Po meni, slučaj Dutroux obilježio je trenutak kulturne promjene, izjavio je za ugledne britanske novine četrdesetgodišnji švicarski redatelj Milo Rau, koji je svojom predstavom "Pet lakih komada" unio pozamašan nemir među europsko kazalište i festivalsko nasljeđe. Mračna i tegobna predstava o gadnom ubojici iz Belgije Marcu Dutrouxu, koji trenutno služi doživotnu zatvorsku kaznu za svoja zvjerstva nad djecom u ranim devedesetima, dobila je mnoge nagrade, među ostalima i Grand Prix na MESS-u u Sarajevu lani, dok je redatelj Rau okićen Zlatnim lovorovim vijencem.
S obzirom na to da Milo Rau u sklopu svoje teatarske produkcije Međunarodni institut političkog ubojstva (International Institute of Political Murder) već cijelo desetljeće producira politički i nacionalno intrigante projekte poput onih o pokolju u Ruandi u predstavi "The Congo Tribunal" ili o slučaju pokolja na obali Norveške "The Breivik’s Statement", nije čudno da je redatelja fascinirao slučaj Marca Dutrouxa iz Belgije koji je svojevremeno oteo šest djevojčica, silovao ih i mučio u svojim rezidencijama, četiri i ubio dok su dvije nekim čudom spašene.
Slučaj Dutroux u Belgiji je pokrenuo niz narodnih protesta protiv organizacije pravosuđa i načina ponašanja policije jer, pojavile su se indikacije da je Marc Dutroux bio puno više od slučajnog kriminalca – bio je upleten u mrežu nasilja i dječje pornografije zajedno s mnogim glavešinama onog doba u visokom sistemu belgijske vlade.
Kao sociologa Milo Raua zanimalo je mnogo toga po pitanju ovog slučaja za koji misli da je nacionalna prekretnica u Belgiji koja je opalila šamar mnogima – od običnih malih ljudi koji su desetljećima strepili nad svojom djecom, pa do pravosudnih institucija koje su zakazale na mnogo nivoa. Ono što mu je između ostaloga, kao kazališnog čovjeka, zanimalo je upravo ta trauma, tragični trenuci u životu pojedinaca i u životu nacije. Stoga je odlučio sav taj šušur oko Marca Dutrouxa pojačati tako što je angažirao djecu da glume u predstavi.
Ali što se zapravo dogodilo? Je li itko mogao posumnjati da bi Marc Dutroux, rođen 1956. kao najstarije od petero djece mogao skovati tako umobolan plan i uništiti ne samo živote žrtava i njihovih obitelji nego i cijelu belgijsku naciju podvrgnuti jezovitom strahu od otmica? Roditelji su mu bili učitelji i emigrirali su u Kongo, ali su se vratili kad je ondje započela kriza, oko 1960. Nakon njihova razvoda, Marc je ostao živjeti s majkom i ubrzo se pretvorio u sitnog krijumčara, kradljivca automobila i dilera.
Između ostaloga, automobile je švercao po Mađarskoj i ondašnjoj Čehoslovačkoj. S tim krimi-biznisom priskrbio si je dovoljno novca na crnom tržištu da bi si priuštio sedam kuća po Belgiji. Tri od tih sedam kuća postale su poprišta gnjusnih iživljavanja nad djevojčicama. Na lokaciji u Marcinelleu izgradio je vlastoručno tamnicu u kojoj je izgladnjivao i mučio otetu djecu: dva metra s metar, toliko je bila malena. Kako bi stvar dobila na filmičnosti, tamnica je bila skrivena iza zida koju je prekrivala lažna polica.
U trenutku nakon što je Dutroux već bio debeli sumnjivac za otmice i kada je policija pretraživala upravo tu kuću, jednom policajcu učinilo se da čuje dječje glasove, ali glavni policijski inspektor zaključio je da glasovi dolaze izvana i nije nastavio s detaljnom istragom indicija. Da jest, situacija bi se okrenula u drugačijem smjeru i cijela Belgija ne bi bila ismijana pod paskom narcisoidnog psihopata Dutrouxa koji se godinama smijao u lice vlastitom narodu i pravosudnom sistemu.
