Kultura
1259 prikaza

Onaj ko je jednom bio u ratu nikad iz njega ne izlazi

1/9
Goran Kovačić/PIXSELL
INTERVJU S DOBITNIKOM FRICA Damir Uzunović: 'Često sanjam da se, usred nekih običnih događaja, među ljudima odjednom pojavljujem gol'

Damiru Uzunoviću trebalo je četvrt stoljeća da napiše roman “Ja sam” u izdanju izdavačke kuće Buybook, čiji je suosnivač. To zvuči zaista svečano: ali da, vidjeli smo online snimku njegova nastupnog razgovora sa Selvedinom Avdićem na festivalu Bookstan prošlog srpnja, gdje je Uzunović blagotvorno “smanjio doživljaj”. “Pisao sam”, odgovara on Avdiću na pitanje, “početkom svake godine, i tako godinama”. I evo nas, početkom još jedne godine, u povodu što je doista svečan: dobio je nagradu Fric i stavio nas na sto muka u pripremi ovih pitanja - a nije ni Avdiću onomad bilo lako.

Express: Svaki se čitatelj malo prepadne kad pred sobom ima pozamašan roman: gust je i u njemu igra pet stotina likova. Tako ste ga, naime, predstavili: “U mom je romanu više od petsto likova”. Tekst je, dakle, gust, ali se ne da: kad smo i pokušali čitateljski eskivirati neke pasuse, redovito smo se vraćali svakom detalju. Likovi su neodoljivo, životno prepoznatljivi, jezik filmičan, ali ne i pompozan, uvukli ste nas i posve nas dobili. Ali pet stotina finih, karakternih portreta: za to su, očito, trebale godine… Pouzdanost sjećanja sa svim tim godinama: raste ili pada? Pa sanjate li svoje likove, “prepoznajete” li ih u svom gradu, kako se nosite s njima? I neće baš biti da svih ovih godina niste polako, svakim danom, a ne tek oko siječanjskih datuma, mislili ovaj tekst? Trebalo ga je samo ispisati, čekala se odluka, neki okidač?

Pa ja se i jesam pripremio na to da će čitatelj, unutar toliko strana gustog teksta koji se polako čita, možda htjeti preskočiti poneku stranicu. Moja pripovjedna strategija bila je takva da onoga koji jednom uđe u tekst ne ispustim do kraja, odnosno da ga uvučem među tih 500 likova. Ovo jeste (i) roman razvoja (Bildungsroman), ali je također roman čitateljevog razvoja – ni čitatelj/čitateljica nisu više isti kao na početku romana. Idu sa mnom, nekamo ih vodim, kada dođu na kraj, cijeli taj prijeđeni put najednom se obasja nekim novim, završnim svjetlom, kad se otkrije i puno značenje naslova romana “Ja sam”. Roman završava epilogom, u kojemu mi majka, u ulozi lika s kojim razgovaram, prebacuje ono što mi je godinama prebacivala - da taj roman neću završiti nikad (tako su proticali naši česti razgovori) i, da je na mom mjestu, napisala bi ih desetine, jer po njoj, besmisleno je pisati već “četvrt stoljeća” - a ništa. Prije premijernog nastupa na festivalu Bookstan 2021. Selvedin Avdić i ja sjeli smo i dogovorili pitanja. Međutim, ništa nije išlo u tom pravcu, nas dvojica smo vodili neki sasvim drugačiji razgovor, u kojem se meni učinilo da trebam govoriti onako kako pišem - jedinstvo teksta i govora, tako sam, naime, danima poslije objavljivanja knjige zamišljao da treba izgledati svaka vrsta razgovora. Jedno od pitanja bilo je slično vašem: kakav je osjećaj objaviti knjigu koju pišeš 25 godina. Nisam to tad rekao, ali često sanjam da se, usred nekih običnih događaja, među ljudima koje poznajem i onima koje ne znam, odjednom pojavljujem potpuno gol i da nema načina da pokrijem vlastitu golotinju. Tad se budim s prejasnim osjećajem srama i nastavljam da se sramim na javi. Sad, kad je knjiga vani, taj se san više ne ponavlja, dakle knjiga već djeluje. Nagrada Fric je prekrasna kruna na sva moja dugogodišnja nastojanja i priznanje da je knjiga pročitana, i to baš na način na koji sam želio, kao roman iz tri dijela u narastanju, gradaciji i razotkrivanju značenja naslova romana. Taj trijumf uvećava i društvo književnica/književnika koji su ušli u uži izbor za ovu nagradu, čija sam djela pročitao i smatram ih izuzetno uspjelim na regionalnoj književnoj sceni prethodne godine, pogotovo to mislim za roman “Putujuće kazalište” Zorana Ferića.

