Dragi Pier Paolo, dugo ćemo još čitati o tebi. Dulje ipak, nadam se, tebe. Čitanju i iznova čitanju Pasolinija svakako treba navesti i knjiga Dacije Maraini, talijanske spisateljice i bliske mu prijateljice, objavljena u Italiji 2022., uoči stogodišnjice njegova rođenja. Hrvatski prijevod Ite Kovač tako se nadovezuje na prilično uspješno obilježavanje velike stogodišnjice unutar našeg kulturnog prostora - zapravo se teško sjetiti drugog pisca ili umjetnika uopće, a pogotovo stranoga, kojemu se pristupilo tako posvećeno kao što je bio slučaj s Pasolinijem.
Treba spomenuti "Teorem" i "Jedan od mnogih epiloga - izabrane pjesme" izdane (i pritom adekvatno i dostojno grafički oblikovane) u nakladi Meandra, te Sandorf i polemičku knjižicu "Lingua vulgaris", malenu samo opsegom, objavljenu unutar njihove ionako probrane edicije džepnih izdanja za možda malobrojnu, ali svakako vrlo zahvalnu čitateljsku publiku. I program 28. Pulskog sajma knjige naziva "Storie italiane" bio je te godine posvećen Pasolinijevu nasljeđu. Za istaknuti je kazališni performans u izvedbi Matije Ferlina, a u koautorstvu s Goranom Ferčecom - jedan gotovo intiman pokušaj da se publiku, tad okupljenu u pulskom Circolu, suoči s Pasolinijevim epilogom koji nedostaje.
Na tom tragu piše i Maraini. Riječ je o zbiru epistolarnih zapisa, ne baš posve intimnih i mada nije sigurno da bi ih baš takve zaista uputila preminulom prijatelju - ako ih ne bi čitao nitko osim njega - u njima je ipak puno osobnog, sasvim dovoljno da čitateljima otvori, makar kroz procijep, jedan novi pogled na taj život. U ovim pismima Dacije Maraini su tako godine koje je dragi Pier Paolo proveo s njom i partnerom joj, književnikom Albertom Moravijom, bilo u rimskim kavanama ili na avanturističkim putovanjima, crtice i anegdote koje danas zvuče tako da bi ih se moglo smjestiti samo u roman. Vinjete intelektualnog umjetničkog kruga Italije u drugoj polovini 20. stoljeća, tako nestvarne današnjem dobu mnoštva, prosjeka i nužnog osamljivanja, čine ovu prijateljsku posvetu zavodljivim i pitkim štivom. S jedne strane, to je i dokument vremena - u nešto manjoj mjeri i studija ličnosti, s puno prijateljske blagosti, neskrivene naklonosti, pa i divljenja. Drugačije i ne bi moglo.
Pisma se nižu bez nekog vidljivog reda, sjećanja ne slijede kronologiju, nadovezuju se asocijativno, kako su vjerojatno i nastajala, i kako stvar sa sjećanjima i jest. Odabrana "ti" forma uz to pojačava dojam osobnog, uskog prostora između dvoje prijatelja u kojemu se lako osjetiti kao uljez, kao da čitamo nešto što možda i ne bismo trebali. A onda ipak, naići ćemo i na neke stvari za koje se lako pitati nisu li mogle ostati među njima, ali voajersko zadovoljstvo ima prostora za prevladati.
Iako se u crticama opisuju i okolnosti nastanka nekih od njegovih filmova (ili izniman pokušaj snimanja "Orestijade" i traganje dimom zabilježeno u "Afričkom Orestu" 1970.), više je detalja iz njegova privatnog života, a često pronicljivi uvidi Dacije Maraini daju jedan dodatni sloj i knjiga izlazi iz biografskih okvira - u tom općeljudskom na trenutke postaje književnost.
Razumljivo je kako se deklarirana feministica (i potomak više talijanske srednje klase, štoviše i plemstva) Maraini ipak najviše bavi Pasolinijevim odnosom prema ženama. Piše da se zaljubljivao u "lijepe i problematične žene" te dodaje: "Glavno da seks ostaje s onu stranu svetih vrata tvoga tijela". Iznimna je tankoćutnost kojom opisuje svu kompleksnost ljubavi, ljudske odnose koji nisu jednoznačni i poimanje erotike kakvo se nakon Pasolinijeve smrti više gotovo i nema gdje gledati ili čitati. Elsu Morrante volio je, barem tako navodi Maraini, ne pitajući se je li ona muško ili žensko, ona mu je bila tek Elsa. Za Silvanu Mauri Ottieri pisao je kako mu je bila "toliko iznimna da ne nalazi objašnjenja". Epizoda s jednog od putovanja gdje Marija Callas, istinska tragična junakinja 20. stoljeća, nakon što se stidljivo presvukla pred Maraini, upita prijateljicu: "Pa može li se ženu voljeti ne želeći je?", nešto je čega ću se dugo, dugo sjećati.
Ono gdje je Maraini nešto vještija je seciranje upravo tog odnosa Pier Paola i majke, vječite mitske figure njegova života. Njegovu sklonost maloljetnim dječacima i svu problematiku tih odnosa ipak zaobilazi vječitim povratkom na majku.
Potraga za epilogom ovdje je potraga za pomirenjem. Jasna je sumnja u krivnju Pina Pelosija za ubojstvo koje je priznao. Dacia Maraini ga u jednom trenutku posjećuje u zatvoru, gotovo sa samilosti prema onome koji služi kaznu za ubojstvo njezina prijatelja. Niti nakon 50 godina slučaj nije riješen i pomirenje s tom činjenicom da će zauvijek izostati te pravde, čini se iskrenim porivom za pisanje pisama nekome tko ih neće pročitati, koji je istinski poriv da ih pročitaju svi osim njega, već je druga stvar. U njima ima sasvim dovoljno, da u to pitanje nije potrebno previše zadirati.
