sovjetima Nijemce. Na Srijemskom je frontu poginulo između 13.500 i 14 tisuća boraca Jugoslavenske Armije, skoro duplo više no na Sutjesci. Dok je otac Đuro preživio užase Istočne fronte u Poljskoj bježeći iz njemačke uniforme, majka je preživjela jednako stravičnu klaonicu Srijemskog fronta. Šnajder je, dakle, skoro doslovno, dijete rođeno na zgarištu dvaju velikih stratišta Drugog svjetskog rata, s čijim se teretom se nije nosio povlačenjem u 'zonu interesa' ili indolencijom, koja omogućuje bezbrižnu mladost i ostatak života, već aktivnim trudom da se s tim tragedijama nosi nastojeći oko toga da ne dobiju reprize.
Đuro se, dakle, vratio iz Poljske na spomenutom biciklu, a Zdenka stigla sa Srijemskog fronta, gdje se - slika je na omotu "Doba mjedi" - fotografirala na slavnom sovjetskom tenku T-34, genijalnom, jeftinom borbenom sredstvu koje se nikad nije kvarilo a silazilo je s pokretnih traka tvornice traktora, preinačene u tvornicu oklopnih vozila. Oboje su se kretali u krugovima mlade, poslijeratne zagrebačke inteligencije. Zdenka je bila mlada novinarka i aktivistica Antifašističke fronte žena-a, a Đuro mladi pjesnik i pisac koji je pokušavao pronaći svoje mjesto u novoj stvarnosti. Ni jedno ni drugo nije bilo opterećeno ratom. Planula je ljubav iz koje će se 1948. roditi Šac, ali će se roditelji dvije godine kasnije rastati. Majka Hrabrost ostala je sinovljev cjeloživotni svjetionik.
"Vera, kasnije Kempf, kontrolirala je svoj život čak i u uvjetima ustaškog koncentracionog logora, jer je postojala unutrašnja partijska organizacija koja se, koliko je to bilo moguće, brinula za svoj kadar. I ona je do kraja vjerovala u socijalistički projekt, za što sam u romanu iskazao svako moguće poštovanje", kazao je Šnajder portalu Peščanik.
"Ona je tu vjeru sačuvala čak i u onih nekoliko iluminiranih trenutaka kada joj se, već u staračkom domu, bio povukao Alzheimer".
Nema nikakve sumnje da će Slobodan Šnajder, autor velikog i kvalitetnog opusa, ostati zapamćen po Hrvatskom Faustu, najneizvođenijem slavnom hrvatskom komadu svih vremena. Hrvatski Faust je u Hrvatskoj prikazan samo dva puta: u HNK Split, u režiji Dina Radivojevića, i u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu, u režiji Petra Večeka. Kanio ga je postaviti i Oliver Frljić, u Rijeci, ali je između Šnajdera i Frljića izbio sukob, pa je ta zamisao propala.
Faust govori o odlasku skupine glumaca, predvođenih Vjekom Afrićem, u partizane 1942,. godine. Taj, najveći tabu hrvatske scene, zapravo prokazuje spremnost kulturne elite (Tita Strozzija, Dušana Žanka) na sklapanje pakta s vragom (ustašama, danas unaprijeđenima u 'nevinu dječicu' koji pobija 'obijesni Herod' Tito) radi vlastite komocije i oportunizma. Strozzijev i Žankov Faust hrvatskoj je eliti služio kao dokaz europske uljudbe, dok je stotinjak kilometara istočno, u Gradišci, Šnajderova mama robijala: visoka kultura bila je alibi za niske, zločinačke strasti. Drama je ostala neprihvatljiva jer otvara unutarhrvatsku debatu koju ovdašnje političke elite pod svaku cijenu odbijaju provesti, kako onda tako i dan danas. Zdravom je razumu naprosto neshvatljivo da se cijela jedna nacionalna kultura, desna i lijeva, tako plaši jednog kazališnog komada. Bit će da objašnjenje nije u njegovoj zastrašujućoj snazi, već u zaprepašćujućem oportunizmu te kulture, po kojemu smo inače poznati...
Tomo Medved dosad je ekshumirao i pod državnim zastavama pokopao kosti ustaša s više od 600 grobnica, a u toj sili ekshumacija nije otvoren ni jedan partizanski, srpski, židovski grob. Te su stvari Šnajdera mučile cijeloga života i one predstavljaju kralježnicu ne samo njegove literature nego i ukupnog pisanja. Ljevičar, šezdesetosmaš, krležijanac, borio se sa Zlom, dijelom valjda i pod teretom njemačke (obiteljske) savjesti. Nosio je, kao neki palimspest, strašni teret dokumenata, trauma i prešućenih obiteljskih i kolektivnih istina dostojanstveno i oporo, poput pisara kojemu je povjereno zapisivati grijehe vlastitog naroda. Optuživan je za izdaju, protjeran (početkom rata otišao je u Austriju; njemačka i austrijska kazališta često su i s uspjehom izvodila njegove komade, naročito Thaeter an der Ruhr), ignoriran. Njegove drame nisu izvođene na domaćim pozornicama punih devet godina (do 1999.) Trebao je postati intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 1999, ali je vlada odbila njegovo imenovanje. Za režime ostao je non grata, a teško je procijeniti koliko ga je to smetalo.
U Europi pak je doživio grandiozne trijumfe. U Hrvatskoj i regiji osvojio je sve najvažnije književne nagrade (Nagrada Meša Selimović, Nagrada Mirko Kovač, Nagrada Radomir Konstantinović, T portalova nagrada za roman godine), ovdje čak i neke državne, ali nikad Nazora. U Europi je postao pravi fenomen, posebice na njemačkom govornom području (Die Reparatur der Welt). Najveći komercijalni i kritički uspjeh ostvario je u Nizozemskoj, gdje je roman "Doba mjedi" doživio čak 8. izdanja i prodan u nevjerojatnih 15.000 primjeraka te ušao u uži izbor za Europsku književnu nagradu. "Anđeo nestajanja" iz 2023., jedinstvena je saga o Zagrebu, Nepokorenom gradu.
Slobodan Šnajder bio je dugogodišnji kolumnist riječkog Novog lista ("Opasne veze") i Telegrama. Objavio je mnogo knjiga raznih žanrova ("Kamov, smrtopis", "Zmijin svlak", "Enciklopedija izgubljenog vremena"...)
Kad se s Jaruna preselio negdje na zapad grada, u Svetu Nedjelju, opet sam ga - deset ili dvadeset godina kasnije, viđao kako šeće uz lokalno jezerce, s rukama na leđima, jednako, cjeloživotno zamišljen. Nakon prometne nesreće, stanje mu se zakompliciralo, i od toga je na koncu i umro. Vijest o smrti objavila je njegova kći Tena na njegovoj stranici na Facebooku.
"Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo. Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima, nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je zadnje godine učinila ljepšima. Hvala vam na tome", napisala je.