 | Author: Buybook Buybook

Express: Tri su dijela romana kao cjeline, što tek naizgled mogu funkcionirati kao zasebne. Logikom odrastanja glavnog protagonista prva dva dijela vezana su za sarajevski kvart Koreja 1970-ih i 1980-ih u socijalističkoj obitelji muslimanske kulture i za sazrijevanje protagonista kroz ljubavne odnose i profesionalne početke. Treći dio, “Tri očeve smrti”, od prethodnih se po mnogočemu razlikuje. Ritam pripovijedanja ondje sugerira gotovo “orkestralni” pristup tekstu, kao muzičkoj partituri, gdje se polimetrija romana pažljivo dozira… Pa kako ste pisali, kojim redom? Kako ste vodili dinamiku, na koji tehnički način?

Promjena registra u isto je vrijeme i promjena ritma, mijenjali su se iz knjige u knjigu, čak i među poglavljima. Naravno, insistirao sam i na promjeni tempa, to je uočljivo, jer kako reče Kundera: “Smjena tempa posjeduje veliku efikasnost”. Možda je to taj “orkestralni” pristup o kojem govorite, gdje se interpunkcija doimala kao korištenje nota i pauze. Nemam muzičko obrazovanje, ali imam sluh. Mnogo toga sam mijenjao u skladu s tim kako je rečenica zvučala u trenutku u kojem je naglas pročitam, tako je nastajala posljednja verzija, kroz zvuk i pauze između njih. Želim reći, i to sam s velikom radošću otkrivao, da postoji nekoliko načina čitanja teksta: čitanje na ekranu - elektroničkom papiru na kojem pišete, zatim čitanje s otprintanih papira prije prijeloma teksta, pa čitanje teksta u objavljenoj knjizi (u sebi), i na kraju čitanje naglas, to je najvažnije čitanje. Znam da je supruga Vladanu Desnici, koji je sjedio u jednoj sobi, naglas čitala njegov napisani tekst iz druge sobe, on je s vremena na vrijeme prekidao čitanje i tražio da neke rečenice ponovi, zatim ih je mijenjao. Treći dio, iako posljednji dio romana, “Tri očeve smrti”, napisan je prvi, pa se može reći da su prethodne dvije knjige ili dva dijela romana izašla iz nje. I pisana je često kao prezent u perfektu - sadašnjost u prošlosti, to sam često radio i dio je strategije koja mi je otkrivala nove mogućnosti pisanja. I ovdje jedna mala ispravka iz pitanja - rekao bih muslimanske tradicije, a ne “muslimanske kulture”. Kultura je nešto što se ispoljava, a tradicija je nešto mirnije, nešto više kućno nego javno (poput proslave Bajrama). Međutim, u to vrijeme oni koji su se ohrabrili da javno ispoljavaju muslimansku kulturu uglavnom su bili u partijskim zatvorima, na izdržavanju kazne, često tamo i mučeni, dok ne potpišu neki papir o priznanju.

Express: Riječ je ovdje o autofikciji - autobiografiji. Kakvoj, nije jednostavno reći. Roman počinje citatom Györgya Konrada: “Na pitanje o smislu života, pisac odgovara pričom o sebi”. A uz naslov romana “Ja sam” lukava je tu zamka: identitet pisca uopće nije u egocentričnom fokusu. Pitanje identiteta, u klasično predvidljivom smislu što ga može sugerirati naslov romana, ovdje je izigrano: identitet glavnog lika/pripovjedača oblikuje se, ruši, uspinje i pada kroz situacije svih likova, nigdje eksplicitnog “ja”. Uspijevate zatajiti prvi plan, zbog čega je “ja” najjači transfer (identiteta) u tkivu romana? Identitet, hvala na tome, ovdje nije teško pitanje: uvijek u mijeni, nigdje tezičan, djeljiv i umnoživ, skoro fatalistički nevažan? Tako?

