Kultura
446 prikaza

Ruska književnica Guzel Jahina: 'Ovo nije moj rat'

1/9
Duško Marušić/Pixsell
S Guzel Jahinom razgovarali smo u jeku ratnih zbivanja, na pitanja nam je odgovarala za dvodnevnog putovanja, probijajući se s jednog kraja Rusije na drugi

Još mi je teško shvatiti što se događa u Rusiji i Ukrajini, no ovoga je časa šutnja nedopustiva, zapisala je, na početku duboko emotivnog antiratnog pisma pred čijim je riječima proteklih dana zastao svijet, Guzel Jahina, nagrađivana ruska književnica čiji spisateljski interesi i autorska motivacija korijenje imaju u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza, njegovim tamama i šutnjama, ali i dobrostivim činovima hrabrih ljudi, pojedinaca čije je djelovanje kao tračak svjetla u inače postojanome mraku. S Guzel Jahinom razgovarali smo u jeku ratnih zbivanja, na pitanja nam je odgovarala za dvodnevnog putovanja, probijajući se s jednog kraja Rusije na drugi. “Ovo nije moj rat”, njezina je snažna poruka koju i ovim putem prenosi jer, kako i u pismu stoji, važno je govoriti. Možda je to u prethodnim desetljećima i bila, no šutnja više nije opcija.

Express: S obzirom na vaše interese i poznavanje nedavne ruske prošlosti, mislite li da je rat u Ukrajini bilo moguće predvidjeti? Kakve će, prema vašem mišljenju, biti posljedice za Ruse?

Nitko nije očekivao ovo što se sad događa u Ukrajini: ni politički stručnjaci ni obični ljudi. Ovo je još - dva tjedna kasnije - veliki šok za mene i sve moje prijatelje i poznanike. U današnjoj situaciji ne čini mi se u redu umnožavati riječi i emocije, pričati o katastrofi koja se još odvija i pokušavati osmisliti ono što se sad događa. Mogu podijeliti samo nekoliko misli - o onome što posljednjih dana uglavnom okupira glavu i srce.

Prvo. Sad je najvažnije zaustaviti vatru. Bilo kakva dugotrajna razmišljanja i prognoze mogući su tek nakon što ljudi u Ukrajini prestanu umirati. Civili ne bi trebali živjeti u stalnom strahu od granatiranja. Bebe se ne bi trebale rađati u skloništima za bombe. Stotine tisuća izbjeglica ne bi smjele lutati. Oružje mora šutjeti. Drugo. Po mome mišljenju, u nadolazećoj katastrofi najviše su pogođena naša djeca. Patili su izravno, psihički: jedva su se oporavili od alarmantnih godina COVID-a, završili su u iznimno alarmantnom ratnom vremenu. Ove dvije ozljede - COVID i vojna - bit će odlučujuće u njihovu formiranju. Naša djeca su također patila u prenesenom smislu - oni će morati platiti za ono što se događa: netko će živjeti sa strahom od rata koji nagriza dušu, a netko će odrasti u Rusiji koja se jako promijenila i koja je zatvorena za svijet. Treće. Četrnaest godina svog života - cijelo djetinjstvo i mladost - provela sam u Sovjetskom Savezu. Tad je propagandni stroj još radio kako treba, ali više nije proizvodio toliko komunističke retorike koliko pacifističke. Parole ‘SSSR - tvrđava mira’ i ‘Mir svijetu!’, Lekcije Mira 1. rujna (tako je pisalo, s velikim slovom), pjesme o miru na svakom školskom zidu, golubovi mira na zidu svakog razreda, na svim zidnim novinama i svakoj učeničkoj bilježnici - to je ono iz čega smo izrasli. Vjera u svijet bila je sastavni dio sovjetskog djetinjstva, a time i osobnost svakog od nas. Sad moja generacija ima između 40 i 50 godina, ona je bitan dio društva. Ne mogu vjerovati da mnogi moji vršnjaci odobravaju ono što se događa u Ukrajini. Zašto cijepljenje pacifizma nije pomoglo? Četvrti. Kulturni mostovi između Rusije i ostatka svijeta su dignuti u zrak. Trideset godina gradimo te mostove. Kad sam kao dijete prvi put otišala u inozemstvo (bilo je to 1995.), francuski tinejdžeri su se ozbiljno pitali: je li istina da medvjedi hodaju ulicama naših gradova? I na jednom od mojih posljednjih putovanja u inozemstvo, školarci iz malenog francuskoga gradića sami su pripremili i prikazali kazališnu predstavu o Kazanu - s retro fotografijama, čitanjem tatarskih poslovica, narodnih pjesama i plesova. Taj put - od straha od ‘medvjeđe’ Rusije do dubokog razumijevanja njezine multinacionalnosti - trajao je trideset godina. Sad je prekinut. Peti. Dolazi promjena norme. Naša će stvarnost biti drugačija: politički, kulturno i ekonomski. Psiha će se prilagoditi, naviknuti na ovu ‘novu normalu’ (zahvaljujući pandemiji COVID-a na gotovom terminu). No važno je sačuvati ‘staru normalnost’ u sebi, njegovati je. U romanu ‘Ešalon za Samarkand’ pokušala sam prikazati sličan pomak u normi koji se dogodio prije sto godina u Rusiji, pod utjecajem revolucije i gladi. Dvadesetih godina prošlog stoljeća djeca s ulice i gladni prikovani za krevet, koji se više nisu mogli samostalno kretati, bili su uobičajena pojava na ulicama, migracija stanovništva po zemlji u potrazi za hranom, banditizam i prostitucija, linč... Naravno, sad ne govorimo o ovome - to više nije moguće. Ali činjenica da će sutrašnja stvarnost biti stroža od jučerašnje već je očita. I neće svima biti bolje u ovoj novoj stvarnosti.

