Ime Vlade Uroševića potpuno je nepravedno nepoznato u našem javnom i kulturnom prostoru. Pisac je, pjesnik, esejist, antologičar, prevoditelj, akademik, radio je i kao sveučilišni profesor, jedan je od klasika makedonske književnosti iza kojega su deseci objavljenih knjiga, tisuće i tisuće stranica opusa u više od deset tomova.
Zašto nam je nepoznat pitanje je kulturne politike odgovorne i za to što bismo isto pitanje mogli postaviti i za recimo Živka Činga, još jednog antologijskog makedonskog pisca, i tu ću stati, jer svako daljnje obrazloženje moglo bi zagušiti i narušiti tekst o knjizi koja je toliko čudesna, toliko da djeluje gotovo nestvarnom i bilo bi nepošteno opteretiti je svime onim čega se ni pisac u njoj ni najmanje ne dotiče. Riječ je o zbirci izabranih pripovijetki iz obimnog opusa ovog autora, u zaigranom, taman dovoljno arhaičnom, a ipak suvremenom leksiku prilagođenom prijevodu Borislava Pavlovskog. Arhaično je tu s punim pravom, jer ne samo da su pripovijetke pisane u vrijeme dovoljno daleko od sadašnjeg da se jezik stigao izmijeniti, već su i vremena do kojih one sežu još i daljima, toliko da već djeluju mističnima, a u pričama Vlade Uroševića mitskima i bajkovitima.
Vlada Urošević je rođen 1934. godine, tek dva mjeseca nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu. Odrasta u zemlji čiji jezik još službeno i ne postoji, odrasta promatrajući smjenu okupacija, na ulicama Skoplja što još pamte osmanske mahale, gdje se govori jezik što će tek pedesetih godina postati službenim i nazvati se makedonskim, mada do današnjih dana osporavan. Njegovo je Skoplje ono Skoplje prije potresa 1963., Skoplje koje ni slutilo nije 2014. i taj je grad u ovim pričama sanjiv, taman toliko nestvaran, kakav jedino i može biti u sjećanjima na djetinjstvo.
Kako ga Vlada Urošević opisuje u naslovnoj priči? "Ne znam znate li", piše "Skoplje je grad do kojega se putovi probijaju kroz planine. More je daleko; do Drimskoga zaljeva, preko albanskih planina, zračnom linijom ima osamdeset morskih milja; do Solunskoga zaljeva i cijelih sto deset. Vardar je rijeka što ljeti postaje vrlo plitka i kroz Skoplje po njoj nikada nisu plovili ni obični čamci." A brod, što je s njim? "To je onaj duboki i otegnuti zvuk što se u novembarskim noćima čuje nad starom čaršijom, nad negdašnjim magazinima s kolonijalnom robom u Željezničkoj ulici, ali koji prodire i dalje, unoseći uzbuđenje i nemir u kuće obavijene maglom."
I ne samo da je to Skoplje daleko i nepojmljivo, već je i svijet u kojem su smještene ove priče dijelom fantastičan, dijelom snovit (uz neke od priča stoji i jasna naznaka da je riječ o snu), ima u njima nešto od onog pripovjednog zanosa koji pamtimo iz usmene književnosti. U naslovnoj priči, plitkim Vardarom jedne se večeri, jedne od onih kad se učini da će se sva gradska magla ugurati u dvorišta, "izdaleka, iz nevidljivih ulica, glasao brod", unjkavog, prigušenog zvuka. I te večeri, dok ih magla obavija kao stihija, pripovjedač i njegova rođakinja Emilija, oboje još u nježnim dječjim godinama slijede djeda Simona oslonjenog na štap što je "ispitivao neravnine na putu", za njim stižu u kuću oronulih zidova gdje je "odavno zanijemio gramofon s trubom" i... Ne mogu si pomoći nego da o pričama Vlade Uroševića pišem njegovim riječima, to je tako divan, očaravajući jezik, da se svaki drugi način doima manjkavim i krivim.
Nemoguće je ne zamijetiti tretman ženskih likova u gotovo svim pričama: one su sudionice ili predmeti žudnje, uvijek pomalo nedohvatljive, uvijek korak ispred znatiželjnog, zanesenog pripovjedača. Ne izostaje ni erotike, čak i epizoda s rođakinjom Emilijom ima jedan, mada nikako izravan i ni slučajno vulgaran, ali osjetan naboj kakav uostalom i postoji u igrama s rođakinjama. Pa tako naprimjer staretinarova kći, kad padne na počivaljku (eto kakav je prijevod!), miriše na "puder, na mlaki znoj, na kišu", sve je to uzbudljivo, ali još uzbudljivije postaje kad se iz njezine kose probije i miris "crvotočnoga drva, hrđavoga metala, poderanih knjiga". A oči - oči su joj, kaže, "svijetlile sjajem staroga mesinga s okova oružja". Da padneš na koljena!
Ako bih smjela budućem čitatelju ukazati na neke od priča, potpuno osobno i pristrano, prva bi bila "Zaručnica gospodina Sarkojana" - jedna čudesna, duhovita, nesputana posveta slučajnosti kakva postoji samo u pričama. A zatim neizostavna "Knjiga s ljubičastim koricama", posveta pripovijedanju i pisanoj riječi uopće, priča o jednoj davno zagubljenoj knjizi i njezinoj gotovo nadnaravnoj pojavi u biblioteci jedne nepregledno velike kuće, pod svjetlosti svijeće što se nesretno gasi i nastaje mrak koji mi, ljudi ovoga doba, ne možemo ni zamisliti, mrak nekog doba kad osim svijeće nije bilo ničega što bi nas izvelo, ne bismo imali gdje saznati koliko je sati niti mogli ikoga dozvati, ukratko onaj mrak koji je nastupao nekad davno prije svih tehnoloških čuda, a mrak koji nastupa uvijek i bez iznimke kad nemamo kraj sebe otvorenu knjigu nadohvat ruke. Ne mogu se sjetiti jesam li igdje pročitala ljepšu odu čitanju od ove koju je Vlada Urošević napisao o knjizi na čijim je koricama "ljubičasta boja prelazila u neku modrinu, koju, zamišljah, može imati samo more".
Mogla bih prepisivati u nedogled, štogod da imalo nekome približim svoje oduševljenje ovim pričama, ali možda ipak bolje da tu stanem, neka ostanu u naznakama, kako bi i trebalo, mogu samo reći još tek da mi je samo žao, što na njih nisam naišla prije, što uz njih nisam odrasla.