Na dobrom ste tragu. Čini mi se da uvijek pogriješimo kada dajemo odgovor na to šta je identitet. Po meni identitet je uvijek množina, nešto i još nešto, jedno neiscrpno poistovjećivanje koje se, koliko god o njemu promišljali, ne smanjuje nego uvećava. Ako je slučaj obrnut, onda to nije priča o identitetu. Mnoge naše rečenice počinju s “Ja”, a da nas tamo nema, ja uživam u tome da me nema i da je to Ja, u trenutku u kojem je izgovoreno, odmah odskočilo na neko drugo mjesto; da, uvijek je u “mijeni, djeljiv i umnoživ, fatalistički nevažan”, samim tim što nije jednoznačan. U nastojanju da objasnim zašto se ovaj roman baš tako zove može poslužiti i jedna anegdota. Svojedobno me jedan meni drag i čest učesnik Bookstana, Chris Kuelemans, pisac i novinar iz Amsterdama, odveo nasamo i upitao – “Ko si ti?” Ali nije to bilo obično pitanje, upitao me kao da se plaši za mene, kao da ga je strah neke ogromne neispoljene količine nečega što u sebi godinama držim zatvorenim, bolje reći osujećenim. Možda je ovaj roman odgovor na to pitanje, vjerujem da će ga iznenaditi. Roman predstavlja i tranziciju Ja, na početku (u prvoj knjizi) Ja je sklupčano oko senzacije bola (često ovu prvu knjigu zovem “Knjiga o bolu”), zatim oko pola (ovu zovem “Knjiga o polu”) i konačno oko žala (“Knjiga o žalu”), tu u trećem djelu Ja se raspada i biva odneseno na ramenima svih meni bliskih osoba s kojima nam se veze nikad ne prekidaju, moje Ja postalo je sadržaj njihovih života, a da ga nisu bili svjesni.

 | Author: Goran Kovačić/PIXSELL Goran Kovačić/PIXSELL

Express: Snažne se teme otvaraju logikom simultane i široke amarcordovske “progresije”: kroz situacije i likove, nigdje izravno. Ključan je zavičajni milje, sarajevski kvart Koreja, pamtimo ga kao filigranski pejzaž radničke četvrti u neminovnom propadanju, univerzalan u nostalgiji svakog s ovih prostora. Mikrokozmos kvarta ili, kako kažete “više unutarnja nego spoljna geografija”, ono je prvo bolno mjesto u slutnji loše historijske progresije. I zanima nas osjećaj te “unutarnje geografije”. Mahale su se, kažete, “raspustile, migrirale prema centru”. Grad je u fokusu romana, što ste htjeli pokazati? Nije, naime, nostalgija tek u činjenici stop-fotografije “prije i poslije”, dublja je podloga sazrijevanju svakoga od nas?

