Putin, Lukašenko i Rada Škugor: svijet zatočen u duši manijaka

Dogodi se da neka knjiga, odavno napisana, počne određivati stvarnost. Postane njen nacrt, prema kojem precizno do u potankosti odvijaju se događaji. Tako da ćemo iz knjige, čitajući je, napisane mnogo prije nečega što se dogodilo, saznavati o smislu i sadržaju, o razmjerima, onoga što je oko nas. Takva knjiga roman je kolumbijskoga novinara i prozaista, apostola latinoameričkoga književnog vala od prije pola stoljeća, pisca magijskog realizma Gabriela Garcije Marqueza “El otoño del patriarca”. Premijerno objavljen 1975., odmah u pola milijuna primjeraka, ovaj ep s dojmljivo snažnim i odvratnim pasažima lirske poeme, ispripovijedan i skandiran u beskonačno dugim, ritmiziranim rečenicama, kojima se često ne vidi početak ni kraj, bez sumnje je najostvarenije Marquezovo djelo, demonstracija pripovjedačke i pjesničke moći, kakvu nikad više nije imao potrebe pokazivati. Na raspolaganju su nam dva prijevoda: beogradski, pjesnika Milana Komnenića, iz 1979., i zagrebački, Milivoja Telećana, iz 1985. Prvom je naslov “Jesen patrijarha”, drugi je “Patrijarhova jesen”. Čitao sam ih u različita vremena života, uz drukčiji, katkad niži, katkad viši prag razumijevanja. Telećanov je prijevod smireniji, informativniji i, pretpostavljam, precizniji, te svakako čitkiji. Prijevod Komnenićev je, međutim, virtuozan. Unesena je u njega sva jezična imaginacija jednoga dobrog pjesnika, do krajnje je prenapregnutosti doveden neki raskošno slobodan i divlji jezik, tako da Komnenićeva “Jesen patrijarha” djeluje kao samosvojno književno djelo, gotovo neovisno od izvornika.