Više od dvadeset svjetskih čelnika sudjelovalo je na ovogodišnjoj vojnoj paradi na moskovskom Crvenom trgu kojom se tradicionalno proslavlja Dan pobjede nad fašizmom, čemu je Rusija, odnosno tadašnji Sovjetski Savez, dala nemjerljivi doprinos. Ovogodišnja proslava bila je pod posebnim povećalom. Pomno se pratilo tko će doći u Moskvu, što se tumačilo kao otvoreni čin potpore ruskoj agresiji na Ukrajinu. U Moskvu je, tako, stigao slovački premijer Robert Fico, uz neizostavne Viktora Orbana, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Svi gosti koji su sudjelovali na proslavi Dana pobjede dobili su poseban paketić s poklonima u kojemu se nalazila i poema “Vasilij Tjorkin” Aleksandra Tvardovskog. Uz knjigu, Putinovi gosti dobili su kačket, društvenu igru “Juriš na Berlin”, dekicu, vodu, čokoladnu pločicu, dalekozor, kabanicu, značku i primjerak lista “Večernjaja Moskva” od 9. svibnja 1945. godine u kojem je glavna vijest bila kapitulacija Njemačke. Aleksandr Tvardovski (1910. - 1971.) proveo je Drugi svjetski rat kao ratni dopisnik. (Ovdje je teško ne povući paralelu s Isakom Babeljem koji je kao ratni dopisnik pratio pohod crvene, Buđonijeve konjice na Ukrajinu i Poljsku u vrijeme Oktobarske revolucije, na osnovu čega je napisao svoju besmrtnu “Crvenu konjicu”, jedno od najvažnijih književnih djela 20. stoljeća.)
Poema Aleksandra Tvardovskog govori o Vasiliju Tjorkinu, priprostom vojniku na fronti te se odlikuju humorom i pučkim stihom, koja je prevedena na srpski jezik 1967. godine. Tvardovski je za života objavio i nastavak “Tjorkin na onome svijetu”, koji je nastajao u periodu od 1954. do 1963. godine, u kojem parodira prvu poemu i unosi elemente satire, čime usporedba s Babeljem dodatno dobiva na važnosti. Također, autor je poeme “Po pravom pamćenju”, u kojoj piše o tragičnoj sudbini oca koji je nastradao kao žrtva prisilne kolektivizacije, a koja je objavljena postumno, petnaestak godina nakon pjesnikove smrti.
Tvardovski je preko svog junaka Tjorkina opisao hrabrost i izdržljivost milijuna sovjetskih vojnika koji su se borili u 2. svjetskom ratu, kao i njihovu sposobnost da u najtežim trenucima sačuvaju smisao za humor. Stvorio je zapravo arhetip jednostavnog, prkosnog borca koji je predstavljao oličenje sovjetskog duha otpora, i to bez rigidne ideološke isključivosti. No upravo su ta ljudska toplina i nepretencioznost učinili Tvardovskog opasnim u očima vlasti. Iako je “Vasilij Tjorkin” 1946. nagrađen Staljinovom nagradom, sam autor često je bio na meti kritika zbog svoje sklonosti “previše narodskom” stilu, što je drugim riječima značilo da mu se zamjerao “manjak ideološke ozbiljnosti”. Bez obzira na “Tjorkina” i druga djela koja je napisao, Tvardovski je u povijesti književnosti ostao trajno upamćen kao urednik časopisa Novi mir, koji je objavio prve fragmente “Arhipelaga Gulag” Aleksandra Solženjicina.
Ako je suditi po vijestima koje se sporadično probijaju kroz rusku informativnu blokadu, izbor “Tjorkina” izaziva nemalo čuđenje: pisac kojega Putin slavi danas bi vjerojatno završio u nekom od dalekoistočnih kazamata, gdje bi mu se izgubio svaki trag, ili bi izvršio “samoubojstvo” skokom kroz prozor. Sudeći po ovom, ispada da je Staljinova Rusija bila demokratskija tvorevina od one Putinove, pa se s pravom nameće pitanje zbog čega je odabrana upravo ova knjiga. Većina analitičara se slaže da je Putin knjigom želio poslati političku poruku, da taj čin predstavlja samo još jednu potvrdu povratka simbolici Drugog svjetskog rata kao temeljnom propagandnom imaginariju suvremenog ruskog “patriotizma”. Međutim, “Tjorkin” se čini kao malo promašen izbor. Je li Putin ovim odabirom želio poslati još neku poruku? Vjerojatno, da. I to poruku o vlastitoj širini, rekao bih, čime je razotkrio i određene slabosti, jer je dug put od Pavla Korčagina iz romana “Kako se kalio čelik” Nikolaja Ostrovskog, koja bi bila mnogo primjerenija u ovom trenutku, pa do “Vasilija Tjorkina”, koji predstavlja neku vrstu ruske varijante “dobrog vojaka Švejka”.
