Teško mi je o tome suditi. Vjerojatno su godine školovanja i rada u Njemačkoj na meni ostavile svoj trag. Sigurno je bio značajan i moj susret s Peterom Steinom. Ali njegov je način rada neponovljiv i ne može se reproducirati. Jednostavno je prejak. Uvijek sam se divio njegovoj akribičnosti pri dešifriranju tekstova. Mislim da je to najvažnija uloga režije: precizno iščitavanje tekstova. I inače me zanimaju tekstovi i mislim da u njima leži budućnost kazališta.
Paradoksalno je da je moj apsolutni uzor u njemačkom kazalištu oduvijek bila Pina Bausch. Dakle, plesno kazalište. Pinini komadi, prije svega oni iz osamdesetih, vrhunci su mog gledateljskog iskustva. Oni su bili kao otplesani protokoli nekog tajanstvenog jezika koji nestrpljivo žudi za tim da ga se shvati, misli i osjeća. Usputno rečeno, frontalna gluma, usmjerenost glumca prema publici vjerojatno je izum Pine Bausch.
Plesači se nikada nisu pretvarali, nije bilo likova iz prašnjavih kazališnih repertoara, postojali su samo ljudi ovdje i sada. To kazalište bilo je otvoreno na jedan poseban način i uvijek mu je polazilo za rukom uspostaviti fascinantnu interakciju između pozornice i gledališta. Predstave su bile koncentrirane, ponekad i neobično tihe, bile su vrlo osobne, a pri tome nimalo tašte. Nikada se nije radilo o provokaciji provokacije radi, već o iskrenosti i prisutnosti. Imali ste osjećaj da pred sobom imate nekoga tko jednostavno želi pokazati što znači biti čovjek. I ništa više. Ali ni ništa manje. Volim kazalište koje nije "preglasno", imponira mi koncentrirana skromnost izvođača.
Kasnije ste režirali diljem Njemačke, u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji i Hrvatskoj. Možete li se osvrnuti unazad i reći koje su predstave ili autori bili ključni za vašu karijeru?
Uopće više ne razmišljam o svojim starim inscenacijama. Ako se uopće bavim nekim starim vlastitim radom, onda samo s onim prošlim, čija jeka traje dok je ne utihne neki novi rad. Kazalište je kratkotrajno. U tome i leži njegova ljepota. Ne može ga se konzervirati, čak ni u mislima. Ne pomaže ni divna Goethe'ova misao: "Trenutku ostani još malo, tako si lijep". Evo, kada mislim na Zagreb, onda rado mislim na dvije zadnje predstave koje sam tu radio: "Čarobni brijeg” u ZKM-u, predstavu koja je još do nedavno bila na repertoaru.
Ili na "Ljude od voska”, predstavu koja još uvijek igra u HNK-u. No ipak, sasvim prirodno je da trenutno najviše mislim o Kralju Learu. Naravno da u životu jednog "putujećeg redatelja" ostaju upisani mnogi emotivni tragovi. A oni su najčešće povezani s prvim susretom s nekim nepoznatim ansamblom. Stranac si u gradu i onda se iznenada stvori posebno zajedništvo. I tako se vrlo jasno sjećam svog prvog rada u Zagrebu, "Knjiga o džungli” u ZKM-u, s time da sam namjerno potisnuo kada je to točno bilo.
Taj je susret sa ZKM-ovim glumcima bio odlučujuć za moj život, datum je samo statistika. Tako se osjećam i u vezi svog rada u drugim gradovima, bilo da je riječ o Ljubljani, Mariboru, Beču ili jednom od brojnih kazališta u Njemačkoj. Bitno je ono što se dogodi na ljudskoj razini. Uspjesi i porazi su u drugom planu.
Jednom ste izjavili da je vaša obitelj kozmopolitska i da je bilo jasno da će vaša domovina biti Europa. Da li vaš kozmopolitizam jača ili blijedi u današnjem vremenu kad jačaju razni nacionalizmi?
Da, to je istina, ideja nacionalizma mi je strana i jeziva. Još postoji ujedinjena Europa i čvrsto sam uvjeren da će ona iz trenutne krize izaći ojačana reformama. Mislim da su državni interesi u Europskoj Uniji međusobno toliko isprepleteni da je raspad Unije nemoguć. Stječe se dojam da se kriza velikim dijelom napuhava stalnim pričanjem o njoj. Za unutarnju politiku mnogih zemalja je skepticizam prema Europi političko manipulativno sredstvo. Čovjek je po sebi plašljivo biće.
