Samozatajni hipster među domaćim reperima, Matko Šašek aka Koolade prošle je subote razvalio setom na Illectricity festivalu, a nedavno smo ga mogli vidjeti i u dokumentarcu “Stani na put”.
Za Express, 37-godišnji zagrebački vunderkind pričao je o našoj rap sceni viđenoj očima producenta bez čijih bi beatova domaća glazba imala manje prepoznatljivu podlogu.
Zašto Koolade?
Zato jer sam skuliran. Iako, priznajem, volim pažnju.
Opišite malo svoje hip-hop početke.
Na hrvatskom su prvi repali Ludvig i Renmen, a Bizzo i Doox su imali stvar u kojoj su prepričavali svoje mokre snove, ali to je bilo toliko degutantno da se nije moglo pustiti na radiju. Ne znam postoji li ta stvar, vjerojatno su je zapalili. Target je repanje doveo na nivo koji nije bio umjetan i preveo ga u živu šprehu. ‘Život vel’kog grada’ pušten je u ‘Rap attacku’, kad sam tamo gostovao 1995. Sjećam se da sam ga oduševljeno komentirao. Target je razbio tabu.
Kako je došlo do suradnje s Blackoutom i Tram 11 na hitu ‘Hrvatski velikani’, koji je prvi scenu učinio vidljivom širem auditoriju?
Počeo sam minglati po Blackout partyjima, a Dash mi je pokazao kako radi beatove na primitivnom softveru koji je funkcionirao odlično. Poslije smo na njemu napravili neke od najboljih stvari, pa tako i ‘Velikane’. U to vrijeme sam prestao ići na faks i potpuno se posvetio muzici. Krajem 1996. dao sam na kazeti Phillieju svoju prvu selekciju beatova. Za mjesec dana me je nazvao da mi kaže kako je upravo praznio ladice s demo snimkama i da je umalo bacio moj demo. Ali ipak nije. ‘Idemo raditi’, rekao je. Bio je to početak. Ubrzo nakon toga svi su me počeli zvati. U to vrijeme hip-hop nije imao prođu jer se mislilo da se to ‘neće slušati u Hrvatskoj’. ‘Hrvatski velikani’ nastali su kao spontani demo, no kad ga je Phillie zavrtio, nastao je kaos. Ostalo je povijest. Nakon toga Tram 11 dobiva ugovor s Menartom, prvom kućom koja je prepoznala potencijal domaćeg hiphop stvaralaštva.
Možemo li govoriti da je nakon ‘Hrvatskih velikana’ počelo zlatno doba domaćeg hip-hopa?
U principu, da. Odjednom je postao nešto što su svi željeli. Ta čitava priča trajala je četiri, pet godina, a onda, taman kad je izgledalo da ide ka silaznoj putanji, pojavio se Edo Maajka. On je sam održavao scenu neko vrijeme. Edo je donio novi angle, nešto novo, svježe i autentično. Njega kad slušaš, znaš da ne sere i to su ljudi osjetili.
Kako je tekla vaša suradnja s Edom Maajkom?
Jao, kako sam upoznao Edu, to je posebna priča. Vraćao sam se doma tramvajem i on mi je uletio na stanici kraj Savskog mosta. Rekao mi je da je izbjeglica iz BIH i da piše tekstove. Zapričali smo se jer mi je bio simpatičan sa svojim entuzijazmom. Ubrzo je razvalio prvim demom ‘Minimalni rizik’, nakon kojeg smo svi znali da je on next big thing jer nitko do sada nije imao takav storytelling, da se ježiš dok priča. Nakon toga me je nazvao i predložio suradnju. Skužili smo se na prvu jer nas obojicu zanima duhovnost, mistika i ezoterija. Na kraju smo napravili samo dvije stvari - ‘Slušaj mater’ i ‘Jermol’. Kasnije sam mu radio album ‘Balkansko a naše’, koji nije baš prošao kod masa, ali kritika i scena ga hvale kao jednog od najvećih klasika. Svi mi se danas kunu u taj album.
Osvojili ste Porina za El Bahatteejev album prvijenac ‘Svaki pas ima svoj dan’. Koja je priča o tome?
Tada smo bili u dealu s Dallasom koji nam je rekao da nećemo vidjeti ni lipe od toga, no ja sam pristao raditi ga mukte jer cijenim Bahatteeja. Kad sam poslušao materijal, rekao sam mu: ‘Bahatee, ako ne dobijemo Porin za ovo, nećemo nikad’. Tako je i bilo. Bacio sam taj Porin jednom prilikom u smeće jer mi se gadilo sve što predstavlja. Ali starcima za ljubav ipak sam ga spremio.
Osim produkcije, jeste li ikad poželjeli odrepati nešto?
Iako znam napisati tekst, nije me to previše zanimalo, više me furao beat making. Nagovorio me Dooks da repam kad smo Dash i ja producirali ‘Lovce na šubare’. Repam na ‘Počasnoj loži’. Neki su mi rekli da me ne mogu čuti, drugi da je to najveće dostignuće lirike na hrvatskom. Ne znam što je istina. Vjerojatno jedno i drugo, smeće i super stvar.
‘Počasna loža’ na kraju je završila u holivudskom hitu ‘Birthday girl’ s Nicole Kidman. Jeste li zaradili štogod od tantijema?
Da, zbog balkanskog samplea jer u filmu glumi Ruskinju. Njima preko to sve slično zvuči. U filmu se čuje gotovo cijela stvar, a odrezali su je taman pred moj vers, ha, ha... Dash i ja smo tu popušili, nismo dobili ništa, momci su se pograbili za pare. Tada nam je dobro išlo pa nas nije bilo briga.
Kakvo je stanje na domaćoj sceni danas?
Hip-hop je bio mainstream u nas nekoliko godina, a sad se više uopće ne vrti. Zapravo, za tim nema ni potrebe. Postoji internet i ako izađe nešto dobro, ljudi će dijeliti. Super mi je to. Rap je bio supkultura u devedesetima i nultima. Danas si okružen s toliko informacija da ne možeš furati samo jednu ideologiju. Sve moraš uzeti u obzir.
Na čemu trenutačno radite?
Imao sam neke izlete u pop, ali ne u Hrvatskoj, nego s prijateljem iz Londona. Čak smo dobili feedback od Nicky Minaj. A prije pet godina sam imao ultimativni hit u Maleziji! Stvar se zove “What You Waiting For“, pjeva je Mizz Nina i ljigavi je treš koji me je hranio. To mi je jedina platinasta naklada dosad, ali od nje sam zamrzio ulaziti u studio. Ne mogu stvarati glazbu koja mi se ne sviđa samo zbog love, nisam takav igrač. Trenutačno sam aktivan na electronic beats sceni. To je instrumentalni hip-hop gdje producenti rokaju svoje beatove. Jako meditativna, vibe out mjuza, a to mi paše po karakteru, mentalitetu i senzibilitetu.
Gdje ide svjetski hip-hop?
Isto gdje ide i domaći. Nema veze otkud si, ako valjaš, sve što ti treba je volja i priključak na internet. Uvijek će biti underground hopa i uvijek će biti dobre mjuze. A danas nije više važno jesi li crnac, bijelac, muško ili žensko. Ako zadnje selo u kojem živiš učiniš zanimljivim, ljudi će te slušati. Underground je oduvijek stvarao temelje za mainstream, a danas ima dobrog undergrounda više nego ikad. Mnogi pljuju današnji hip-hop, ali to je pogrešno. Naravno, postoje sranja. Ali nitko te ne tjera da ih slušaš.
