Najnoviji roman Olge Tokarczuk, prvi koji je poljska spisateljica objavila nakon što je 2019. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, zove se "Empuzij". Objavila ga je Fraktura u prijevodu Mladena Martića. Naziv romana potječe iz grčke mitologije, prema kojoj je empuza noćna sablast koja je u stanju mijenjati oblik. Najčešće se pojavljivala u obliku lijepe žene. Na taj je način privlačila muškarce, kojima je zatim sisala krv. Empuzij je, dakle, svijet kakav nikad nije postojao, osim u bolesnoj muškoj mašti, svijet u kojem žene brutalno tlače muškarce.
Glavni junak romana je dvadesetčetvorogodišnji Mieczyslaw Wojnicz, student Lavovske politehnike, gdje studira vodno-kanalizacijsko inženjerstvo, koji u rujnu 1913. godine stiže u selo Görbersdorf u Donjoj Šleziji, gdje se nalazi glasovito lječilište za sušicu. (Nakon Drugog svjetskog rata, kad je s tog područja protjerano njemačko stanovništvo, selo je preimenovano u Sokolowsko, prema jednom od predanih liječnika koji je radio u lječilištu.) Wojnicz se nada da će inovativne metode liječenja u Görbersdorfu zaustaviti napredovanje njegove bolesti, a možda ga i potpuno izliječiti. U "pansionu za gospodu", koji vodi vlasnik Wilhelm Opitz, upoznaje niz likova koji imaju svoja jasna ideološko-svjetonazorska opredjeljenja. Tu su gimnazijski profesor Longin Lukas, katolik i tradicionalist, August August, socijalist, humanist i filolog, teozof Walter Frommer, doktor Semperweiß, psihoanalitičar, filozof György. Gosti, uz čašicu domaćeg likera koji spravlja njihov domaćin, raspravljaju o prirodi svijeta. Iako otvaraju brojne teme, glavni predmet njihovih razgovora su žene.
Već nakon prvih izgovorenih rečenica jasno je da Olga Tokarczuk na iznimno duhoviti način parodira "Čarobnu goru" Thomasa Manna, njegov možda najvažniji roman, koji govori o Hansu Castorpu, mladom Nijemcu koji dolazi u luksuzni sanatorij u Berghofu u Davosu u posjet bolesnom rođaku. Ispostavi se da je i Castrop bolestan te ostaje u sanatoriju sljedećih sedam godina. U romanu se Mann nemilosrdno obračunava s prevladavajućim stavovima i svjetonazorima nakon Prvog svjetskog rata, koji su u konačnici doveli do Drugog svjetskog rata. Brojne su aluzije na "Čarobnu goru". Na jednome mjestu Tokarczuk na sljedeći način opisuje lječilište: "Općenito valja priznati da se u medicinskom smislu dosad najučinkovitijim liječenjem smatra boravak u mjestima poput Merana u Tirolu, Görbersdorfa u Šleziji ili Davosu u Švicarskoj, koji je uređen po uzoru na Görbersdorf".
Olga Tokarczuk, također, brutalno, ali na jedan iznimno duhoviti način, ismijava stavove svojih junaka. Svijet "Empuzija" je svijet bez žena, iako je mizoginija glavna tema romana u kojem, uz Wojniczevu majku i dadilju, postoji samo pet ženskih likova, koji kroz cijeli roman ne progovore niti riječ: Frau Weber i Frau Brecht, dvije žene koje sa strane, "poput gavranova", promatraju goste pansiona, Klara Opitz, Wilhelmova žena, bolničarka Sydonia Patek, čiji izgled gosti zlurado komentiraju, i lijepa bezimena žena koju Wojnicz naziva Veliki Šešir, koju gosti ne komentiraju, kao da se plaše njezine ljepote. Glas ženama daje jedino Olga Tokarczuk. Cijeli je niz radikalnih mizoginih izjava posijanih po romanu: "No stariji inženjer Wojnicz posve je izgubio zanimanje za žene, kao da ga je smrt supruge zauvijek lišila povjerenja u ženski spol, kao da se osjetio prevarenim, pa čak i osramoćenim. Rodila je dijete i umrla! Kakva drskost!"; "U obiteljskom svijetu Mieczyslawa Wojnicza žene su živjele nejasno, kratko i opasno, potom umirale i upisivale se u sjećanje ljudi kao prolazni oblici lišeni obrisa."; "To je istina, ženin je mozak, i to se ne može zanijekati, pokazuju to i objektivna istraživanja, jednostavno manji."; "Na kraju se sve sručilo na samu Mona Lisu. Da je ružna; da ženska privlačnost općenito često počiva na pretvaranju da skrivaju nekakvu tajnu i da upravo time privlače muškarce. (...) Zato žene često bivaju društveno hendikepirane, ne uspijevaju se snaći same i uvijek se moraju oslanjati na muškarca. Moraju ga se dojmiti. Manipulacijom, smiješkom. Osmijeh Mona Lise simbol je cijele strategije evolucijskog snalaženja. Zavesti i izmanipulirati."