 | Author: Sa(n)jam knjige u Puli/Tanja Draškić Savić Sa(n)jam knjige u Puli/Tanja Draškić Savić

Express: U jednom prilično totalitarnom režimu, sustavu koji ne trpi protivnike i pluralnost mišljenja, otvorenim ste pismom svijetu ustali protiv rata. Nakon što je pismo poslano, pribojavate li se za svoju sigurnost?

Odgovor na vaše pitanje dobit ćemo u sljedećih nekoliko mjeseci. Sad se politička stvarnost u Rusiji brzo, dramatično promijenila, tako da je nemoguće samouvjereno govoriti o bilo čemu.

Express: Nakladnici i promotivni materijali Guzel Jahinu često predstavljaju kao ‘rusku spisateljicu tatarskog podrijetla’. No je li to najbolji opis vašeg identiteta? Jesu li uopće nacionalne i formalne odrednice ispravan način njegova opisivanja? Osobito kad osoba dolazi iz tako bogatog kulturnog i jezičnog naslijeđa kakvo je vaše.

Nacionalni identitet je nedvojbeno važna komponenta samoidentifikacije, iako danas ova komponenta postaje sve intimnija. Kod mene su u planu posve druge odrednice, prije svega to je pripadnost ljudskom rodu u cjelini, važno je to shvatiti, po mome mišljenju. Bitno je i da sam žena i majka. I čovjek europske civilizacije. I spisateljica. Ovo je temelj moje osobnosti.

Istovremeno sam odrastala u dvjema kulturama - ruskoj i tatarskoj. Govorim dva jezika. To je kao dvije noge na kojima možete stajati mnogo stabilnije nego na jednoj. Takva kulturološka dualnost određuje osobnost mnogih Rusa koji pripadaju malim narodima naše zemlje (službeno ih je više od 190). U modernoj Rusiji nacionalnost se gotovo nikad ne navodi - ni u službenoj komunikaciji ni u osobnoj. U putovnici Ruske Federacije od 1992. više ne postoji stupac ‘nacionalnost’. Nikome ne bi palo na pamet predstaviti pisca, primjerice, na sajmu knjiga ili tijekom intervjua navodeći njegovu nacionalnost. A pri susretu i komunikaciji s osobom, pitanje njegove nacionalnosti će se percipirati kao apsolutni promašaj.

Po mišljenju stranog autora, bilo da se radi o stranim autorima u Rusiji ili ruskim autorima u inozemstvu, naznaka nacionalnosti nije ništa drugo nego korisna natuknica čitatelju, ništa više.

Express: Često i vrlo ponosno ističete kulturološku raznolikost vašeg rodnoga grada Kazanja. Je li ona uvijek dar ili ponekad, i za njegova stanovnika, koliko i za ondje nastanjenog umjetnika, opterećenje?