Kronologija slučaja Dutroux ide otprilike ovako: u veljači 1986., Dutroux i njegova tadašnja partnerica Michelle Martin osuđeni su na zatvorsku kaznu zbog silovanja pet mladih djevojaka. Martin je bila žena, učiteljica, s kojom je Dutroux varao svoju prvu suprugu i s Martin je imao novih troje djece (dvoje djece iz prvog braka).
Tad je Dutroux dobio 13 godina zatvora, a Martin pet, međutim, 1992. Dutroux je pušten iz zatvora zbog dobrog ponašanja. I tad je počela belgijska agonija. Uvjerio je psihijatra da je psihički bolestan i liječnik mu je prepisao tablete za smirenje koje je Dutroux godinama akumulirao i kasnije ih koristio za naredne zločine.
U lipnju 1995., Belgijom je odjeknula vijest da su nestale dvije osmogodišnje prijateljice Julie Lejeune i Melissa Russo dok su se vraćale iz šetnje. Ono što Belgija tada nije znala je činjenica da su završile kod "belgijskog čudovišta" u rezidenciji u Marcinelleu. Bile su zatvorene u tamnici, zlostavljane i seksualno iskorištavane za pornografske videouratke na kojima su snimljeni zvjerski prizori sadizma i mučenja.
Dva mjeseca poslije Dutroux i njegov prijatelj, ovisnik i sitni kriminalac Michel Lelievre, oteli su An Marchal i Eefje Lambrecks, tinejdžerice. Kako su prve dvije djevojčice već bile u improviziranoj tamnici, za Marchal i Lambrecks ondje nije bilo mjesta, pa ih je Dutroux smjestio u spavaću sobu i držao ih okovane.
Nakon dva mjeseca Dutroux ih je drogirao i prevezao u Jumet, gdje ih je ubio i zakopao u rupu. U međuvremenu je Dutroux nabavio i kombi, ali policija ga je pronašla zahvaljujući dojavi njegovog bivšeg prijatelja i Dutroux je završio u zatvoru na četiri mjeseca. Sve to vrijeme Julie Lejeune i Melissa Russo i dalje su bile u njegovoj kući i za njih nitko nije znao.
Nakon što se cijela priča rasplela, Michelle Martin rekla je policiji da je dolazila hraniti Dutrouxove vučjake, a da se djevojčicama bojala približiti da je ne bi "divljački" napale. Curice su umrle od oskudice hrane. Zakopao ih je u vrtu kuće koju je posjedovao u Sars-la-Buissiereu.
U svibnju 1996., Dutroux i Lelievre oteli su 12-godišnju Sabine Dardenne koja se vraćala biciklom iz škole. Sabine je preživjela i u svojoj knjizi "Biram živjeti" opisala je mučno iskustvo neprestanog zlostavljanja i silovanja u kućnoj tamnici. U kolovozu iste godine, zvijer je otela i Laetitiu Delhez i odvela je u podrumsku tamnicu.
Međutim, prilikom otmice, jedan slučajni svjedok djelomično je zapamtio broj registarske oznake bijelog kombija i sve je to s vremenom policiju odvelo k Dutrouxu. Posljednje dvije djevojčice su spašene, a u krvnikovim kućama pronađene su tisuće kućnih seks-video uradaka i ostalog pornografskog sadržaja.
Ono što je uslijedilo kada je Dutroux napokon strpan u zatvor na doživotnu kaznu je otpetljavanje cijelog klupka koje je dovelo do toga da se suđenje Dutrouxu odugovlači. Bilo zbog nedostatka dokaza ili svoje bolesne umišljenosti, Dutroux je bio nadmoćno uvjeren da niti neće biti osuđen. Belgija se podigla noge; organizirani su masovni prosvjedi protiv funkcioniranja policije i pravosuđa. I jedna stvar pokrenula je cijelu tu priču. Pojavila se, naime, tijekom slučaja, jedna žena.