A tu su i neki skriveni, alegorijski elementi kojima se naglašava uloga žene u društvu, poput scene u romanu kad August kaže Wojniczu kako je Görbersdorf najsjevernije mjesto u tom dijelu Europe na kojem obitavaju bogomoljke. Ono što je zanimljivo, sve mizogine izjave u romanu, što autorica navodi na kraju knjige, zapravo su parafraze mizoginih izjava poznatih muškaraca, među kojima su i neki od najumnijih ljudi u povijesti, poput Aurelija Augustina, Josepha Conrada, Charlesa Darwina, Johna Miltona, Friedricha Nietzschea, Platona, Arthura Schopenhauera, Williama Shakespearea, Tome Akvinskog, Williama Butlera Yeatsa, što ovu knjigu, uz sve drugo, čini i svojevrsnom kratkom poviješću mizoginije.
Do gostiju pansiona cijelo vrijeme stižu glasine o beživotnim i unakaženim muškim tijelima pronađenima u šumi kroz niz godina tijekom listopada, što mještani povezuju s jednom legendom koja je nastala nakon što su u ranu jesen, u listopadu 1639. godine, dvije žene, Ewa Bernhard i Anna Tieff, osuđene na smrt zbog čaranja, nakon čega je došlo do eskalacije smrtonosnog nasilja nad ženama: "Čini se da su svi suci namirisali krv kao psi krvosljednici, i sada im je izgledalo da je svaka žena umiješana u čaranje. I kada se pogledalo planine, i šumu, i mahovinu, i kamenje, a naročito kada se uspelo na Homole i ugledalo najveću rupu u zemlji, otkuda je na sabate stizao sam Sotona, moglo se povjerovati da ta mjesta privlače žene, ta one su od rođenja moralno zaostale, da se ovdje rješavaju plodova, prave otrovne miksture, bacaju uroke na nevine". Po legendi, žene su, u strahu od kazne, počele bježati u planine, u svojevrsni empuzij, odakle su se svetile generacijama svojih krvnika.
"Empuzij" na svoj način govori i o "umoru svijeta" uoči Prvog svjetskog rata, što je još jedna poveznica s Mannovom "Čarobnom gorom", ali i o nekim važnim pitanjima našeg vremena, poput toksične muškosti i rodnih identiteta. Progovara i o "ženskoj književnosti". "Ako je riječ o geniju u književnosti, draga gospodo, onda je činjenica da se neko djelo ne sviđa ženama najsigurniji znak da je iznimno", kaže jedan od likova. Po muškarcima iz "Empuzija", što su stavovi na koje možete naići i danas, bez obzira na velika ženska književna imena, poput Olge Tokarczuk, žene su sklone književnosti koja se isključivo vrti oko "muško-damskih" pitanja. "Uvijek vrlo podrobno, do detalja, opisuju haljine i uzorke tapeta. Osjećaju nagnuće spram nižih klasa i sažalijevaju životinje. Često ih privlače svakovrsne nastranosti: duhovi, snovi i snoviđenja, a također slučajnosti i druge pojave, čime pokušavaju prikriti nedostatak dara za vođenje konzekventne fabule. (...) U povijesti književnosti nema žena, kao što ih nema ni u znanosti. Tek su rijetka ženska bića, zahvaljujući još neistraženim tajnama nasljeđivanja, od svojih djedova i očeva baštinila određenu dozu muške duše, dar Apolona", kaže jedan od "mudrih" likova u romanu.
Tokarczuk, koja je inače sklona korištenju žanrovskih obrazaca, što je najvidljivije u njezinu romanu "Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju", u roman je ugradila elemente horora i kriminalističkog romana, gradeći krimi zaplet oko opsesivnog Wojniczeva odlaska u sobu Klare Opitz, koja je navodno izvršila samoubojstvo, iako je manje-više jasno da ju je ubio vlastiti suprug.
U jednoj pjesmi velikog poljskog pjesnika Tadeusza Rozewicza, "Skica za suvremeni erotikon", postoje i sljedeći stihovi: "Bjelinu je/najbolje opisati sivilom/pticu kamenjem/suncokrete/u decembru (...) najplastičniji opis kruha/to je opis gladi...". Olga Tokarczuk kao da je pri pisanju imala na umu ovu pjesmu. Ženu je, da parafraziram Rozewicza, najbolje opisati mizoginijom. Rezultat je isti kao kad "opišete" pticu kamenjem. Nevjerojatan roman, koji se čita s lakoćom i užitkom, a koji je istovremeno dubok i sveobuhvatan.
