Dogodi se da neka knjiga, odavno napisana, počne određivati stvarnost. Postane njen nacrt, prema kojem precizno do u potankosti odvijaju se događaji. Tako da ćemo iz knjige, čitajući je, napisane mnogo prije nečega što se dogodilo, saznavati o smislu i sadržaju, o razmjerima, onoga što je oko nas. Takva knjiga roman je kolumbijskoga novinara i prozaista, apostola latinoameričkoga književnog vala od prije pola stoljeća, pisca magijskog realizma Gabriela Garcije Marqueza “El otoño del patriarca”. Premijerno objavljen 1975., odmah u pola milijuna primjeraka, ovaj ep s dojmljivo snažnim i odvratnim pasažima lirske poeme, ispripovijedan i skandiran u beskonačno dugim, ritmiziranim rečenicama, kojima se često ne vidi početak ni kraj, bez sumnje je najostvarenije Marquezovo djelo, demonstracija pripovjedačke i pjesničke moći, kakvu nikad više nije imao potrebe pokazivati. Na raspolaganju su nam dva prijevoda: beogradski, pjesnika Milana Komnenića, iz 1979., i zagrebački, Milivoja Telećana, iz 1985. Prvom je naslov “Jesen patrijarha”, drugi je “Patrijarhova jesen”. Čitao sam ih u različita vremena života, uz drukčiji, katkad niži, katkad viši prag razumijevanja. Telećanov je prijevod smireniji, informativniji i, pretpostavljam, precizniji, te svakako čitkiji. Prijevod Komnenićev je, međutim, virtuozan. Unesena je u njega sva jezična imaginacija jednoga dobrog pjesnika, do krajnje je prenapregnutosti doveden neki raskošno slobodan i divlji jezik, tako da Komnenićeva “Jesen patrijarha” djeluje kao samosvojno književno djelo, gotovo neovisno od izvornika.
Imao sam razloga da za ovo čitanje potražim među svojim knjigama upravo Komnenićev prijevod. (Prema njemu su i svi citati u tekstu, prema njemu je i glasovna, to jest fonetska transkripcija imena.) A novo sam čitanje, zapravo, mjesecima odgađao. Možda od početka suđenja bivšemu premijeru Ivi Sanaderu, ili od vremena kratke i osebujne vladavine Tomislava Karamarka i nemuštog premijera Tihomira Oreškovića, ali svakako još od neuspjele građanske revolucije u Bjelorusiji i divljanja Aleksandra Lukašenka.
Od početka Putinove agresije na Ukrajinu, ili još malo prije, od čuvenoga njegova govora u kojem nekim jezovitim verbalnim i mentalno-emocionalnim zamahom ništi Ukrajinu, opovrgava postojanje ukrajinskog naroda i korigira povijest mimo sveukupne njezine događajnosti i dogođenosti, pripovijest se u zbilji odvija onako kako se već, kao farsa, odvila u “Jeseni patrijarha”. No konačni nagovor na čitanje stiže u aferi Ina, s razbojnik-menadžerom Damirom Škugorom i materom njegovom Radom, plinskom poduzetnicom, vlasnicom više firmi, i ocem njegovim Danom, umirovljenikom multimilijarderom.
Ovako je opisana mati patrijarhova u Marquezovu romanu: “Mnoge će godine poživeti Bendision Alvarado jadajući se na nemaštinu, svađajući se sa sluškinjama oko pijačnih računa i nabavke, čak je i obroke preskakala ne bi li neku crkavicu uštedela, a niko se nije usudio da joj otkrije da je ona jedna od najbogatijih žena na kugli zemaljskoj, da su sve dobiti koje je on zgrtao u državnim rabotama uknjižene na njeno ime, da ona nije samo vlasnica beskrajnih zemljišta i nebrojenih stada, nego i mesnih tramvaja, pošta, telegrafa i nacionalnih voda, pa je svaki brod koji plovi pritokama Amazona ili teritorijalnim morima bio obavezan da plaća plovidbene dažbine o čemu nije imala pojma do smrtnog časa, kao što godinama nije znala da joj sinak nije baš takav nezbrinuti golja kao što je umišljala dok joj je dolazio u predgradsku vilu gušeći se zadivljen staračkim igračkama, jer ne samo što je ubirao porez na svako grlo stoke kojim je zemlja raspolagala i ne samo što je primao novčane naknade za svaku učinjenu uslugu i ne samo da je od svojih pristaša dobijao poklone umesto kamate, nego je povrh svega izumeo i godinama iskorišćavao nepogrešiv sistem da dobija glavne zgoditke na lutriji.”