Zapravo, glavni osumnjičenik u cijeloj priči prije otkrića Dutrouxa bio je Jean Michel Nihoul, belgijski poduzetnik, vlasnik mnogih klubova i čovjek poznat među belgijskim podzemljem i prisustvovanjem na seks-zabavama. Ali, pojavila se Regina Louf kojoj su tada bile 33 godine i koja je iskoračila kao jedna od pedofilskih žrtava na poziv suca Connerottea, istog onog koji je ulovio Dutrouxa. Ispričala je belgijskoj javnosti priču o tome kako su njezini roditelji dozvolili njihovom kućnom prijatelju da "pazi" na nju.
Čovjek je imao ključ njihove kuće, odvozio je i dovozio iz škole. I zlostavljao. Tony Van den Bogaert vodio je Reginu na vikende, takozvane odmore, a ustvari na organizirane orgije gdje ju je davao drugim muškarcima koji su potajno snimali seks s njom i drugim djevojčicama. Bio je to visoko organizirani ilegalni biznis koji je vrtio veliku lovu, a navodno su bili uključen mnogi pravosudni policajci, suci i inspektori, bankari i političari.
Sadizam, mučenja, torture, čak i ubojstvo – sve je to Regina opisala, a dala je do znanja da je i Nihoul bio jedan od sudionika. Sjetila se da je ondje bio prisutan tada mladi Dutroux koji je za ekipu nabavljao i dostavljao drogu. To je značilo da su Nihoul i Dutroux bili povezani s crnom scenom u Belgiji otprije deset godina. I kad je policija krenula istraživati priču, sudac Connerotte naprasno je maknut sa slučaja jer je prisustvovao donacijskog večeri za obitelji žrtava pedofilskog skandala i to je smatrano sukobom interesa.
Na njegovo mjesto došao je Jacques Langlois pod kojim je pet godina prošlo bez ijednog novog dokaza u slučaju Dutroux. Nekoliko mjeseci od njegove smjene, smjenu je doživio i cijeli tim specijalne policije koji su ispitivali Louf i koji su utvrdili da su ključni dijelovi njezine priče točni. Ako se uzme u obzir ono što je Louf govorila, da je to pedofilska hobotnica koja seže i do najviših vrhova vlasti i moći, nije niti čudo što su htjeli da cijeli slučaj prekriju prašina i snijeg.
Priča o "belgijskom čudovištu" duboko je onodobno prodrmala Belgiju. Dok su jedni budno motrili svoju djecu, drugi pokušavali rasvijetliti okolnosti slučaja i okrajaka koji su sezali duboko u prošlost, čini se da su se treći trudili osujetiti svaku doznavanje istine. Ako je nešto trulo u Danskoj, onda je sigurno nešto trulo i u Belgiji.
I zato je redatelj Milo Rau odlučio svjesno i savjesno bocnuti žalcem u tu bolnu prošlost i poludokumentaristički, polubrehtijanski raščlaniti ne što-kako-kada, nego odgovornost koju nacija ima prema svojoj djeci i prema sigurnosti svih građana. "Belgija je bila zemlja koja se nosila s velikim gubitkom", izjavio je Rau prigodom intervjua o projektu "Pet lakih komada", "Ljudi su počeli shvaćati da se prošlost nikad neće moći vratiti i da će budućnost izgledati potpuno drugačije".
Kao jedan od najtraženijih i najprogresivnijih redatelja suvremen Europe, on je za Europu slično ono što je i Frljić za regiju, u predstavi pokušava iskopati nove temelje za suočavanje s osobnim i nacionalnim tragedijama i razlučiti što je vlada mogla učiniti drugačije, a da ne uništi cijelu naciju moralno, politički i emocionalno. Ono što ćemo moći vidjeti na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta je iskrena zamolba djece-glumaca da se gnjusni zločini koji djetinjstvo nepovratno satru u sekundi više nikada ne ponove.
