Kleist je nepravedno gurnut u kut. On se na nevjerojatno mudar način i s razornom kritikom obračunava sa sistemom koji je koncentriran isključivo na svoje samoočuvanje. I Kleist dobro pristaje tom nizu ukletih autora. I sam, romantičarski ponesen veličanjem nacionalnih mitova, mlad odlazi u rat, ali se vraća s bitno drugačijim uvidima. Nakon toga piše pripovijetke koje Kafka uzima kao glavne module svoje poetike. Primjerice, 'Michael Kohlhaaz' je temeljno utjecao na cijeli Kafkin opus. I Kleist svoj život završava tragično, u društvu prijateljice, na obroncima Berlina, gdje zajedno sebi oduzimaju zivot.
Rođeni ste u Bosni, odrasli u Rovinju i Puli, u kojoj ste završili Školu primijenjene umjetnosti. Što vas je usmjerilo prema kazalištu?
Rođen sam u nekadašnjem Titovu Drvaru, a od treće godine živio sam u Rovinju. Vrlo rano sam shvatio da me zanimaju umjetnosti, ali je put do kazališta bio dug. U prostoru mojeg odrastanja kazalište gotovo da nije ni postojalo. Kao dijete sam vjerovao da je kazalište vrlo anakrono i dosadno, čak sam razvijao i averziju prema kazalištu. Dogodilo se slučajno da sam u Beogradu jedne godine, vjerojatno iz dosade, a možda i iz pomodnog hira, kupio komplet ulaznica za predstave Bitefa.
To me je prvo odvelo na Castelluccijevu predstavu 'Bruxelles #4', koja je bila moje prvo neverbalno kazališno iskustvo, a opet nije bila koreodrama, i ona mi je tad potpuno preokrenula percepciju. Izašao sam s predstave potpuno promijenjen. Od tog trenutka redovito odlazim u kazalište, a nakon nekog vremena pomišljam da bih mogao režirati bolje od polovine odgledanih predstava. Potom upisujem kazališnu režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti. A zašto u Beogradu? Pukim slučajem, imao sam tad djevojku u Beogradu.
Tko je na vas najviše utjecao u formativnim godinama?
Moja obitelj nikad nije bila ni blizu kazališnim ili dramskim zvanjima, no moji su roditelji imali dovoljno sluha da mi dopuste da sam biram svoj put. Nisam siguran jesu li mi mogli pomoći savjetima jer oni o tom području ne znaju mnogo, ali me nisu opterećivali svojim ambicijama i sumnjama. Vjerovali su u mene i moj izbor, i hvala im na tome. No prof. Alisa Stojanović je bila ključna za moj rast, nesebično nam je prepuštala sva svoja saznanja o kazalištu i životu, njoj dugujem veliku zahvalnost.
Na trećoj godini režirali ste Nušićeva 'Pokojnika', koji je kasnije uvršten u redoviti repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta i postao hit. Kako se to zapravo dogodilo?
Tad sam imao 23 godine, bio je to ispit treće godine studija. Bilo je jasno da je Beogradu potrebna injekcija mladog teatra i da novi autori trebaju početi preuzimati stvari. U Beogradu se znaju dogoditi takve vrste ekscesa, ali nikad ne postaju pravilo. Mi smo se prihvatili Branislava Nušića, jako cijenjenog, ali tradicionalnog autora, jednog od onih koji predstavljaju stup kazališne kulture u Srbiji, kao što je Krleža u Hrvatskoj i Cankar u Sloveniji, ali od njega smo napravili nešto potpuno novo. Odnosno, 'apdejtali' smo njegov humor, a nismo oštetili njegovu suštinu.
Gotovo odmah nakon toga svrstali su vas u kategoriju redatelja koji voli raditi angažirane tekstove. Što vas privlači temama kao što su pokvarenost ljudi, korupcija, zlouporaba položaja i slično?
Jako se plašim pridjeva angažiranog redatelja. Naime, sve je angažirano, od jutarnjeg ustajanja do rada u kazalištu. Kazalište ne može izbjeći, čak i onda kad je najpučkije, bavljenje stvarnošću. U tom smislu je sve kazališno istodobno i angažirano. Gledao sam mnoge predstave gdje angažirano predstavlja neku vrstu apsolutnog pijedestala na koji se redatelji pozivaju, a u njima nisam pronašao ništa istinski angažirano ili barem hrabro.
S druge strane, gledao sam predstave čiji se autori nisu pozivali na angažiranost, a nisu imale ni logiku političkog teatra, no svojom zapitanošću o čovjeku i hrabroj analizi društva ostavljale su neizbrisiv trag na svakoga. Ja progovaram isključivo iz svojeg svjetonazora, iz unutarnje potrebe, ne po nalogu mode i potražnje. Neke od mojih najvažnijih predstava društvo i kritika nisu prepoznali kao angažirane, ali one time nisu prestale biti za mene najsubverzivnije.
Ubrzo ste počeli dolaziti u sukob s upravama nekih kazališta. Zašto?
Jer nisam htio klimati glavom i prihvaćati sve uvjete rukovodstava tih kuća, od izbora tekstova i dinamike rada preko estetskih pitanja pa sve do političkih razloga i razlika. Zato sam odbio pozive nekih kazališta, kao što su JDP i Atelje 212, što je u kazališnom svijetu, nenaviknutom da netko odbija, proizvelo čuđenje i sukobe. Kad sam pak dobio tražene uvjete, napravio sam predstave iza kojih sam htio i mogao stati, a upravo su mi one otvarale nova vrata. Ubrzo sam dobio ponude iz Hrvatske i Slovenije, što je dijelom bilo rezultat sretnih okolnosti, ali vjerujem i riješenosti da svoj rad ne obilježim diktatima i željama kazališnih upravnika, nego isključivo svojim odabirima i izborima.
Jeste li već radili sa svojom djevojkom, sjajnom glumicom Hanom Selimović, koju je hrvatska publika imala prilike vidjeti u gostovanju 'Ivanova' te u Buljanovim 'Elementarnim česticama' u Dubrovniku?
Prvi put sam s Hanom radio proljetos u Narodnom pozorištu, gdje sam režirao Tolstojevo djelo 'Carstvo mraka'. Suradnju smo shvatili krajnje profesionalno i bilo nam je jako ugodno raditi zajedno. Nije potrebno da ja to govorim, Hana je svojim predanošću i ulogama potvrdila da je već sad, u svojoj 30. godini, jedna od najvećih srpskih glumica.
Kako biste definirali svoj svjetonazor i kako biste se politički odredili prema aktualnoj situaciji?
Svoj svjetonazor još ne bih konačno imenovao, ali mogu o tome pružiti uvid koji se u pravilu mnogima ne dopada. Upravo te tri republike u kojima sam živio i radio, spomenimo uz njih još i Sloveniju, osjećam kao svoj prirodni prostor bivanja i djelovanja, u njima se ne osjećam kao gost, nego kao netko tko je među sebi sličnima, ako ne i jednakima. S druge strane, svjestan sam svake osjetljive pojedinosti među spomenutim narodima.
Moja misija ili, ako hoćete, moja vjera je upravo pozorište, odnosno kazalište, a ono ne poznaje nacionalnosti, boje i ideologije. Kazalište je vječni dijalog, a slučaj je htio da za razgovor među spomenutim društvima nije potrebno podešavanje jezika niti bilingvalno razmišljanje. Nužno je isključivo težiti razumijevanju, a za nešto takvo je dovoljna volja.
Nastavak na sljedećoj stranici...
