Dekanovsko grobiče, na četiri strane, daj bi mene mladog zakopali, na tim lepim dekanovskim grobiču. Dajte puce cvetiče, s mega groba ružice, samo onog belog lilijana, najte puce z mega groba trgati.
To su uvodni stihovi i više nego sjetne međimurske pjesme posvećene slikovitom groblju u Dekanovcu koje se našlo i u najnovijem romanu danas jednog od najčitanijih domaćih pisaca Kristiana Novaka, Međimurca koji je kao gastarbajtersko dijete rođen u Baden-Badenu.
Roman “Slučaj vlastite pogibelji”, koji je gotovo paralelno uz svoje prvo izdanje dobio i predstavu u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu (režija i dramatizacija Ivan Plazibat, koprodukcija s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca) potvrdio je Novaka kao jednog od vodećih domaćih prozaika čiji spisateljski rad nikako nema samo literarne domete ni samo literarnu važnost.
I roman “Slučaj vlastite pogibelji” (čiji efektni, premda u prvi čas pomalo i zbunjujući naslov možemo zahvaliti citiranju zakletve koju svi policajci moraju položiti Republici Hrvatskoj prilikom stupanja na dužnost), baš kao i stariji Novakovi romani “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši”, imaju znatan društveno-angažirani potencijal. Osim što su strogo literarne, ali ipak i više nego relevantne sociološke studije međimurske stvarnosti baš kao i oporog, premda i plahovitog međimurskog mentaliteta, ti su romani i vrlo hrabri (i uspjeli) pokušaji progovaranja o temama od kojih potencijalni hrvatski književni akademici i kulturološki uhljebi svih mogućih kategorija bježe kao vrag od tamjana.
U “Črnoj mati zemli”, koja je Novaka ekspresno (uz nezaobilaznu pomoć brižnog i upućenog urednika Krune Lokotara) lansirala među prvorazredne nacionalne literarne veličine, taj se tada još relativno mladi znanstvenik i sportaš uhvatio ukoštac sa, pojednostavljeno rečeno, temom samoubojstava, ali i odrastanja u kraju koji je i politički i gospodarski, a onda i kulturno, već desetljećima bio minoriziran i pretvoren u močvarište koje nikoga ozbiljnog nije zanimalo. I samo samoubojstvo je tema koja je u Hrvatskoj još prekrivena debelim talogom posvemašnjeg malograđanskog tabuiziranja i negiranja, i to čak i u stručnim i, ako baš hoćete, crkvenim krugovima, koji bi baš na tom polju imali što i reći i promijeniti. Zato je tu riječ o romanu koji se svakako može ubrojiti među najvažnije i najbolje napisane hrvatske romane posljednjih desetljeća. Kanonsko djelo, meni apsolutno najdraže u dosadašnjem Novakovom opusu. Autentični romaneskni portret Međimurja.
U naoko još provokativnijem i što se strukture tiče razvedenijem romanu “Ciganin, ali najljepši” prodorni Novak oprezno i s mjerom, ali zapravo bez rukavica, piše i o romskoj manjini, koja je izuzetno brojna u Međimurju, ali i njihovim napetim i vibrantnim odnosima s većinskim stanovništvom, posluživši se pri tome i Shakespeareovom metaforikom iz tragedije “Romeo i Julija”. Uz pomoć Fortune, izbjegao je taj roman pravosudne i javne nesporazume, ali je itekako prodrmao hrvatsku književnu (i inu) žabokrečinu, premda je napisan s viškom dobrohotnosti i empatije, što je i inače Novakova važna osobina, kako u knjigama tako i u javnim nastupima, što ljudi vrlo dobro znaju prepoznati.
Na istom politički i društveno osjetljivom putu je i jezgroviti “Slučaj vlastite pogibelji”, roman o mladom policajcu koji je u čudnim okolnostima nađen mrtav u osobnom automobilu čakovečke registracije u običnom polju, a čiju su smrt nadležni organi ocijenili samoubojstvom koje ne zahtijeva širu istragu. Mladi je policajac (čiji je stariji brat, zanimljivo, cijenjeni i hvaljeni policijski specijalac) bio u stalnom i beskompromisnom sukobu s kolegama i šefovima jer se držao zakona “kao pijan plota”, a svoje je primjedbe na njihov rad idealistički slao sve do Zagreba, pa i do ministra unutrašnjih poslova, očekujući valjda pravdu, a ne smrt po brzom postupku. Naivnost ili junaštvo, tko će ga znati. Stradao je od hica službenog oružja (čiji metak nikad nije pronađen!?), a njegova nasilna i iznenadna smrt izazvala je veliko i razumljivo uznemirenje obitelji, ali i cijele javnosti, i to ne samo u Međimurju nego i u cijeloj zemlji, pa je u Čakovcu održan i masovni protestni mimohod.
U romanu “Slučaj vlastite pogibelji”, koji je, da ne bi bilo nesporazuma, fikcijsko djelo koje bismo žanrovski čak mogli ugurati i u ladicu kriminalističkih romana, Novak ipak ne može pobjeći od sličnosti sa stvarnim mučnim slučajem iz Međimurja koji je u ranu zimu 2013. godine itekako sablaznio taj navodno pitomi i pitoreskni kraj na krajnjem sjeveru Hrvatske, a čiji se repovi nekako polagano i neumitno, poput često mutne i opasne rijeke Mure, vuku sve do današnjih dana. Pa i do Novakovog romana, čije je prvo izdanje rasprodano u par tjedana, te je bilo razgrabljeno i na lanjskom Interliberu, i to do posljednjeg primjerka, a za koje u knjižnicama još morate čekati na posudbu.