Patrijarh bez ikakve škole i obrazovanja, nepismen čovjek, samo se na jednome mjestu u knjizi (ako mi drugo nije promaklo) pojavi imenom: Zaharije. Ali u knjigama o Marquezu te u člancima i esejima o “Jeseni patrijarha” nailazimo na imena nekolicine latinoameričkih diktatora, redom grotesknih, okrutnih, mahnitih, koji su poslužili kao uzor i urnek na glavnog junaka i njegovu priču. Patrijarh je po vlastitom naumu, odluci i naredbi besmrtan, on je gospodar svih godišnjih kalendara, kao i dnevne promjene vremena, “službeni organi proglasiše da prolazak kometa predstavlja novu pobedu režima nad silama zla”. Kometa je, naravno, Halleyev komet, koji zemlju obiđe u prosjeku svakih 76 godina. Svijet oko patrijarha savršena je projekcija njegove imaginacije, i sve što se oko njega zbiva u službi je njegovih diktatorskih projekcija.
Između njegova svijeta, vjerojatno Kolumbije, i naših svjetova, recimo Hrvatske, postoji važna razlika. U personalnoj diktaturi i u patrijarhalnoj zajednici, patrijarh je jedan. U Hrvatskoj, koja nije personalna diktatura, patrijarha je na tisuće. I onda se do maloprije anonimna Rada Škugor najednom prikaže kao Bendision Alvarado, u svoj njezinoj nastranoj i mahnitoj majčinskoj raskoši. Sin pljačka, a nesretnica mati se bogati, slika je iz “Jeseni patrijarha”, koja tako snažno obilježi čitatelja, upiše mu se u imaginaciju i u sjećanje, da ga poput otkrovenja, da ga poput epifanije obasja vijest, oprezno plasirana u režimskim medijima, da ne povrijedi patrijarha Andreja, o Radi Škugor, toj našoj hrvatskoj Bendision Alvarado. Ili kad se, samo naoko bezazlenija, pojavi vijest o tome da je milijunta putnica u zadarskoj zračnoj luci izabrana prema posjetu Andreja Plenkovića, iako zapravo uopće nije bila milijunta, to je zapravo samo varijacija pripovijesti o državnoj lutriji namještenoj tako da patrijarhu svaki put stiže glavni dobitak.
Romani se, naravno, ne čitaju da bismo ih uspoređivali sa stvarnošću. Ne čitaju se da bismo na osnovu fikcionalnog teksta dešifrirali zbilju. Besmislen je i beznadan taj trud, jer stvari se, zapravo, obrnuto odvijaju: nisu romani zrcala stvarnosti, nego se u stvarnosti zrcali roman. Uzaludno je čitati zarad stvarnosti. U stvarnosti se biva zarad romana. Ali kad se jednom već dogodi ono što se nama dogodilo s “Jeseni patrijarha”, onda bi to trebalo temeljito proučiti i do kraja iskoristiti. Marquezova je epska poema, njegov je roman toliko raskošan da se u njemu jasno zrcali duh patrijarha u vrlo širokom rasponu od familije Škugor, preko kojekakvih hrvatskih provincijskih šerifa i prvaka, do Andreja i njegovih ministara, pa onda u širinu i u vis, do Lukašenka i Putina, Orbana (recimo, ono kad je posmjenjivao meteorologe jer su mu upropastili vatromet krivom prognozom, to kao da je prepisano iz “Jeseni patrijarha”), pa još jednom preko svih onih Putinovih lutkica i lutaka. Sve njih Marquez je napisao u ovoj knjizi.