Tolstoj je negdje rekao: “Snimite svoje malo mjesto i nacrtat ćete cijeli svijet”. To mi je važan citat, tu je također akcent na “snimiti-nacrtati”, dakle na načinu, na promjeni u kreativnom radu, od sjećanja na kadar do crteža i ilustracije. Za mene je svaka geografija više unutarnja nego spoljna, organizam koji kuca i diše. Prije moje Drinske ulice, svojevrsne težišnice sarajevskoga kvarta Koreja, koji opisujem, izvana i iznutra, na mene su mnogo uticale ulice: Krohmalna (Singer), Cannery Row (Steinbeck), Ulica krokodila (Shultz), Ulica Amos (Oz), kvart Chlichy (H. Miller), a neću, naravno, zaboraviti ni Baštu sljezove boje (Ćopić). Rijetki su građanski romani u BiH koji tretiraju temu grada i rijetko su napisani na duhovit način, s eksplicitnim opisima intimnih doživljaja, kao što su kolektivne i individualne masturbacije, taktilne, seksualne senzacije, voajerizam, s puno smijeha, ali i tuge, zatim flert s vjerom, a toga u ovom romanu ima dosta. Međutim, dobro ste uočili, postoji jedna tema koja zaslužuje samostalnu romanesknu razradu, a to je tema unutarnje migracije koju ste pomenuli, kad se pedesetih godina prošlog stoljeća u Sarajevu raspuštaju mahale i silaze da žive u novoizgrađene radničke zgrade u blizini teretnih, manevarskih, željezničkih stanica, industrijskih pogona i drugih fabrika u novijem dijelu grada, gdje se stvarala nova radnička klasa. Nije tu više bilo ozidanih mahalskih avlija i vrata sa zvekirom, iza kojih se nikad ne može pogoditi ima li tu života ili se negdje sakrio. Te muslimanske porodice, migrirajući u novogradnje, u suživot s drugim familijama, često s katoličkim ili pravoslavnim prefiksom, komunisti su naseljavali u iste zgrade, a ponekad u isti dvosoban stan (takozvane partaje), pa su jedni imali jednu sobu, drugi drugu (zajednički su bili kuhinja, kupatilo, hodnik i, naravno, ulazna vrata), jedini predmet iza kojeg su mogli sakriti svoje nove živote bila su unificirana ulazna vrata novih socijalističkih stanova. Ona su ustvari naslovnica moje knjige.

Express: I još malo o nostalgiji, ovaj put našoj: odakle su nam ono poznati motivi s naslovnice vaše knjige? Fotografija zvona na ulaznim vratima: najčešći model u cijeloj stambenoj arhitekturi Jugoslavije. Crvena perforirana naljepnica s imenom i prezimenom vlasnika stana - naša je bila plava. Koji je očekivani odgovor na najčešće pitanje s ulaznih vrata: “Ja sam!” Dakle, osim višeznačne simbolike vrata na naslovnici knjige, cijeli inventar odrastanja generacija u socijalizmu je u romanu, ali nije muzealan nego u ideji kulturnog prostora, prisutno-odsutnog? Očito vam je jako stalo do simbolike ove naslovnice: zbog čega sve?

Ta se vrata u romanu često pominju, kao da su jedan od likova, a i jesu. Da ih je neko snimao nekom sporom kamerom 24 sata na dan, vidio bi da se i ona mijenjaju. U neko mirno doba, osamdesetih, tamo je stajala pločica s imenom i prezimenom moga oca: Uzunović Ismet, zatim je stajalo samo prezime: Uzunović, a onda, u dramatično doba opsade Sarajeva otac je skinuo pločicu, naivno misleći, ako četnici uđu, da ne saznaju ko stanuje iza. To su već bila vrata bez identiteta, a to je strašno saznanje; imao sam dojam da su stalno otključana. Sjećam se, jedno vrijeme na tim se vratima nije zvonilo - samo se zalupa i pritisne šteka. Onda se u isto vrijeme i zvonilo i hvatalo za šteku, pa je zatim neko iza njih vikao: “Ja sam!”. Najgore je bilo kad bi nakon zvona uslijedila šutnja, a sestra i ja se zgledavamo.

 | Author: Goran Kovačić/PIXSELL Goran Kovačić/PIXSELL

Express: Figure oca i majke moćne su za protagonista. Dvije osi oko kojih se formira svijet odrastanja, i to u suprotnostima roditeljskih karaktera. Otac, suptilno skrajnut u prvom dijelu romana, “raste” u poantu romana. Slutnja očeve smrti protagonistu romana na raznolike načine određuje životne odluke. Očevom smrću se mora, na točan neki način, odrasti: kažete da “ne volite vidjeti očeve osobine na sebi, ali volite ih primijetiti na svome sinu”, to je taj transfer? I jako nas se dojmila epizoda iz života vašeg oca koju opisujete u romanu: otac je bio nogometaš Sarajeva, ali je s jedne utakmice otišao nakon grube uvrede suigrača - i više se nikad nije vratio. Ako to nije najbolja skica za studiju karaktera…