U Republici Tatarstan i njenom glavnom gradu Kazanju ne presijecaju se samo dvije kulture, ruska i tatarska, nego i dvije religije, islam i pravoslavlje. Odnosno, u regiji postoji mnogo potencijalnih naponskih polja. A u isto vrijeme, republika uspijeva održati ravnotežu na svim frontama. Ovo izaziva poštovanje. Novinar koji bi došao u Tatarstan istražiti ovaj fenomen, bilo u kasno sovjetsko vrijeme ili u modernoj Rusiji, naišao bi, naravno, na vrlo različita mišljenja. I Rusi, koji vjeruju da imaju manje šanse za dobar život u nacionalnoj republici od autohtonog stanovništva. I Tatare, koji svoj narod smatraju potlačenim ‘pod petom titularnog naroda’. Nema idile, nema crno-bijele slike - ako bolje pogledate, možete vidjeti mnoge nijanse. Ali općenito, ova je slika još mirna. Višegodišnji bilans se održava. Tatarstan ostaje simbol mirnog suživota dvaju naroda. Štoviše, sad je Tatarstan i simbol mirnog islama, za razliku od globalne islamske prijetnje ili radikalnih islamista, kojih je u Rusiji dovoljno. Više od pola života provela sam u Moskvi, Tatarstan gledam sa strane, izvana. Stoga ne mogu suditi po kojoj se cijeni sve to postiže. Razumijem da je jako teško biti simbol. Još je teže utjeloviti dva lika. Ali mjesto rođenja i odrastanja nas definira. A meni je od djetinjstva najugodniji položaj na raskrižju kultura, jezika, religija. U sve tri knjige opisujem križanja, prožimanja, trljanje različitih nacionalnosti. Na primjer, u romanu ‘Ešalon za Samarkand’ je 500 djece evakuirano iz gladnih regija - a to su predstavnici različitih naroda u zemlji koji govore različitim jezicima. A sam ešalon je, naravno, Noina arka, koja djecu iz smrti izvodi u život.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Kazanj je i početna postaja vašeg nedavno prevedenog romana ‘Ešalon za Samarkand’, priče o velikoj gladi u SSSR-u dvadesetih godina i spašavanju 500 djece od njezinih posljedica. Je li sjećanje na taj tragičan događaj još živo u kolektivnom sjećanju stanovnika vašega grada? Kakav je on (i koliki) utjecaj na grad i njegove stanovnike imao u nadolazećim mu desetljećima?

Profesionalni povjesničari proširuju granice te gladi na pet godina: od 1918., kad su zabilježeni prvi signali gladovanja i izgladnjivanja, do 1923. Radnja romana ‘Ešalon’ događa se krajem 1923. - u njemu se sažima tragično iskustvo gladnih godina. 500 djece koja putuju u vlaku su derivati ovih gladnih godina. Glad je za ovu djecu postao dio djetinjstva. Možemo reći da je glad i junak romana ‘Ešalon’. Glad 1921. - 1922. neki nazivaju ‘glađu u regiji Volge’ jer najviše su stradale regije Volge i Južnog Urala, ali to nije točno: glad je zahvatila 35 provincija s ukupno 90 milijuna stanovnika, od kojih je polovica gladovala. Stradali su Krim, Kazahstan, Zapadni Sibir, Ukrajina. Nitko tad nije brojio broj izravnih žrtava (smrti od gladi), ali znanstvenici se slažu oko brojke od pet milijuna ljudi - to su podaci sovjetskog središnjeg statističkog ureda o deficitu stanovništva za 1920. - 1922. Nemoguće je procijeniti broj onih koji su pretrpjeli nepopravljivu štetu po zdravlje i onih koji su psihički osakaćeni. Ova je tema zataškana ne samo u umjetnosti, nego i u ruskoj historiografiji. U književnosti i kinematografiji vrlo je malo istine rečeno o gladi 1920-ih (kao, uostalom, i o gladi 1930-ih). Istodobno, glad je iznimno rijetko postala središnja tema. Znamo knjige u kojima je pothranjenost bila dio situacije likova - na primjer, logorska i blokadna literatura, djela o djeci beskućnicima - ali malo je napisano o gladi.

Koliko mogu procijeniti, takva je situacija ne samo kod nas, nego i u inozemstvu - vjerojatno razlog tome nije samo želja da se šuti. Očigledno ima nešto nepodnošljivo, transcendentalno u temi masovnoga gladovanja, o čemu se rijetko piše i rijetko čita.

U masovnoj svijesti te su gladne godine ostale u obliku izreke: ‘Izgledati kao izgladnjela Volga’, odnosno gledati nešto ili nekoga vrlo gladnim i jadnim očima. Svi u Rusiji znaju ovu poslovicu, ali neće svi danas dešifrirati njezino izvorno značenje. Međutim, materijala na tu temu ima više nego dovoljno. Objavljene su zbirke arhivskih dokumenata, tisuće fotografija su objavljene na internetu, memoari su pohranjeni u knjižnicama, napisane su stotine znanstvenih radova... Za one koji žele proučavati ovu temu nema prepreka. Generacija onih koje je zahvatila ta glad - za mene su to baka i djed - do smrti su se prema hrani odnosili s poštovanjem: nisu mogli baciti ni koru kruha, sve su mrvice sa stola stavili na dlan, pa onda u usta itd. Prenosili su to u odnosu na svoju djecu i unuke.