Slanje političkih poruka preko knjiga, kao i njihovo korištenje u propagandne svrhe, svojstveno je autoritarnim režimima. Najbolji primjer je bivša Jugoslavija. U vrijeme kada sam počeo raditi kao inženjer strojarstva u jugoslavenskom gigantu “Slavko Rodić” u Bugojnu, 1988. godine, još su gotovo u svim uredima postojali ormarići u kojima su se nalazili beskrajni tomovi propagandne literature, kojima se prikrivala duhovna bijeda vladajućeg režima. Najčešće se radilo o knjigama Josipa Broza Tita i knjige o samoupravljanju Edvarda Kardelja. Po knjigama u ormarićima, koje nitko godinama nije otvarao, nakupljala se prašina i vjerujem da su se unutra nalazile makete knjiga, koje su se nekada mogle vidjeti u salonima namještaja, da to nitko ne bi primijetio. Edvard Kardelj, koji je imao određeni intelektualni pedigre, sigurno je većim dijelom stajao iza svojih knjiga, jer su njegove knjige o samoupravljanju bile neslužbena ideološka platforma režima, dok se to za Josipa Broza Tita ni uz najbolju volju ne može utvrditi. Pretpostavljam da je iza Titovih knjiga stajala vojska “pisaca iz sjene”. Ne znam postoje li u novijoj historiografiji studije koje su se bavile ovim fenomenom. Te knjige su se zatim, kao nagrade, dijelile radnicima i učenicima. U moje vrijeme, krajem sedamdesetih, ta praksa se bitno izmijenila. Jedina knjiga koju sam dobio kao nagradu tijekom školovanja, nakon završetka osnovne škole, 1978. godine, što ni u kojem slučaju nije bilo lišeno ideološkog, bio je Krležin “Povratak Filipa Latinovicza”. Knjigu je objavilo sarajevsko Oslobođenje, tadašnji Krležin izdavač. Od tada pa do danas traje moja fascinacija s velikim hrvatskim piscem. Što bi se dogodilo da sam dobio neku od knjiga Josipa Broza Tita ili Edvarda Kardelja? Vjerojatno bi ih prvom prilikom odbacio u neki zakutak gdje bi godinama sakupljale prašinu. Jedna od knjiga koja se tad dijelila učenicima, koji su imali manje sreće od mene, bio je i spomenuti “Kako se kalio čelik”, bez obzira na Titov raskid sa Staljinovim Sovjetskim Savezom u kojem je ta knjiga predstavljala jedno od kanonskih djela.
Cijeli ovaj fenomen u velikoj je mjeri objašnjiv onom čuvenom izjavom Danila Kiša o “jednoj jedinoj knjizi”: “Ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu - bila to Biblija, Kuran, ili Mein Kampf - najžešći su fanatici religioznih ili političkih verovanja”. U jugoslavenskom slučaju cijele te tomove knjige u “jednu jedinu knjigu” povezuje njihova ideološka isključivost. U nacističkoj Njemačkoj, gdje je slična praksa dovedena do apsurda, postojale su dvije knjige na kojima je izgrađena zločinačka arhitektura nacističkog režima: Hitlerov “Mein Kampf” i “Protokoli Sionskih mudraca”, krivotvorina ruske carske tajne službe. Hitler “Protokole” spominje i u djelu “Mein Kampf”: “Protokoli se temelje na krivotvorini, jauče Frankfurter Zeitung svaki tjedan što je najbolji dokaz da su autentični. Važno je da s pozitivno zastrašujućom sigurnošću otkrivaju prirodu i djelovanje židovskog naroda te razotkrivaju njihov unutarnji kontekst, kao i njihove krajnje ciljeve”. Knjiga je u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata objavljena u više izdanja koja su prodana u milijunima primjeraka. “Mein Kampf”, politički i ideološki manifest Adolfa Hitlera, do siječnja 1933. prodan je u ukupno 287 tisuća primjeraka, pri čemu treba naglasiti da je Hitler primao deset posto tantijema za svaku prodanu knjigu.
Prema povjesničaru Othmaru Plöckingeru, od siječnja do 17. studenoga 1933. prodano je 854.127 primjeraka “Mein Kampfa”, a u cijeloj 1933. oko milijun. Zbog velike potražnje, od 1933. pa nadalje, sve više tiskara sudjelovalo je u tiskanju “Mein Kampfa”. Do 1944. ukupno 22 različite tiskare u 14 gradova, uključujući Innsbruck, Rigu i Strasbourg, tiskale su Hitlerov manifest.
I hrvatska novija povijest ima svoju “jednu jedinu knjigu”. Riječ je o knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” Franje Tuđmana, koja je prvi put objavljena 1989. godine. U sljedećih desetak godina objavljeno je još pet novih izdanja. U listopadu 1998. godine obitelj Tuđman našla se u središtu skandala nakon što je bankovna službenica Ankica Lepej otkrila kako je Ankica Tuđman, supruga tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, oročila 210.000 njemačkih maraka što predsjednik nije naveo u imovinskoj kartici. U intervjuu Večernjem listu Ankica Tuđman je više godina nakon afere izjavila da je riječ o honorarima koje je njezin suprug dobivao za svoje knjige: “Sve honorare za suprugove tiskane radove izdavači su uplaćivali na njegov žiro-račun, o čemu postoji evidencija u Zagrebačkoj banci, a svake godine na temelju izvještaja Zagrebačke banke i potvrde izdavača o isplaćenim honorarima bili su iskazani u Poreznoj prijavi na dohodak dr. Franje Tuđmana”.
Ako je Ankica Tuđman govorila istinu, jednostavnom računicom, uzimajući u obzir tantijeme u Hrvatskoj, možemo doći do podatka da je riječ o 50 do 100 tisuća prodanih knjiga, od čega većina, pretpostavljam, otpada na “Bespuća”. Iako sam upoznao brojne vatrene obožavatelje Franje Tuđmana, nikad mi se nijedan nije pohvalio da je kupio “Bespuća”, koja predstavljaju i nekakav recidiv iz socijalističke prošlosti, niti sam ikad upoznao čovjeka koji je kupio tu knjigu koja sad, pretpostavljam, zaboravljena, sakuplja prašinu na policama, kao što je to slučaj sa svim “jednim jedinim knjigama” koje nisu uspjele nadživjeti svoje autore.
