Kultura
1183 prikaza

'Šerbedžija nas je učio, a Azra svirala nakon predstava'

Nastavak sa stranice: 1

Ta predstava je bila specifična po tome što smo nas četvorica - Rene Bitorajac, Tarik Filipović, Mirko Mirković i ja glumili i ženske likove što joj je davalo dodatni šarm. Ona je na neki način bila i travestija, komedija, satira, drama, dakle objedinila je sve kazališne forme, a pokazala je sve ono što vidimo u svojim životima i s čime se želimo poistovjetiti. To je dirnulo ljude i naišlo na dobar odaziv. Uz to je postavila i neka važna pitanja, kao što su zašto se tako zabavljamo, zašto odlazimo u noćne klubove i kako uopće živimo. Predstava je korespondirala s duhom vremena u devedesetima. Problematizirala je i drogu i alkohol, postavljajući pitanja i mladima koji su nakon te predstave išli u disko, ali i roditeljima. Možda se baš zato Ljilja Vokić pobunila. S druge strane, imala je poseban redateljski i dramaturški pristup. Raguž je u tih sat i 20 minuta uspio prikazati mnoštvo različitih isječaka iz života, kao da je montirao film od mnogo spotova i zatim ih složio u sliku koja kao da je izronila iz tog vremena. To je publika prepoznala. Gledatelji su slagali taj mozaik i nalazili se u tome.

Najnovijom ulogom vojskovođe Tita Andronika u ZKM-u nadmašili ste sve dosadašnje role. Kad ste čuli da ćete glumiti Tita Adronika što ste prvo pomislili?

Sreten Mokrović | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Kad je redatelj Igor Vuk Torbica izašao s podjelom bilo mi je drago što ću igrati Tita Andronika. Tekst sam poznavao od ranije, naime, već sam kao mlad glumac igrao u Jovanovićevoj predstavi 'Tit Andronik', a kako sam sklon gledati na kazalište kao na prostor potpune slobode i nevjerojatnih mogućnosti, znao sam da je sve moguće. Osim toga, već sam nekoliko puta radio Shakespearea - s Oliverom Frljićem 'Hamleta' gdje sam glumio Kralja, a s Georgom Parom 'Timona Atenjanina' u Splitu u kojem sam igrao Dvorskog. Kod Shakespearea postoji nešto magično što glumca odmah uvuče u radnju, razbudi maštu i podsjeti na neka zaboravljena razmišljanja, dakle vrlo inspirativno djeluje na mene.

Kako ste doživjeli lik Tita Andronika?

Tit Andronik se vraća nakon mnogo godina iz rata u Rim koji se potpuno promijenio. On zapravo ne zna što se točno promijenilo te živi u nekoj svojoj predodžbi slike svijeta i Rima. Zahvaljujući tradicionalnom odgoju i tako oformljenom karakteru donosi nezrelu odluku pogubnu za tadašnji Rim. To povlači brojne probleme i omogućuje zlu da se razmaše, a sve završava u tragediji. Tijekom rada bilo mi je oslobađajuće to što Tit Andronik nije povijesno utemeljen lik niti se ta priča uistinu dogodila u Rimu. Razmišljao sam o tome što bi se dogodilo da je Tit Andronik prihvatio krunu. Da je Tit Andronik bio malo mudriji te da je mogao drugim očima sagledati svoju sudbinu i poziciju čovjeka koji je osvojio pola svijeta, shvatio bi tragičnu dimenziju svojih poteza i odluka te uvidio da su mnogi u tom svijetu, koji ga slavi, zapravo nesretni i opljačkani. Taj Tit možda bi i drukčije postupio i sve bi bilo manje tragično. Rim bi vjerojatno izgledao uređeno, Rimljani bi bili vladari potlačenim Gotima i tako bi to neko vrijeme funkcioniralo, no pitanje je što bi se kasnije dogodilo.

Čemu nas uči ta predstava?