Express: U vašem prvom romanu, ‘Zulejha otvara oči’ po četiri puta. Prvi put, odmah na početku, čini to u Sibiru. Budući da je naslov vrlo metaforičan, a trostruko otvaranje očiju predstavlja buđenje i kasnije je povezano s nošenjem s traumom, pitam se je li neki oblik traume nužan da bi se ‘otvorilo oči’ ili progledalo prema nepravilnostima i nepravdama?

Često se najvažnija stvar na svijetu događa kroz bol i patnju. Rođenje djece je muka za majku. Odrastanje i bolne dobne krize temelj su razvoja osobnosti. Smrt osobe je patnja za voljene. Ponekad se u ovoj nesreći nalazi i klija sjeme buduće sreće - kao što se dogodilo s junakinjom romana Zulejhom: vjerovala je da je progonstvo u Sibir za nju kraj života, ali pokazalo se, početak novog života, potpuna transformacija, dvije velike ljubavi - za muškarca i za dijete.

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Express: Bach, protagonist vašeg drugog romana ‘Volgina djeca’ i predstavnik svoje generacije, odjednom se odlučuje na šutnju. Čini mi se da je šutnja često štit kojim se pojedinci (ili cijele zajednice) služe ne bi li se obranili ili potisnuli traumu. Ali ako cijela generacija odabere šutnju, trebamo li se čuditi što, kao posljedicu te odluke, imamo modernu Rusiju? Umjesto govorom, može li se sjećanje očuvati i pisanjem?

Seoski učitelj po imenu Bach postaje nijem kad gleda kako mu ženu siluju. Na razini radnje ta je nijemost posljedica teškog psihičkog stresa. Ali istovremeno je i metafora: odbijajući komunicirati sa svijetom, junak se konačno okreće od ljudi, od velike povijesti koja se oko njega događa, i uranja u sebe. Ovom šutnjom Bach kao da štiti sebe i svoju tek rođenu kćer od vanjskog svijeta: šuti o onim okrutnim povijesnim događajima kojima je svjedočio, djevojčici ne govori ništa o svijetu, odgaja je nijemu - u nadi da ga ona nikad nigdje neće ostaviti. Ovo je jedno od ključnih pitanja romana: je li u redu da starija generacija šuti o svom tragičnom iskustvu, pa makar i iz želje da zaštiti djecu? Ne dovodi li takva šutnja do gubitka komunikacije među generacijama? Ili bi stariji, iako kroz bol, trebali ispričati djeci svoja iskustva? Odgovor na kraju romana je nedvosmislen: šutnja i suzdržanost nisu način da se nosi s velikom pričom. Dijalog među generacijama je neophodan, inače nikakva ljubav neće zadržati dijete uz roditelja. U Rusiji je taj dijalog prekinut: naši djedovi i bake nisu htjeli pričati o svom tragičnom iskustvu - kako zbog straha koji se ukorijenio u dušu totalitarnog državnog stroja, tako i zbog želje da zaštite potomke od strašnog iskustva ranih sovjetskih desetljeća. Devedesetih je taj zid šutnje srušen - u doba Gorbačovljeve i Jeljcinove Rusije u zemlji je proglašena sloboda govora i javnosti, a povijesna istina preplavila je društvo. Tad smo vjerovali da će strah zauvijek biti eliminiran. No sad se u društvu ponovno probudio instinkt straha - pokazalo se da je puno jači i dublji nego što smo mislili. Naravno, uvijek postoje ljudi kojima je prošlost lakše shvaćati kroz umjetnička djela. Kad stvaram tekstove, rješavam, prije svega, duboko intiman zadatak: pokušavam bolje razumjeti događaje kroz koje su prošli moji preci. Drugim riječima, pokušavam razumjeti generaciju koja je već otišla. A preko njih - svoje roditelje i sebe. Jer svi čujemo odjek sovjetskog doba.

Express: Može li šutnja biti i način preživljavanja u neprijateljskom društvenom okruženju? Može li pojedinac u društvu ikad biti posve slobodan i posve slobodno govoriti?

Lik glavnog junaka romana - seoskog učitelja Bacha - izgradila sam kao klasični lik ‘malog čovjeka’: tradiciju koju su postavili Gogolj i Puškin, a nastavili su je mnogi ruski autori, na primjer, Čehov i Gorki. Bach vodi potpuno ‘mišji’ život, kad iznenada Velika Povijest upada u njegovu sudbinu: revolucija, građanski rat i ratni komunizam, borba protiv seljaštva, kolektivizacija, glad, represija - svi ti strašni događaji utiču na sićušnu koloniju na obalama Volge i preokrenuće živote svih kolonista (kao i milijuna drugih ‘malih ljudi’ u sovjetskoj zemlji). Bach pronalazi vlastiti način oduprijeti se okrutnom vremenu - u pustinjaku sa svojom obitelji na osamljenoj farmi. Bachu se neko vrijeme, dosta dugo, čini da se s vremena na vrijeme može pobjeći i sakriti. Ali na kraju romana ispada da se ne možete sakriti od povijesnog procesa - morate postati dio povijesti svoje zemlje. To je glavna tema romana - nedvosmislen odgovor: ne može se živjeti u društvu i biti slobodan od njegove povijesti.