A politika se oduvijek poigravala ljudskim strahovima. I kompleksima. Ono što me samo čudi je što su ti politički mehanizmi još uvijek djelotvorni i često neprepoznati kao manipulacije. Raspiruje se nacionalizam kako bi se učvrstila moć, ali ipak nitko nije spreman sasvim odbaciti Europu. Kako drugačije objasniti situaciju u Poljskoj gdje je većina stanovnika za ostanak zemlje u Europskoj Uniji, ali u isto vrijeme na izborima bira antieuropsku stranku. Tu nešto nije u redu.
No da, jasno mi je da se ovdje radi o vrlo kompleksnim pitanjima. Možda će pravi ispit za budućnost Europe biti Brexit, iako je Engleska oduvijek naginjala izolaciji. Uskoro ćemo moći vidjeti posljedice tog fatalnog koraka, kojeg uzgred budi rečeno, podržava samo polovica Engleza. Uvijek se pitam kako je s onom drugom polovicom? Demokratski su izbori uvijek pomalo nepravedni, to je u njihovoj samoj prirodi. Ako će Engleskoj po izlasku iz Unije biti dobro, možda će je slijediti i druge zemlje.
A u slučaju da se Europa jednoga dana sasvim slomi zbog interesa pojedinih grupa, jednog će se dana ponovno ujediniti, možda u nekom novom obliku. Jer to je kao u Shakespearu: staro se vraća u novom ruhu. Ali želite li sve to od mene slušati? Ja nisam ni političar niti politički analitičar. Ja sam tek nepopravljivi optimist, vjerujem u ljudski razum. I vjerujem da ništa ne može opravdati nacionalizam. On je u svojim temeljima preziran prema čovjeku i zatucan. Hrani se od gluposti.
Kako iz svoje kosmopolitske perspektive gledate na jačanje konzervativ političke struje u današnjoj Poljskoj, ali i u Hrvatskoj?
Kako na to gledam? Zabrinuto. Ponekad i s preneražanjem i bijesom. No prije svega se pitam što zapravo znači kozmopolitizam. Definicija kaže da je kozmopolit "onaj koji sebe smatra prije svega građaninom svijeta, a tek iza toga pripadnikom svoje nacije; onaj koji općesvjetsko zajedništvo svih ljudi nadređuje nacionalnoj pripadnosti.” Što bi na toj ideji moglo biti pogrešno? Zar to nije ideja koja zaslužuje priklanjanje? Koga bi ona mogla unesrećiti?
Itekako sam svjestan rastuće opasnosti koja pristiže s desna, ali vidim (dakako, kao optimist) i u Poljskoj i u Hrvatskoj mnogo ljudi koji se aktivno zalažu za prosvijećeno društvo. I u kazalištu ih ima. To ulijeva nade. Problem je pak globalan i ima dublje uzroke. Nemoguće je previdjeti da se svijet nalazi na prekretnici. Ponekad se čini da smo vraćeni u nekoliko stoleča unatrag. Očito da nismo uspjeli praznovjerje zamijeniti znanošću.
Kao što kaže njemački znanstvenik Volker Reinhardt, predodžba da je nebo prazno, a svemir tako širok nije izazvala sreću već je pobudila potrebu za starim predodžbama. Galileo Galilei je passé. Fizičari su svrgnuti s trona. Ezoterika slavi svoj trijumf. U tijeku je povratak klevete i pribijanje na stup srama. Smaknuća više nisu narodne zabave kao nekada, ali ona se vraćaju u digitalnom obliku. Javna sramoćenja postala su naša svakodnevica.
Sve je ritualizirano, čak je i žalovanje protjerano iz prostora intimnosti. Posvuda cvijeće i plišani medvjedići. Smračilo se u našem svijetu i u našim umovima. Izgubili smo iz vida sliku raja. Prognali smo razmišljanje iz našeg raja. I usprkos tome se uvijek sjetim riječi jednog kineskog pjesnika, zove se Yang Lian: "Ako već ne postoji raj, ipak se moramo boriti protiv pakla."