Naravno, lucidni Novak je u prilično reduciranom proznom izričaju (služeći se i dramskim, dijaloškim pismom, možda i zbog unaprijed ugovorene suradnje s varaždinskim kazalištem, koja se piscu u njegovu tempu rada na pisanju mogla učiniti i tjeskobnom stupicom) najnoviji roman obogatio i širenjem fokusa na obrazovni sustav o kojem ima spoznaje iz prve ruke, jer je već dugo aktivni sveučilišni nastavnik u Zagrebu i Rijeci.
U “Slučaju vlastite pogibelji” obradio je zbivanja u tipičnoj srednjoj školi u kojoj već prema definiciji manjih sredina svi znaju sve o svima. Mlada, nadobudna i drčna profesorica hrvatskog jezika (koja je kao studentica bila u erotski fulminantnoj, ali i nepropulzivnoj vezi sa starijim policajčevim bratom, da bi se onda skrasila u urednom građanskom braku u kojem joj nije nedostajalo niti ptičjeg mlijeka) na pokusu svoje dramske grupe prevatreno je branila poštenje mladog policajca koji je ideale platio najvišom cijenom, životom. Pri tome je došla u otvoreni sukob s učenicom (mogućom pripadnicom tzv. zlatne mladeži) koja nimalo ne dijeli policajčeve ideale o tome da su svi isti pred zakonom, te profesoricu prijavljuje ne samo ravnateljici škole i prosvjetnoj inspekciji nego traži i sudsku zadovoljštinu. I tako školski sustav bez nekih većih rasprava i dilema pridobiva na svoju stranu, pa profesorica postaje žrtvom vlastitih dramskih metoda u kojima se bez ostatka želi spustiti na nivo učenika, postavši tek jedna od njih, sa istim pravima, ali i većim odgovornostima koje joj ekspresno dolaze na naplatu, razorivši pri tome i umjetni brak u kojem glad za materijalnim proždire i principe i ljubavno povjerenje.
Kako je u ovaj dinamični i protočni roman, upravo idealan za filmsku ekranizaciju (ali američkog, ubojitog hladno-toplog tipa) Novak ugradio i složenu policajčevu obitelj (rastrojenog japicu, tj. oca, i sestru osvetnicu te njihove alkoholom i nesrećom razorene prijatelje), a onda i korumpiranu policijsku piramidu kojoj kao da nema kraja, dobili smo razigrani literarni uvid u crnu i ciničnu hrvatsku zbilju u kojoj poštenjačine postaju bezrezervni gubitnici, a hulje moralne vertikale društva.
Od onog nazdravičarskog cvijetnjaka Hrvatske, kako se već desetljećima u nas nekritički i površno tepa Međimurju, u Novakovoj međimurskoj dramatičnoj proznoj trilogiji (koja je u hrvatskoj literaturi zapravo bez premca i koja je, barem prema autorovim intervjuima, sada došla do neumitnoga kraja) ne ostaje ni kamen na kamenu. Kristian Novak je tako isključivo literarnim sredstvima i snagom vlastite imaginacije, ali i uz važnu pomoć međimurskoga govora, koji je de facto vratio u središnji tok hrvatske književnosti, demistificirao taj mnogima egzotični i nepoznati hrvatski sjever, i to na najbolji način: mistificirajući ga ponekad i uz pomoć nadrealnog i arhetipskog.
Pri tome se vodio snažnim i nezaustavljivim zavičajnim impulsima koji su u njemu probudili ogromnu količinu nepatvorene ljudske osjećajnosti i univerzalnog, možda i djetinjastog humanizma, bez kojeg ovi romani ne bi imali rijeke čitatelja i štovatelja.
Iako su Novakova prozna djela (prvi roman, “Obješeni”, objavljen u Čakovcu još 2005. godine ostao je izvan interesa šire, pa i stručne javnosti vjerojatno i zato što je gotovo nedostupan) naišla na odličan prijem u kazalištu, jer su sva tri Međimurjem inspirirana romana postavljena na scenu (“Črna mati zemla” u ZKM-u u režiji Dore Ruždjak Podolski, gdje se čeka stota izvedba, a “Ciganin, ali najljepši” u zagrebačkom HNK, u režiji Ivice Buljana, gdje je još na repertoaru), s filmom Novak nije imao sreće. Godinama se pričalo o slovenskom redatelju koji se ozbiljno prihvatio “Črne mati zemle”, ali je projekt u tom obliku storniran. O televizijskim serijama još se samo šuška, a bilo bi sjajno kad bi Novakove literarne predloške zapazio i netko izvan hrvatskih, pa i regionalnih granica.
No bez obzira na film, Novakovi su romani pisani bez fige u džepu, trenutno na samom vrhu hrvatske suvremene prozne produkcije. Romani s glavom i repom. S likovima i kontekstom. Žanrovski i umjetnički u isti mah. Napisani razumno, ali i s puno osjećaja. Romani s geografskim porijeklom, ali i romani pisani o svijetu i za svijet. Romani s porukom.