Pa onda te zaumne scene umiranja, smrti i posmrća Bendision Alvarado. Patrijarh je i nju, naravno, zakleo besmrtnošću, ali ona je prekršila sinovljevo naređenje. I njega zatim stiže brza starost. Čim mu umru roditelji, čovjek ubrzano stari. Pa ga počinju napuštati sva sjećanja: “Te mu je i lik Letisije Nasareno naposletku sasvim iscureo kanalićima sećanja, a jedini stvor kojeg će se na veki vekov sećati bila je majčica njegova Bendision Alvarado koja se pred smrt s večeri opraštala od njega u predgradskoj vili, mati njegova koja je na samrti zveckala kukuruznim zrnjem u tikvi i vabila kokoške samo da sin ne primeti kako ona umire, mati koja mu je i dalje donosila voćne sokove u njihaljku ispod tamarinda samo da sinak ne opazi kako se ona gotovo guši od bolova, mati njegova koja ga je začela sama i rodila sama, ona koja se raspadala u samoći sve dok joj muke nisu dotužile, slomile ponos i prisilile je da sina svog zamoli, pogledaj mi leđa i reci kakva mi to živa vatra sažiže telo i uzima dušu, te je skinula košulju i okrenula se, a on je zanemevši od užasa ugledao njena leđa izrovana čirevima što su se pušili i u čijoj su gnojnoj kaši pućkali sitni mehurići puni crva”. Tu svršava jedna od tih beskrajnih rečenica pa počinje nova: “Eh kakva li su to odvratna vremena bila, moj generale, nije bilo državne tajne koja nije procurila u javnost, nijedno se naređenje nije izvršavalo u potpunosti i bez oklevanja otkako je na svečanu trpezu bio iznet i poslužen onaj slasni leš generala Rodriga de Agilara, ali on nije hajao, potpuno je zanemario vlast i državu svih tih čemernih meseci kada je njegova majka polagano trulila i raspadala se u odaji odmah do sinovljeve gde su je smestili nakon što su lekari vični azijskim boleštinama ustanovili da ta njena bolest nije ni kuga, ni šuga, ni guba niti bilo koja druga istočnjačka pošast, nego da je posredi neka indijanska vradžbina i da je od nje može izvidati samo onaj ko je na nju i bacio čini, a on shvati da je to smrt i zatvori se u tu kletu odaju da se brine o majci, da je neguje materinski samopregorno, ostade da truli s njom kako niko ne bi primetio da se ona lagano kuva u sosu od larvi i crva, zapovedio je da ovamo u njegovu građansku kuću prenesu sve njene kokoške, doneli su joj njene paunove, doneli su joj i njene išarane ptice koje su se smucale po salonima i nadleštvima, sve je to bilo doneto da se utoli materina čežnja za seoskim kućanstvom u predgradskoj vili”.
Svijet romana “Jesen patrijarha” u se je zatvoren, bez prozora i vrata prema ikojem drugom i drukčijemu svijetu. Ali svejedno se u njemu prepoznaju i po njegovu se diktatu odvijaju događaji iz naših svjetova. Zbilo se to poput prokletstva, prije neutvrdivog vremena, možda s početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Danas, “Jesen patrijarha” za lucidnog je čitatelja roman svijeta kakav taj svijet upravo jest. Posvuda, ne samo kod nas.
Kako je u dobrom romanu pripovijest uvijek ispripovijedana na jedini mogući način, tako da su sadržaj i forma u savršenom skladu, tako da ih se ne može razlikovati ni odvojiti, tako Marquezov način pripovijedanja, što ga je Komnenić tako savršeno rekonstruirao u nekome svom jeziku, zvuči kao muzika epohe. Možda i posljednja muzika epohe. Osjećaj da je svijet zatočen u duši manijaka.