Express: Čitatelj stječe dojam da su vam, posebno za prvih dvaju romana, silno važni ruska narodna književnost i njezine pripovijesti. Posebno bajke. Koja je bila njihova svrha u ovim romanima? Primjerice, čini mi se da su u Zulejhinu slučaju one izlaz za ženu koja pati u stvarnom životu, dok su u ‘Volginoj djeci’ korištene kao utočište za one zasićene životnim teškoćama.

U romanu ‘Volgina djeca’, doista, ima puno nevjerojatnog i mitološkog. Glavni lik, učitelj Bach, sam piše bajke, a jednog dana počinje zamišljati da se njemačke folklorne priče ostvaruju u stvarnosti ranih sovjetskih godina: oštra njemačka bajka stapa se s jednako oštrom komunističkom. U početku bajke oživljavaju vedro, veselo, bogato, plodno: zatim patuljci kuju zlato pod poljima kolektivne farme, osiguravajući neviđenu žetvu pšenice, pa kolhozni grah raste skoro do neba, sovjetski radnici sliče junacima smiješnih njemačkih bajki i tako dalje. No nešto kasnije bajke se ostvaruju na drugačiji način: sumorne, okrutne, pa čak i krvave... Reference na njemačke bajke nalaze se u imenima mnogih junaka: u romanu su prisutni i komunist Hoffmann te prosperitetni seljak Grimm. Pa čak i metaforički niz knjige pokušavala sam izgraditi tako da se u njemu mogu pročitati aluzije na njemački folklor.

Naravno, njemačka bajka nije samo stilsko sredstvo za zabavu čitatelja. U romanu ‘Volgina djeca’ glavna metafora je njemačka bajka, odnosno metafora sovjetske bajke, koja se uopće nije ostvarila kako su ljudi htjeli. Nije ni čudo da se prekretnica od ljubaznog do okrutnog događa 1927. (ovo je točno sredina knjige, svezak možete otvoriti točno u sredini i tamo pronaći ovo središnje poglavlje o 1927.) - te godine je Staljin došao u jedinu vladu zemlje. Od ove godine mnogima je u zemlji postalo jasno da sovjetska bajka postaje sve strašnija. Uglavnom, roman ‘Volgina djeca’ govori o tome kako se sovjetska bajka nije ostvarila.

 | Author: PROMO PROMO

Express: S druge strane, ‘Ešalon za Samarkand’ je vrlo čvrsto utemeljen i izgrađen na povijesnim dokumentima. Iako biste kao spisateljica povijesne fikcije dobili veću slobodu, bilo vam je važno navesti sve te dokumente i stvarnost u pozadini romana. Zašto?

U romanu ‘Ešalon u Samarkand’ ima puno povijesne istine, pobrane iz arhivske građe, memoara, novina od prije stotinu godina. I činjenice o teškom položaju sirotišta i vlakova za evakuaciju. I povijesni događaji (na primjer, nemiri žena). I detalji u opisu svijeta djece beskućnika: skitničke profesije, jezik beskućnika, njihovi rituali, psihološke karakteristike. I opis užasnog stanja željeznice, koja je gotovo potpuno uništena tijekom građanskog rata. I recepti za surogatni kruh, i načini za ublažavanje gladi, i tragične sudbine... - sve je to istina. Ali ta istina izgleda vrlo čudno, čak fantastično, po našem današnjemu mišljenju. Je li doista moglo biti da su prije sto godina ljudi mogli mjesecima jesti travu i mahovinu umjesto kruha? Jesu li majke željele da im djeca brzo umru kako ne bi dugo gladovala? Jesu li bacali bebe u vlakove koji prolaze u nadi da će ih spasiti? Jesu li se dječji kanibalizam i dječja prostitucija doista dogodili? Prije sto godina - vrlo nam je blizu. Zato je teže povjerovati u sve opisano. Stoga mi se na kraju romana činilo ispravnim navesti izvore informacija - i time potvrditi koliko je istine u tekstu.

Express: Jedno od temeljnih čitateljskih pitanja pri početku čitanja vaše knjige jest kako su sovjetski vođe mogli činiti tako strašne stvari svojem narodu. Jeste li za istraživanja i pisanja uspjeli pronaći odgovor na to pitanje?