Tokom pisanja često sam sanjao oca, onakvoga kakvog sam znao, kakav mi je nedostajao i kad je bio živ. Otkad je knjiga izašla, otac je u snovima sad podjetinjio i mislim da se tu krug zatvorio: kupujem mu patike, vodim ga za ruku, gledam ga na fudbalskim treninzima, on mi je sad kao sin. Na jednome mjestu u romanu kažem da ne volim očeve osobine koje uočim kod sebe, ali da ih volim kad ih vidim kod svoga sina. Moj sin, još malo pa punoljetan, kako raste, ima sve više njegovih osobina, također igra fudbal i ne bih volio da na isti način kao otac napusti taj sport, fudbalski uspjeh san je možda svakog dječaka na našem planetu. Otprilike, kako je otac mene čuvao i stražario oko mene, sad ja čuvam njih obojicu.

Express: Lik majke, u odrastanju sina stroge i pravedne, ključan vam je “dijaloški” saveznik u pripovjednom epilogu romana. Mudro: kad već majka i sestra, kao protagonistice romana, imaju živjeti s vašom autobiografijom/fikcijom? Kakav im je bio čitateljski dojam, što vam se čini? Jeste li strepili?

Majka je lik koji se ravnomjerno pojavljuje s likom oca, otprilike oko 100 puta, i u tom epilogu ja nju izvodim iz romana kao bitnog lika i razgovaram s njom kao da radimo neki intervju, po meni su to i najjače stranice ovog romana. Tu autor priznaje da je to knjiga najviše o njoj, iako to možda tako ne izgleda. Kad sam završio knjigu u rukopisu, bio sam malo proračunat. Naime, otišao sam u stan u Drinskoj, gdje žive majka i sestra, gdje sam proveo više od 30 godina, s idejom da im pročitam samo epilog romana, pa ako im izgleda prešokantno, da ga onda i ublažim. Međutim, iskreno, nije mi bila namjera da išta ublažim (to čak ne bih uradio ni da su protestirale) nego čisto da ih suočim ili šokiram. Naravno, to se i desilo, ostale su šokirane, jer sam sad pored svoje intime izvrnuo svjetlu i njihovu intimu. U epilogu se pominju majčini abortusi, ne navodim koliko ih je bilo, iako znam koliko, bio je to način planiranja porodice u socijalizmu, itd. Majka je samo rekla da, ako mislim da to baš tako treba da piše, onda neka piše, sestra je zbunjeno rekla da sam ih dobro opisao na vrlo malo prostora. Moj daidža Oko lošije je prošao. Čitao je knjigu neprestano dva dana, u jednom trenutku pozlilo mu je od toliko koncentracije na tekst da je završio u hitnoj. A neke starije gospođe prestale su se javljati majci na telefon. Majka je šokirana kako sam sve mogao zapamtiti, ali nisam sve zapamtio, dosta sam i kreirao, jer sjećanje i jest kreacija, odnosno interpretacija. Moja se verzija sjećanja u mnogome razlikuje od njihovih, u stvari sve tri se razlikuju, izgleda da moju verziju, kako vrijeme prolazi, prihvataju sad kao najvjerodostojniju.

 | Author: Igor Šoban/PIXSELL Igor Šoban/PIXSELL

Express: Rat je ne-tema u romanu. Sveprisutan, atmosferski implicitan u romanu. Pripovjedno nas uvodite u stanje rata, a onda rečenica: “Rat je završio”. Zašto ste tako odlučili? U ratu ste bili na fronti. Kad rat prestaje? Imate li namjeru, potrebu uopće, pisati o ratnim godinama?

