Kod Prtenjačinih romana stvari doista stoje tako da od prvog, 'Dobro je, lijepo je', objavljenog 2006., pa do novog 'Odeona' možemo pratiti kontinuitet prepoznatljivog tematsko-motivskog sklopa i stilskih karakteristika
Bilo bi dobro jednom pronaći vremena pa sve dosadašnje romane Ivice Prtenjače pročitati ponovno, u kontinuitetu, i detaljno proanalizirati u kojim sve aspektima stoji teza koju pronalazim u više kritičarskih čitanja svake njegove nove knjige, a ona glasi kako Prtenjača zapravo uvijek piše jedan te isti roman. U mojem navođenju tog stava, moram naglasiti, nema ironije, za druge ne znam, a protiv zaokruženih opusa u kojima se variraju slične teme i likovi nemam nikakav a priori ni pozitivan ni negativan stav.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