Pitanje ‘Tko je kriv za rusku revoluciju i njezine strašne posljedice?’ - najteže pri proučavanju materijala ranog sovjetskog doba. Kad bih znala odgovor, napisala bih knjigu o tome. Ne čini mi se u redu svu krivnju svaljivati na jednu osobu (bilo Lenjin ili Staljin) ili bilo koju skupinu sovjetskih vođa. Njihova krivnja je nedvojbena, oni su zločinci, a sud povijesti nad njima se već dogodio. No jesu li oni jedini krivi? Bojim se imenovati jednog, dvoje ili desetak osoba krivima jer je to ipak pokušaj pojednostavljivanja, pronalaženja lakog i nedvosmislenog odgovora. U romanu ‘Ešalon u Samarkand’ htjela sam podijeliti ideju o dualnosti sovjetskog fenomena. Protagonist romana, Dejev, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima - tamnu i svijetlu. On je i ubojica i spasitelj. Ubojica nehotice: u to vrijeme mljevenja mesa, koje je palo na njegovu mladost, bio je prisiljen mnogo ubijati - prvo kao pripadnik civila, zatim kao provojski. Spasitelj svojom voljom: došao je raditi za željeznicu da se bori protiv gladi u zemlji - da se bori bez ubijanja. U gruboj ironiji, Dejev spašava izgladnjelu djecu koja su ostala siročad bez krova nad glavom, uključujući i njegovom krivnjom: mogao je ubiti tijekom rata ili ostaviti roditelje takve djece bez sredstava za život tijekom kampanje nabave. Postojala je legija takvih ‘dejeva’ koji su nehotice postali ubojice - pogubljivali su seljake zbog neplaćanja poreza na hranu, radili u Gulagu, utjelovili svu represivnu politiku - bilo ih je legija. Oni su također bili heroji - borili su se protiv gladi, obnavljali željeznicu, žrtvovali se u kampanjama cijepljenja, evakuirali gladnu djecu, bili su heroji velikih građevinskih pothvata, Drugog svjetskog rata, borili se protiv nepismenosti i za oslobođenje žena Istoka. Najteža i najpodmuklija stvar u vezi s fenomenom sovjetskog režima nije to što je nazivao crno bijelim i obrnuto. Bilo je to što je u isto vrijeme bio i crni i bijeli.

Express: Vjerujem i da ste tijekom istraživanja naišli na užasavajuće, nezamislive pojedinosti. Koje su od njih na vas najsnažnije utjecale, na osobnoj, kao i stvarateljskoj razini?

Svoje najstrašnije otkriće tijekom pisanja romana nazvala bih ne nekim pojedinačnim činjenicama, nego shvaćanjem iz vlastitog iskustva koliko se brzo ljudska psiha navikne na strašno. Upuštajući se u temu, puno sam čitala: izvješća, interne korespondencije i okružnice sigurnosnih agencija, zbirke arhivskih dokumenata... - i s vremenom sam otkrila da mi se srce gasi. Mozak shvaća: da, ovo je užasan materijal, ali srce ne reagira bolom. Da, ovo je još jedan dopis o samoubojstvu motiviranom glađu. Da, ovo je još jedna istraga o ubojstvu vlastite djece zbog gladi. Da, ovo su izvještaji o tome kako kontrolori idu od stana do stana i provjeravaju obitelji gladnih te tamo pronalaze potpuno golu djecu koja nemaju odjeću, pa stoga ne idu u školu, ili utvrđuju da je sav namještaj u stanu prodan, a ima i lonaca smrvljene slame... Ove činjenice danas izgledaju divlje, ali prije godinu dana, dok sam bila u potpunosti u ovom strašnome materijalu, osjećala sam da to tretiram kao neku vrstu norme. Odnosno, pomak u normi - čak i za mene, koja je sjedila u ugodnim uvjetima, u prilično mirnoj 2020., odnosno 100 godina nakon događaja - čak i za mene se taj pomak u normi dogodio prilično brzo. Naravno, za ljude koji su živjeli u vrijeme gladi, ova se norma brzo promijenila, a strašne stvari postale su uobičajene. Raskid obiteljskih veza postala je tako uobičajena stvar. Vrlo često u dokumentima tih godina postoji motiv: roditelji ostavljaju svoju djecu. Ili ga ostave da leži na peći, a sami nekamo migriraju. Ili ostavljaju na stanicama. Ili ih bacaju na stepenice dječjih prijamnika, donose ih na odlazeće vlakove. Čini nam se neobično okrutnim. A u to vrijeme vjerojatno je to bio očajnički način da se spasi život djeteta - barem ga baci u kantu za evakuaciju, gdje će se barem nahraniti i ne dopustiti da umre od gladi. Neki su se jednostavno odrekli roditeljskih obaveza i ostavili dijete da umre. Takva deformacija odnosa roditelja i djece postala je uobičajena. Neobično siromaštvo i pustoš također su postali uobičajeni. Također je postalo uobičajeno, na primjer, da mnogi autori tih godina nazivaju ‘kibitočno stanje’: cijela oblast Volge bila je u kibitočnom stanju. To znači da ljudi - uglavnom seljaci - napuštaju svoje domove, sjedaju u vagone i lutaju u potrazi za boljim životom. Ljudi su ulazili u kola dok su im konji i volovi još bili živi i pokušavali otići nekamo za kruhom, za životom, da se sele. Zapravo, to je, naravno, značilo uništenje temelja seljačkog života. Ovo je moj glavni zaključak o tom vremenu: pomak u normi pomogao je ljudima da nekako prežive i ne polude od užasa - psiha se navikla na novu stvarnost i smatrala je da nije strašna.