Onaj ko je jednom bio u ratu nikad iz njega ne izlazi. Imate izbor, da o tome pišete ili ne pišete. Ovo prvo je svakako ljekovitije, čak se i preporučuje da se jedna takva tema stalno izbacuje iz sebe. Ali rekao sam, ona je neiscrpna, neizbaciva. Neke stvari sam o ratu osvijestio tek poslije rata, kroz njegove posljedice, a taj je da nema više ljudi, da su ubijeni, na nezamislive načine. Čitavih društava, zajednica, grupa nema, kosti im se još iskopavaju. Negdje na neiskorištenim stranicama u rukopisu postoji rečenica: “Rat je završio. Može li se uopće zamisliti kraća rečenica od ove”. Danas vidim da bi moglo biti tačno i kad bih rekao: “Rat je završio. Može li se uopće zamisliti duža rečenica od ove”. Učesnici rata, bilo stanovnici ili vojnici, osjetljiva su grupa stanovništva, iz godine u godinu sve manja, jer ljudi prirodno umiru, ali njihova tragičnost se, naprotiv, uvećava.

Express: Objavili ste tri zbirke poezije i zbirku priča, suosnivač ste i urednik sarajevske knjižare Buybook, organizirate festival Bookstan, koji svakom godinom raste. Tako izgleda bilanca u proteklih četvrt stoljeća. Čime ste najviše zadovoljni? Recimo, pamtimo da ste krajem 2017. u povodu Prvog bosanskohercegovačkog sajma izdavača “Knjige u nišama” bili rezignirani zato što se u BiH tad “gotovo prestalo proizvoditi knjige”, govorili ste tad o tek 300 objavljenih naslova godišnje. Književna scena u regiji je živa i vitalna posljednjih godina: kako stoje stvari s proizvodnjom knjiga?

Najzadovoljniji sam onim na šta se ne može uticati, a to je BiH literatura. Vjerovatno se u ovom trenutku, a i unazad desetak godina u Bosni i Hercegovini piše najbolja književnost u regionu. Nije to samo zbog rata, “pripovjedačka Bosna” je opća činjenica, i ond kad pisci više ne žive ili ne objavljuju u domovini. Nakon završetka rata, a koji nikako ne završava, nestala je infrastruktura koja opslužuje kulturu. Nema izdavačkih kuća, a prije rata ovdje su postojale dvije-tri najjače izdavačke kuće u Jugoslaviji. Dakle, ima sjajnih pisaca, ali nema izdavača. Buybook, Vrijeme Zenica, Imprimatur (Banja Luka) rijetki su izuzeci, ali vjerujem i grudva koja može da se zakotrlja u lavinu. Usput, da izrazim zadovoljstvo, moj trijumf na ovogodišnjem Fricu trijumf je i izdavačke kuće Buybook, i one sarajevske i one zagrebačke kuće, a kad se bolje pogleda, među pet do sada nagrađenih autora ovom nagradom, dva su Buybookova autora: Cvijetić i ja.

 | Author: Igor Šoban/PIXSELL Igor Šoban/PIXSELL

Express: Imate li velikih profesionalnih želja? Što vam je donio ovaj roman u svakom smislu: je li vas iscrpio? Ne znamo jeste li od onih koji planiraju sljedeći rukopis ili se takav samo dogodi, pa za koju godinu…

Pisci imaju privilegiju da govore o knjigama koje nisu napisali. Neki se preračunaju, ispričaju ih i nikad ih ne napišu. Držim se ustaljenog ritma, počinjem s pisanjem opet prvog januara/siječnja, i ove sam godine. Novi rukopis je roman u kojem se u isti dan dešava proslava Kurban bajrama i 200 godina Francuske revolucije, dakle 14. juli 1989. godine, u Parizu. Te godine sam po pariškim predgrađima vozio hladnjaču s halal mesom. Eto, o tome je novi rukopis: sudar civilizacija, što bi se danas popularno reklo. Imam u planu da objavim i prepravljenu knjigu priča “Kesten”, koja je objavljena 1996., krajem rata u BiH, u samo 500 primjeraka. Ona je sad potpuno promijenjena, s novim pričama, drugačijeg stila, u skladu s mojim književnim zrenjem, i zovem je: “Kesten, drugačije izdanje”. A roman “Ja sam” za kratko vrijeme otvorio mi je mnoga vrata, pokušat ću da ga slijedim.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.