Bilo bi dobro jednom pronaći vremena pa sve dosadašnje romane Ivice Prtenjače pročitati ponovno, u kontinuitetu, i detaljno proanalizirati u kojim sve aspektima stoji teza koju pronalazim u više kritičarskih čitanja svake njegove nove knjige, a ona glasi kako Prtenjača zapravo uvijek piše jedan te isti roman. U mojem navođenju tog stava, moram naglasiti, nema ironije, za druge ne znam, a protiv zaokruženih opusa u kojima se variraju slične teme i likovi nemam nikakav a priori ni pozitivan ni negativan stav.
Kao i u svemu drugom, netko pogodi, a netko promaši. No istina je da kod Prtenjačinih romana stvari doista stoje tako da od prvog, "Dobro je, lijepo je", objavljenog 2006. (tu treba naglasiti kako sam primijetila i to da ima onih koji misle kako je njegov prvi roman "Brdo" (2014.), vjerojatno zbog jačeg medijskog odaziva koji je dobio slijedom ove godine preminule nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman), pa do novog "Odeona" možemo pratiti kontinuitet prepoznatljivog tematsko-motivskog sklopa i stilskih karakteristika. Mijenjaju se protagonisti, situacije i lokacije, ali zaista kao da svjedočimo tihom i nenametljivom pretapanju jednog romana u drugi. Čitamo o protagonistima različitih imena, ali istih motivacijskih impulsa, atmosfera je poetska, motiv bijega konstantan, čak i kad nije tako eksplicitan kao u romanu "Brdo".
No bio taj bijeg eksplicitan ili implicitan, vanjski ili unutarnji, uvijek je rezultat razočaranja i rezignacije, protagonistova osjećaja kako je svijet u kojemu živi, na svim razinama - privatnim, profesionalnim, pa i šire društveno-političkim - mjesto s kojega se jednostavno treba nekako i nekamo skloniti, makar i u nekakvu snovitu, za sebe stvorenu stvarnost. Već je u spomenutom prvom romanu Prtenjača, pišući o mladom piscu, uspostavio i ambivalentnost koja će obilježiti sve njegove kasnije protagoniste, sve do "Odeona", u kojem je to ponovno pisac, no sad više nije mlad, pedeset i dvije su mu godine. Ta je ambivalentnost sadržana upravo u dvije rečenice novoga romana, koje bi bez ikakvih problema mogle stajati i u onim prethodnima. Bijeg je, naime, "onaj bijeg od ljudi zato što mi ljudi istovremeno smetaju i za njima neopisivo žudim" i "…ja sam uopće gladan života, premda u tom istom životu najčešće osjećam potmulu, često i vrlo otrovnu prazninu". Melankolija i želja za usamljenošću, ali i istovremena čežnja za drugim ljudskim bićem i empatijom, upisane su u svim Prtenjačinim romanima i temeljno karakteriziraju njegove protagoniste.
Fragment u kojem Daniel kao mladi pjesnik na dodjeli nagrade Kvirinovih susreta u Sisku dobiva nagradu i potom sluša govor starog laureata koji je "uporan da preživi stotu, s kravatom na bijeloj košulji, počešljan i uredan, dubokoga glasa i plitkih stihova", pa potom svi osim njega plješću, a on suspreže "grohot, grleni smijeh", jedan je od onih koji Danielovo odustajanje čine smislenim, iako je baš poezija jedna od mogućnosti odmaka i bijega, pa kad se i od nje želi odustati, stvari baš i ne stoje najbolje. Pomalo je paradoksalno, ali uspješno izvedeno što se roman može čitati kao oproštaj od poezije, ali je istovremeno pisan, kako to kod Prtenjače biva, poetskim jezikom koji to odustajanje na neki način negira. Ili poeziju nastavlja, ali drugim sredstvima. Romane će, kaže Daniel, ionako dalje pisati.
Daniel se, kao i protagonisti prethodnih romana, nalazi na životnoj prekretnici, u tranziciji, poljuljanog identiteta kojem će pokušati pronaći oslonac u malim gestama empatije, mnogo više nego u nastupu na književnom festivalu zbog kojeg je došao. I dok na potonjem osjeća nelagodu u društvu, u hotelu u društvu recepcionera Ibrahima, njegove kćeri Adele i Alexa, vlasnika bara koji bi posao želio nastaviti na farmi fazana, osjeća žudnju za prisutnošću i sudjelovanjem. Skupa s Ibrahimom u roman ulazi i njegova obiteljska priča, ulaze silnice onog vanjskog svijeta koji nikako nije dobar, vezane uz marokansku parišku obitelj koja je u terorističkom napadu izgubila sina i brata, a sad pokušava obraniti nasljedstvo od starije braće. Daniel u tu obitelj kao da spontano uplovljava, pomaže, solidarizira se, u toj pomoći pronalazi smisao. Iako inače kolebljiv, čovjek nesklon odlukama jer, kako kaže, "htio sam biti stranac, promatrač, ne akter i sudionik", Daniel postaje sudionik u tuđim životima i itekako akter u (auto)ironičnim komentarima o poziciji pjesništva i pjesničkoj sceni.
"Odeon" je roman u kojem nema mnogo radnje, dapače ona je minimalna, sve je zgusnuto u promatranju, refleksiji, ponekom ekskursu u prošlost i poetskim slikama. Daniel jest jedan od arhetipskih Prtenjačinih likova, no u susretu s pariškim Place de l'Odéon dogodila se neka magija koja ovom romanu stvaralačke krize i plana da se promijeni život dodaje još jedan specifičan sloj koji dosadašnji romani i protagonisti nisu tako izraženo posjedovali. Ne radi se tu samo o pokušaju da se pronađe mjesto slobode i smisao u tome da se kao stranac ostvari u susretu s drugima, radi se o poeziji (šire, književnosti) u koju se i dalje vjeruje i kad se od nje odustaje.