Express: Glavni junak ‘Ešalona za Samarkand’, Dejev, primjer je ljudskosti u neljudskim vremenima i uvjetima. Vidite li slične primjere i danas? Pronalazite li ih u trenutačnoj situaciji? Gdje su najprisutniji?

Dejev je dvostruki lik. Isprva se čini da je pravi heroj, no kasnije se ispostavi da je u prošlosti bio ubojica. Možda čak i ubojica roditelja one djece koju spašava. I ostaje otvoreno pitanje: treba li ga smatrati spasiocem ili uzročnikom dječjih katastrofa. Dvostruki završetak romana naglašava ovo otvoreno pitanje. I opet se vraćamo na pitanje krivnje za ono što se dogodilo tijekom i u prvim desetljećima nakon revolucije u Rusiji. Je li Dejev kriv za te događaje? Ili je krivo ‘vrijeme za mljevenje mesa’ koje ga je natjeralo da se uhvati za oružje i ubije vjerujući da je u pravu? Opet, ne znam odgovor.

 | Author: Sa(n)jam knjige u Puli/Tanja Draškić Savić Sa(n)jam knjige u Puli/Tanja Draškić Savić

Express: U romanu postavljate plejadu različitih likova koji, kako bi pridonijeli sigurnom pristizanju djece na odredište, po strani ostavljaju osobne i ideološke nesuglasice. Primjećujete li da se to događa i danas? Je li uopće moguće?

U šest tjedana radnje romana, ešalon putuje 4000 versta, od Kazana do Samarkanda, susrećući na tom putu razne ljude. Ti ljudi - čekisti, razbojnici, vojni radnici hrane, zaposlenici na željeznici, turkestanski basmači - nepomirljivi su društveni neprijatelji i spremni su ubiti prijatelja, neki su gotovo izgubili ljudski izgled. Ali ispada da su svi samo ljudi - samo pomažu u spašavanju umiruće djece. Činjenica da 500 gladne djece stigne do kruha Samarkanda zasluga je ne samo šefa ešalona, nego i svih koji su se sreli na putu. Životi djece koja su u igri na ovom opasnom putovanju pokazuju se kao mjera ljudskosti za sve odrasle koje sretnu. A spas djece je najviši cilj, koji poništava društveno neprijateljstvo. To se danas može vidjeti - na primjer, u dobrotvornim organizacijama. Ja sam u upravnom odboru jedne takve organizacije i tamo opažam nešto slično. Vrlo različiti ljudi - i po prihodima i po političkim stavovima - okupljaju se kako bi spasili djecu od raka. Sve društvene predrasude, politička uvjerenja itd. ostavljaju pred vratima kad su uključeni u fond. Dakle, u fondu su samo odrasle osobe koje pokušavaju pomoći bolesnoj djeci.

Express: Veliki dio vašeg autorskog interesa počiva na ranoj povijesti Sovjetskog Saveza. Što vas u tom razdoblju najviše inspirira, budi vašu profesionalnu znatiželju? Možete li reći da se povijest danas ponavlja?

Uloga države bila je golema i odredila je živote nekoliko generacija svih stanovnika SSSR-a bez iznimke. Sve komponente obiteljskih priča - strastvena ljubav, i izbor životnog partnera, i neki individualni napori, i nacionalni temelji obitelji, rađanje i odgoj djece, i raseljavanje obitelji itd. - sve je bilo prelomljeno, uništeno ili inspirirano politikom. Država je odlučujući čimbenik obiteljske povijesti u SSSR-u, glavni izvor obiteljskog iskustva (tragičnog ili pozitivnog). Drugim riječima, velika povijest Rusije je član svake obitelji. A sve što se dogodilo našim obiteljima tijekom 70 godina sovjetskog razdoblja i danas nas definira: naši karakteri, strahovi, stavovi ivrijednosti i dalje se prelamaju kroz prizmu davno urušenog sovjetskog sustava.