'Tita Andronika' doživio sam kao bajku za odrasle, premda ne znam može li nas danas išta ičemu poučiti. Predstava govori o sljepilu, kako moć i slava zamagli čovjeku oči i ne vidi ništa drugo osim svoje veličine, a to je izvor zla. Predstava zapravo govori o terorizmu koji se manifestira i prikazuje kroz Arona. Govori i o raznim aspektima terora, o onome što proizvodi rat - osvajanju i ubijanju, koji su društveno prihvatljivi, te propituje postoji li i u tom društveno prihvatljivom teror. To možemo primijeniti i na današnje vrijeme, na pitanje Istanbulske konvencije, na teror koji se odvija iza očiju javnosti, u kućama u kojima se zlostavljaju žene... Predstava je suptilno aktualizirana, što pokazuju dva fara od velikog kamiona koji se pale na kraju predstave. U tome možemo prepoznati aktualne događaje iz Francuske i Njemačke, kad su se teroristi zalijetali automobilima u ljude, ili iz Zagreba, kad se u povodu ovogodišnjeg Adventa raspravljalo o tome jesu li stupovi dovoljno čvrsti da izdrže eventualni nalet kamiona. Dakle, to je vrlo jasna poveznica s aktualnim događanjima. No čovjek je sklon zaboravljanju, navikne se na teror i život ide dalje.

Spomenuli ste 'Tita Andronika' u režiji Dušana Jovanovića. Koji lik ste u njoj igrali?

To je za mene bila jedna od najvećih Dušanovih predstava. U njoj sam glumio Lucija, najstarijeg Titova sina, a Rade Šerbedžija je bio Tit Andronik. Predstavu smo radili na jezeru Palić u Subotici, na golemom lijevku, tzv. Zidu smrti, na kojemu su inače motociklisti izvodili razne vratolomije. S gornje strane postavljena je golema konstrukcija gledališta, odakle su gledatelji promatrali kako dolazi dugačka povorka ljudi i konja prema tom Zidu smrti, odnosno Rimu i njegovim palačama. Predstava je dugo živjela, gostovala je u Splitu, čak i u Meksiku.

Što vas je navelo da prije nekoliko godina napravite gorku satiričnu monodramu 'Bankar anarhist' Fernanda Pessoa, u kojoj ste prvi progovorili o problemu kredita u švicarskim francima?

Sreten Mokrović | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Borna Armanini, voditelj Binocular teatra, predložio mi je da radimo taj tekst portugalskog pisca Fernanda Pessoa. Do tada sam pročitao samo neke njegove pjesme, ali nisam poznavao taj tekst. Kad sam pročitao 'Bankara anarhista' oduševio sam se tim tekstom i shvatio da je Pessoa izvanredan pisac. Kako je u to vrijeme u Hrvtskoj bila aktualna priča oko kredita u švicarskim francima pomislio sam da je to pravo vrijeme da i ja kao glumac kažem nešto o toj temi. Stvaralački proces trajao je oko godine dana, bilo je vrlo intenzivno i naporno, puno sam i sam pisao, što je za mene bilo posve novo i dragocjeno iskustvo. Tekst se temeljio i na Pessoi, ali i na tzv. Crnoj knjizi Udruge Franak te smo se u predstavi bavili bankarskim službenicima, članovima uprava banaka, procjeniteljima i zidarom krovopokrivačem, a paralelno i problemom kredita u švicarskim francima. Ja sam igrao nekoliko likova, a predstava je, osim u Zagrebu, igrala i u Splitu, Poreču i nekim drugim gradovima. Nažalost, nastupili su neki problemi i predstavu nisam nastavio igrati.

Jeste li tijekom svojeg kazališnog života upadali u krize?

Lijepo je što još u kazalištu osjećam veselje i gušt. U jednom trenutku sam zaboravio na taj gušt, ali sam se brzo sjetio. Svaka kazališna predstava je specifična, neka je uspješnija od druge, kao što su bili 'Izbacivači', kod kojih se puno stvari poklopilo, a druga manje uspješna. Ali glumcima je najvažnije veselje igranja i bavljenje temama koje nam je ostavio Shakespeare i Dostojevski. Važno je baviti se kazalištem.

Možete li povući luk od vaših početaka do danas i reći što se u tih 35 godina promijenilo u vašoj karijeri i životu?

Sve se promijenilo, svijet se promijenio, ali u meni je i dalje ostala želja, ljubav i potreba za kazalištem i igrom. Unatoč nekim kriznim trenucima u kojima sam pomislio što mi je trebalo da se bavim kazalištem. Već sad razmišljam o tome kako ću se baviti kazalištem kad odem u mirovinu.

U drugom ste braku s violinisticom Laurom Vadjon i drugi put ste postali otac - nakon sina koji je redatelj dobili ste i kćer Olgu. Kako se osjećate kao otac?

Odlično! Sad već ide u prvi razred. Djeca su sreća, ona nam daju vjetar u leđa.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.