Sadašnja generacija četrdeset-četrdesetpetogodišnjaka još je rođena pod SSSR-om i u djetinjstvu je upijala sovjetsku ideologiju - može se odbaciti s mržnjom ili nostalgijom za njom, ali to je činjenica naše biografije (naša anamneza). Ovo je prijelomna generacija. Neki od nas umjesto obiteljske povijesti imaju crne rupe. Ali to ne znači da država ne utječe na nas - to samo znači da ne možemo taj utjecaj dovesti u ravan svjesnog. Povijesni roman o sovjetskoj prošlosti obavlja funkciju rada na društvenim traumama, donekle popunjavajući te crne rupe.

Povijest se, naravno, ne ponavlja. Ali proučavanje pomaže boljem razumijevanju današnjice. Ne mislim da se u svojim povijesnim tekstovima bavim eskapizmom - dapače, pokušavam nas danas razumjeti kroz događaje od prije stotinu godina.

Express: Naposljetku, ima li književnost obavezu davanja društvenog komentara? Mora li biti politički ili društveno angažirana? Može li danas itko biti neutralnim promatračem i zadržati privilegiju šutnje?

Umjetnik nikad nikome ništa nije dužan. Ujedno je i dio društva, što znači da izražava njegova raspoloženja i težnje. Ako pisac ili redatelj odluči govoriti o ljepoti prirode, zaobilazeći političke i povijesne teme milju dalje, onda neki dio društva želi upravo to.

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati
Pismo Guzel Jahine, ruske književnice, kojim otvoreno izražava protest protiv rata. (Prevela s ruskog Tanja Radmilo)
Pišem ovaj tekst zbog svojih prijatelja i prijateljica, izdavača, prevoditelja i prevoditeljica, čitatelja i čitateljica u drugim državama. Teško mi je pisati jer su za to potrebne jasne misli i smireni osjećaji, a moje emocije trenutno plamte. Još mi je teže shvatiti išta što se događa u Rusiji i Ukrajini. No ovoga je časa šutnja nedopustiva. Stoga ću pokušati reći bar nešto. Četrnaest godina mojeg života – sve moje djetinjstvo i mladost – proživjela sam u Sovjetskom Savezu. U to je doba komunistička ideologija već bila na izdisaju. Mi, pioniri i pionirke, vjerovali smo u nju, no nekako na pola snage, ne ozbiljno. Ali ono u što smo istinski vjerovali – bio je mir. Propagandna mašinerija, puštena u pogon tijekom sovjetskog doba, dobro je radila, no sad više nije proizvodila samo komunističku retoriku, već pacifističku. „SSSR – utvrda mira“, „Mir svijetu!“ – te su parole bile ispisane na zidovima svakog dječjeg vrtića i svake škole. Školski sat posvećen miru bio je obavezan prvi sat za svaki razred početkom svake nastavne godine. Pjesme i stihovi o miru bili su u programu svakog pionirskog događanja (a kod nas je takvih bilo i previše). Golubice mira ukrašavale su svaku učionicu, sve zidne novine i sve učeničke bilježnice. Vjerovali smo u te golubice – iskreno, onako kako to samo djeca znaju. Vjera u mir bila je neodvojivi dio sovjetskog djetinjstva, dakle, i identiteta svih nas. Ta se vjera činila neuništivom – za sve vijeke vjekova. Bilo mi je jasno i da je rat toliko užasan, da oni koji su ga upoznali o njemu šute. Moj je djed četiri godine ratovao u Drugom svjetskom ratu, no nikada nije prozborio ni riječi o ratištu: svoju je unučad i djecu čuvao šutnjom. Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati. Toliko se duboko u sebi s tim ne slažem da samo želim glasno ridati. Teško mi je pronaći riječi jer nijedna nema dovoljno snage. Ogorčenost, gnjev, strah, nemoć – u beskrajnim količinama. Vijesti od 24. veljače 2022. samljele su me. Moj se svijet nije samo preokrenuo, već je jednostavno uništen. Ne razumijem zašto cijepljenje pacifizmom nije pomoglo. Pišem u svoje ime, ali sve moje znanice i znanci, prijateljice i prijatelji osjećaju isto. U mom bližem i daljem krugu ljudi nema nikoga tko podržava ovaj rat. Društvene su mreže pune bijesa i preklinjanja, poziva i zahtjeva za zaustavljanjem ratnih djelovanja. Nastupilo je doba jednostavnih istina, koje treba beskonačno ponavljati. Ne ratu. Mir svijetu. Ljudski je život najviša vrijednost. Ponavljat ćemo ih dok u ovaj mrak ne uđe svjetlost. Opetovano ćemo govoriti o banalnosti dobra ne bismo li spriječili kasniji susret s banalnošću zla. Ovo nije moj rat. Odbijam ga smatrati svojim.
 
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.